Svatko, pa i oni koji samo povremeno i površno prate politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, mogao je primijetiti jedan opasan trend koji se počesto brka s populizmom, što mislim da je pogrešno. Najreprezentativniji “uzorak” tog trenda je notorni “antičovićevac” Reuf Bajrović.
Radi se o politikantima lišenim bilo kakve ideologije, etike, svjetonazora ili ideja. Sve se svodi na agresivno i ciljano ujedanje. Opsesija tih ljudi zove se “Dragan Čović”. Zašto navodni znakovi? Pa stoga što nikada nije pojašnjeno što se točno pod tim podrazumijeva. Je li “Dragan Čović” pogrdan naziv za Hrvate u cjelini ili nešto drugo, neko mitsko čudovište, strašilo za male i velike Bošnjake, te izlika za sve loše što se događa u BiH?
U jednom od posljednjih istupa Bajrovićeva Građanskog saveza kaže se sljedeće: “Želimo ovim putem još jednom upozoriti javnost Bosne i Hercegovine na jasne i očite planove Dragana Čovića i HDZ-a da uoči ili nakon izbora 2018. godine izazove organizirano nasilje i suspendira pravni, politički i demokratski poredak. Makedonski scenarij, odnosno blokade institucija i nasilje, te rušenje ustavno-pravnog poretka su siguran put u nestabilnost cijelog regije sa potencijalno katastrofalnim posljedicama. Stoga još jednom pozivamo i MUP Federacije BiH i SIPA-u da po službenoj dužnosti pokrenu istragu zbog rušenja ustavnog poretka. U suprotnom će biti jasno da politički šefovi te dvije institucije sudjeluju u Čovićevim nastojanjima da po cijenu rata na teritoriji naše zemlje uspostavi mini-NDH.”
Cijeli je niz sličnih “priopćenja” iz agitpropa Građanskog saveza. Kako onda nazvati ovaj fenomen? Najprihvatljiviji je, čini mi se, pojam “političko bjesnilo” (u daljnjem tekstu bez navodnih znakova). Ono što je zanimljivo kod “oboljelih”, rijetko se usuđuju napasti Bakira Izetbegovića ili Fahrudina Radončića, okrunjenog i neokrunjenog bošnjačkog sultana, bez obzira na oslabljeni položaj ovoga dvojca, prvog zbog unutarnjeg raskola i rasula u stranci, a drugog zbog sudskog procesa koji se protiv njega već duže vrijeme vodi. I kada se, snishodljivo poput Čehovljevih činovnika, usude to napraviti, to izgleda više smiješno, nego li ozbiljno. Primjerice, mnogo žešće i utemeljenije Izetbegovića napadaju SDA-ovi stranački disidenti i nezadovoljnici, nego li perjanice političkog bjesnila.
Ovaj fenomen bio bi opskurna marginalija u civiliziranim društvima, međutim u BiH ljudi poput Bajrovića po svojoj mjeri modeliraju političke procese po principu paukove mreže. Na koji način to funkcionira pokušat ću pojasniti na jednom praktičnom primjeru.
Nedavno sam razgovarao s jednim ortodentom, jer me iz privatnih razloga interesiralo na koji način funkcionira fiksni aparatić za korekciju zubi. Aparatić funkcionira na osnovu specijalno dizajnirane žice koja ima predefinirani, idealni oblik kojemu se onda prilagođava cijela vilica. Kakve ovo ima veze s političkom situacijom u BiH?
Veza je vrlo jednostavno: političko bjesnilo je u BiH preuzelo ulogu idealnog, predefiniranog oblika kojemu se onda prilagođavaju svi drugi politički akteri, mislim prvenstveno na bošnjačke političke stranke. To je na neki način postalo zarazno. Tako povremeno u medijima “zabljesne” pokoji pacijent, poput Damira Mašića iz SDP-a ili, posljednji i pomalo neočekivani slučaj, Dennisa Gratza iz Naše stranke koji je u jednoj od posljednjih emisija “Odgovorite ljudima” pokazivao neskrivene simptom političkog bjesnila. Radilo se o nekakvom “zakonu o pomilovanju”, gdje je Gratz odmah teškom artiljerijom udario po HDZ-u i Draganu Čoviću, jer su “priredili doček ratnom zločincu”.
Kada mu je, inače izrazito pristrana voditeljica emisije, rekla kako to u BiH svi rade, Gratz je ušutio, jer očito nije očekivao da će sličnu herezu čuti na Federalnoj televiziji.
Šteta, jer Naša stranka dosada se najistrajnije opirala ovom političkom ludilu. Imenovanje ratnog zločinca Nisveta Gasala, vodećeg SDA-ovog “stručnjaka za sportske objekte”, na mjesto u Upravi KSC-a Bugojno izravna je posljedica političkog bjesnila, kao i šutnja “slobodarskog Sarajeva” o sličnim “imenovanjima”.
