Published On: Pet, kol 21st, 2015

BRITANSKI VELEPOSLANIK U NOVOM BLOGU: Škoti su Englezima ukrali kilt, a "Hrabro srce" izmišljen je kult

Nakon što su suverene BH vlasti , suverene države BIH, uputile diplomatsku notu (šalimo se) Londonu zbog miješanja britanskog veleposlanika u BIH u unutarnja pitanja naše snažne i suverene zemlje (šalimo se) , britanski veleposlanik u BIH u najnovijem blogu, piše umjesto o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, o modi u Britaniji i o tome kako su Škoti ukrali Englezima kilt te kako su izmislili kult Hrabrog Srca.
Milorad Dodik pozdravio je odluku britanskog veleposlanika da se umjesto BH narodima, i politikom, od sada bavi etnološkim motivima Ujedinjenog kraljevstva.
No NGO sektor, koji se smatra patriotskim u BIH, osudio je najnovije diplomatsko povlačenje stranog veleposlanika sa BH političke scene. Jasmila Žbanić najavila je da će zapaliti naočale pred britanskim veleposlanstvom, kao svojevrstan performans. (Milanović joj je naime kupio nove) Dino Mustafić izjavio je za patriotski magazin El Fatih koji se izdaje na slobodnom teritoriju BIH, u  Maoči, da BIH ne može biti suverena zemlja ako se strani veleposlanici ne budu miješali u unutarnja pitanja zemlje, i ako o BIH budu odlučivali njeni građani. On kao i Krug99 te sarajevski gubernator za Hercegovinu, prof. dr. Slavo, akademik Kukić traže što jači angažman stranih ambasada u BIH kako bi BIH postala što suverenija.
Nema suverenosti BIH tvrde, nema grantova, nema krize, nema nama posla i love,  bez stranog utjecaja u BIH. Dopusti li se građanima BIH da sami odlučuju o svojoj sudbini, minorizira li se utjecaj OHR-a i PIC-a, izglasa li se novi ustav BIH, i stabilizira li se zemlja, niti će Inzko imati plaću, niti će NGO sektor u Sarajevu i njegovi sateliti po Hercegovini imati od čega živjeti, osnovne su poruke koje se daju iščitati iz reakcije NGO sektora.
Pročitajte najnoviji blog britanskog estete i veleposlanika u BiH.
Škot u kiltu je stereotip koji tijekom većeg dijela povijesti nikakve veze nije imao s gajdašima, a još manje sa Škotima. Komad garderobe za koji većina ljudi misli da je drevni i originalni škotski proizvod, izmislio je Englez Thomas Rolinson 1725. godine.
Kilt, obvezni vuneni dio škotske “narodne” nošnje drevnog tartan dezena, bez kojeg danas teško da uopće možemo i zamisliti škotskog Brđanina, u stvari je izmišljeni stereotip, koji tijekom većeg dijela povijesti nikakve veze nije imao s gajdaša, a još manje sa Škotima . Škoti brđani, porijeklom izbjeglice iz Irske, koji su oko 375. godine počeli naseljavati brda u sjevernom dijelu današnjeg britanskog otoka, potisnuvši Pikte, narod po pretpostavci također keltskog podrijetla koji je prije njih tu živio stoljećima, doseljavali su se uglavnom obučeni u leine , tadašnju irsku narodnu nošnju, obavezno obojenu u žuto.
Sve do 16. stoljeća leine je bila bezoblična lanena košulja stegnuta u struku i omotana s oko 7 metara platna (1 jard = 0,914 metra) na način kako su tada nosili Irci i mnogi drugi europski narodi i nikada nije bila pravljena od vune ili od kariranog materijala.
Žuta boja dobijana je iz ljudske ili životinjske mokraće, a unatoč kasnijoj pojavi i korištenju šafrana, nijansiranje i fiksiranje boje i dalje je vršeno potapanjem u kantu s ovom izlučevina koja je poslije dužeg stajanja dobivala vrlo neugodan miris. Leine je najviše podsjećao na kraću antičku togu ili kratki indijski sari i završavao se na koljenima.
Ispod leinea nerijetko su nošene jednostavne, također žute hlače od istog materijala, piše britanski veleposlanik u BIH.
Da li iz praktičnih ili nekih drugih, nama nepoznatih, razloga koje možemo samo da naslućujemo, ono što Škoti danas zovu kilt i za što većina ljudi misli da je drevni i originalni škotski proizvod, izmislio je Englez Thomas Rolinson 1725. godine.
Ovaj rani engleski industrijalac i vlasnik čeličane u kojoj su većinom radili škotski brđani, brzo je shvatio da strojevi i otvoreni plamen željezare nikako ne idu s “antičkim” i za tu svrhu nepraktičnim leineom, pa je poslije nemalog broja nesreća koje su se događale u njegovoj željezari, dohvatio škare i jednostavno odsjekao dio leinea, ostavivši zaprepaštene Škote – u suknjicama!
Strah od sirotinje i gubitka teško stečenog radnog mjesta, kao i primjer gazde Tomasa koji je prvi obukao i počeo nositi ovu “mušku” suknju, ubrzo je pobijedio sramotu , pa su se škotski radnici na kraju ipak “pomirili sa sudbinom” i nastavili, visoko podignute glave, stoički podnositi svoje suknjice i neslane šale sugrađana, nerijetko pesnicama braneći čast i “muškost”!