Znači, manji je problem Reuf Bajrović i njegove izjave, jer svatko normalan u ovoj zemlji zna da se radi o samoproglašenoj dvorskoj ludi bošnjačkoga nacionalizma: pravi problem su oni koji su taj politički fenomen stvorili, te javni mediji koji Bajroviću i sličnima daju prostor, rušeći na taj način sve društvene i civilizirane norme. Što reći o toj simbiozi? Možda da citiram Milorada Dodika? Naime, on je u jednoj emisiji “Pošteno” prije godinu-dvije, kada je Duška Jurišić žustro hvalila Mladena Ivanića, koliko se sjećam, ponudio jedno uistinu logično rješenje: “Kad ti je toliko dobar, vodi ga kući”. To je zapravo jedini logičan odgovor kada je riječ o komšićima, bajrovićima i sličnom “rekvizitoriju” iz bosanko-hercegovačkog političkog bestijarija i njihovom infantilnom i destruktivnom medijskom suportu.
Zanimljiv je u ovom smislu članak Đorđa Krajišnika, novinara i književnog kritičara, o medijskim slobodama koji je objavljen u “Oslobođenju”. Na jednom mjestu Krajišnik ironično piše o medijima u BiH: “Jedna bukva, siguran sam u to, biva preplavljena takvim talasom neopisive sreće i ushićenja kad samo zamisli da će na unutrašnjosti njenog finog stabla biti ispisana izjava Dragana Čovića.” Opet taj famozni “Dragan Čović”.
Ne znam što se dogodilo s Miloradom Dodikom? Je li čo’ek umro? U posljednjih deset godina, na prste jedne ruke mogli su se pobrojati “Dnevnici” Federalne televizije koji nisu započinjali artiljerijskom paljbom po Miloradu Dodiku. U posljednje vrijeme ulogu Milorada Dodika preuzeo je “Dragan Čović”.
Čime je Milorad Dodik zaslužio taj ponižavajući tretman? U nastavku teksta Krajišnik spominje autocenzuru. Ovo je na neki način i odgovor, ali i pokazatelj na koji način se mediji, prije svega autocenzurom, prilagođavaju “predefiniranom obliku političkog bjesnila”.
Krajišnik je iz neposrednog okruženja mogao izabrati neusporedivo bolje primjere od Dragana Čovića, od ratnih i poratnih zločinaca koji su još aktivni u politici, pa do osvjedočenih “lijevih” kriminalaca, ali oni su “zakonom”, odnosno autocenzurom, u “Sarajevu” zaštićeni kao medvjedi prije rata. (Navodnici pri spominjanju Sarajeva izraz su mog poštovanja prema gradu u kojem sam proveo možda najljepše godine svoga života.)
Da se na trenutak odmaknemo od BiH: nedavno je objavljena vijest o “vrlo prijateljskom” telefonskom razgovoru između američkog predsjednika Donalda Trumpa i Rodriga Dutertea, filipinskog predsjednika, tijekom kojeg je Trump pozvao Dutertea u posjet Bijeloj kući. Duterte je nakon dolaska na vlast osnovao policijske eskadrone smrti koji po ulicama filipinskih gradova ubijaju bez suda narkomane i dilere droge. Dosada je na taj način pobijeno više tisuća ljudi. Je li Duterte došao na vlast uz tajni blagoslov iz Washingtona? Vjerojatno jeste, i to ne bi bio prvi sličan slučaj, pogotovo ako se prisjetimo kako su već više od pola stoljeća Filipini siromašni i zapušteni američki protektorat, što ga čini sličnim današnjoj BiH. Gdje je tu Reuf Bajrović? On je, po pisanju medija, a i sam je stvarao sličnu sliku o sebi, “prvopomazanik” američkog veleposlanstva u Sarajevu. Ako je to točno, je li pretjerano reći kako su Duterte i Bajrović proizvod istog političkog laboratorija, s tim da je Duterte “dalje dobacio”?
Političko bjesnilo nije opasno samo po sebi, ali je simptom jednog mnogo opasnijeg procesa, “buđenja štakora”, o čemu nam zorno svjedoči spomenuti bugojanski slučaj.
Namjerno sam upotrijebio eufemizam za nešto što je upravo u “Sarajevu” isprostituirano do krajnjih granica. Naravno, riječ je o fašizmu. Nije zgoreg završiti s jednom od ponajboljih posljednjih rečenica jednog romana, onom iz “Kuge” Alberta Camusa: “Jer on je znao što nije znala ova radosna gomila, a može se saznati iz knjiga: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se može desetke godina pritajiti u pokućstvu i rubenini, da čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, rupcima i papirima i da će možda doći dan kad će na nesreću i pouku ljudi, kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.”
U Manili ili Sarajevu, svejedno.
Josip Mlakić l Dnevnik.ba
wpDiscuz