Zašto cijenjeni engleski džentlmen Tomas Rolinson za svoje škotske radnike nije izmislio neki praktičniji i “više muški” odjevni predmet, nikom ni do dana današnjeg nije jasno. Riječ kilt koja se danas koristi za mušku suknjicu koja se nosi do visine koljena, preuzeta je od Skandinavaca i potiče od glagola “to kilt” što bi značilo opasati se, odnosno ogrnuti se oko tijela, a opću zabunu oko običaja ovakvog odijevanja namjerno su unijela dvojica prevaranata iz 19. stoljeća, braća Alen, rođena u Walesu tijekom posljednje dekade 18. stoljeća.
John Carter Alen i Charles Manning Alen, sve dok i u tome nisu bili raskrinkani, predstavljali su se kao potomci princa Charlesa Stewarta zvanog Lijepi. S ponosom su isticali da su svoje porijeklo “otkrili” još davne 1811. godine, pa su tijekom “djelovanja” upotrebljavali zvučna imena poput John Sobjeski Stewart i Charles Edward Stuart.
Na popisu stanovništva iz 1871. godine, kao mjesto rođenja naveli su, ni manje ni više, nego Versailles. Nakon selidbe u Škotsku braća Alan nisu više koristili prezime Stewart, a svoje pravo prezime Alen promijenili su u Alan da bi zvučalo što više “škotski “. Potom su ga promijenili u Helej Alan, a onda još jednom samo u Helej, jer je njihov otac John Carter Alen po svemu sudeći vodio nekakvo daljnje porijeklo od obitelji Helej, te na temelju toga tvrdio da potječe izravno od Erla od Erola. John i Charles Alen (Stewart, Alan, Helej) pisci su i čuvene knjige “Nošnja klanova” koja je, po njihovim riječima, bila napisana na temelju “starostavnog” spisa “Vestiarium Scoticum” (vestiarijum skotikum – škotska odjeća) a koji su, kako su govorili , posjedovali upravo i jedino oni. Nevolja je bila u tome što spomenuti spis nitko nikada, osim njih dvojice naravno, nije vidio.
Prije nego što su braća Alen “lansirali” ovu izmišljotinu, nisu postojale bilo kakve “karakteristične boje” ili “narodne nošnje” škotskih bratstava odnosno klanova. Radilo se o bezočnoj prevari od koje su korist imale jedino spomenute varalice i, naravno, škotska tekstilna industrija koja je počela dobivati ​​ogromne narudžbe, što pripadnika brojnih članova pojedinih škotskih klanova, što ljudi željnih da se poistovjete s “narodnim” običajima i čuvenim škotskim obiteljima.
Mnogima su se u prošlosti prelijepe kombinacije boja tartan tkanina jednostavno dopale, a svjedoci smo da se i dan-danas tartan rado nosi na svim kontinentima. Pitanje je kako je i zašto bilo moguće da izmišljena knjiga dvojice najobičnijih velških prevaranata doživi sudbinu jednog od prvih i najvećih bestselera na tlu tadašnje Velike Britanije i postane svojevrstan etnografski “bukvar” modernih Škotlanđana. Odgovor je jednostavan – kod mnogih okupiranih europskih naroda kraj 18. i početak 19. stoljeća bilo je razdoblje narodnog preporoda, buđenja nacionalnog romantizma i pozivanja na vlastite vrijednosti i baštinu . Naravno da ni Škoti na to nisu bili imuni.
Nacionalno potlačeni i okupirani, u nedostatku “pravih” narodnih junaka, posegli su za poluizmišljenima i pomalo “dotjerali” činjenice, tako da su, pored ostalih, i odmetnika sumnjivih motiva Williama Wallacea proglasili za “Hrabro srce”, heroja i genijalnog vojskovođu.
Tu su, u usporedbi s Englezima, ipak bili u izvjesnoj prednosti jer su engleski glavni “nacionalni i povijesni” likovi, čuveni kralj Artur i još čuveniji Robin Hood, bili potpuno izmišljene ličnosti.
Zahvalni Škoti su 1814. godine Williamu u Melrouzu podigli i prvi spomenik i nazvali ga “Mač u kamenu”. Isklesali su figuru onako kako su ga oni tada zamišljali, prikazavši ga s mačem, štitom i, naravno, u kiltu.
Siroti William Wallacea sigurno se i dan-danas “prevrće u grobu” jer su ga sunarodnjaci, u najboljoj namjeri, ovjekovječili u suknjici koju on, izvjesno, nikada nije nosio!
Bio je to tek prvi od mnogih sličnih spomenika podignutih diljem Škotske koji je, idealizujući škotskog “običnog” čovjeka i seljaka, nacionalno opijena škotska vlastela podigla iz čistog inata mrskim okupatorima Englezima, zbog kojih su, nažalost, također iz inata, s ponosom počeli nositi i svoje “originalne, narodne, škotske” šarene suknjice.
Autor: Ambasador Edvard FERGUSON
*teskt je aktivistička intervencija. Vjerojatno će je “domoljubni pisci stranim ambasadama” nazvati fašističkom. U BIH je naime fašističko sve što ne misli unitarno i sarajevski.

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare