Velika Britanija sve je bliža referendumu koji će odrediti da li će doći do ‘Brexita’ odnosno izlaska Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske iz punopravnog članstva Europske unije. Otok je već odavno euroskeptičan, te je svoje približavanje Europi doživio tek za vrijeme premijerstva Tonyja Blaira. Danas očito mnogim britanskim političarima zvoni u glavama posljednji govor pokojne barunice Margaret Thatcher u britanskom parlamentu kao premijerke, u kojemu je upozoravala da Britanija ne smije glasati za nastanak Središnje europske banke u Frankfurtu jer bi time nacionalni parlamenti jednostavno izgubili svoju važnost. U vrijeme sve većeg prijenosa ovlasti s nacionalnih na Europski parlament, i sve veće diktature eura, ove riječi Željezne lady zvuče poput proročanstva.
Današnji britanski ministar financija George Osborne posjetio je Njemačku te je pritom upozorio da Europska unija mora mijenjati svoja pravila kako bi osigurala da Velika Britanija, koja je uspješna bez eura, nikad ne može biti natjerana od strane sklerotičnih i jalnih članica eurozone da prihvati financijska pravila ili regulacije koje su protiv njezinih nacionalnih interesa. Konzervativne i euroskeptične snage u Velikoj Britaniji s ovacijama su dočekale ovu Osborneovu izjavu.
Ipak, čak i da Osborne uspije izboriti posebno mjesto za Britaniju, biti će teško bilo kakav dogovor s Bruxellesom po tom pitanju iskoristiti za mobiliziranje britanskih glasača na referendumu o ostanku u Europskoj uniji. Da bi takva zaštita doista imala smisla, ona se mora uvrstiti u europske povelje, a to će se teško dogoditi do britanskog glasovanja čiji je krajnji rok konac 2017. Stoga se Osborne i britanski premijer David Cameron mogu jedino nadati da će obećati glasačima kako će se povelje mijenjati ubrzo nakon referenduma. S obzirom na prirodnu ciničnost mnogih glasača oko takvih obećanja, čini se da ovo neće biti dovoljno da uvjeri mnoge ljude kako će Britanija imati dovoljno zaštite od budućih regulacija EU ako Britanci odluče ostati u Uniji.
Vlada Davida Camerona sama je podijeljena između različitih putanja za budućnost kraljevina. Ministrica unutarnjih poslova Theresa May nije isključila da bi upravo ona vodila kampanju za izlazak Britanije iz Europske unije, te je u javnosti zauzela puno euroskeptičniji ton od Camerona i Osbornea. May je rekla da se ne slaže ni s jednom stranom debate te da bi Britanci trebali donijeti konačnu odluku što prije. U svojim istupima May ističe da će narod odlučiti najbolje, ali još uvijek nije donijela konačnu odluku da li će ona biti ta koja će poticati Britance da glasaju za izlazak iz EU.
Njezini komentari su u oštrom raskoraku s onima premijera Camerona, koji je prošlog tjedna upozorio tijekom svog posjeta Norveškoj da život izvan Europske unije nije život u zemlji mlijeka i meda. Njegov je čvrsti stav da želi Britaniju koja će ostati snažnom u reformiranoj Europskoj uniji i izravno izaziva argumente onih koji žele da Britanija ode. Njegova stajališta dijeli i George Osborne koji podsjeća da su Britanija i Njemačka gospodarstva koja čine ‘srce koje kuca’ u Europi, strojevi koji stvaraju rast i zaposlenja. Osborne podsjeća da Europska unija može samo zajedno činiti treću najveću svjetsku gospodarsku silu, iza Kine i Amerike, te da su Njemačka i Britanija zajedno generirale dvije trećine europskog rasta otkako je završila financijska kriza. Zbog toga vrh britanske vlade smatra da su britanski planovi reforme i ponovnih pregovora s ključnim partnerima u Europi iznimno važni.
Theresa May također govori da je vlada izabrana s mandatom da doista pregovara unutar Europe, te sa skepsom promatra te razgovore. Ishodi bi mogli imati velike posljedice za Veliku Britaniju i Europsku uniju u cjelini. Ipak, Cameron je ponovio da i ako propadnu pokušaji provođenja britanskih ideja na europskoj razini, on će i dalje voditi kampanju za ostanak u Uniji na referendumu koji će se vjerojatno održati 2017.
U cjelokupnoj raspravi iznimno neugodan i izravan euroskeptičan vođa Stranke za nezavisnost Ujedinjenog kraljevstva (UKIP) Nigel Farage istovremeno govori da je Theresa May najdulja ministrica unutarnjih poslova u modernim vremenima, te je spretno vodila situaciju s ogromnom imigracijom za vrijeme svog mandata. Zbog toga je stekla ugled u britanskoj javnosti, i njezino mišljenje je iznimno važno. Farage je tako spomenuo u medijima da ako bi May rekla da je Britancima bolje da ne budu dio EU, onda bi javnost to podržala, kao i sam Farage.
Pokretanje referenduma o britanskom ostanku ili odlasku iz Europske unije započeto je govorom premijera Camerona u Bloombergu u Londonu 2013. U tom govoru obećao je da će ponuditi Britaniji novo mjesto u Europi, u kojemu će dokazati da je moguće vratiti neke moći državama članicama. Međutim, od tada je njegova retorika došla u sudar s diplomatskom stvarnošću jer se malo moći vratilo iz Bruxellesa, a više financijske ovisnosti se preselilo na supranacionalnu razinu.
Cameron jest donekle empatičan prema iskustvu svjetskih ratova u Europi. Prije sedamdeset godina Europa je razorena u drugom katastrofalnom sukobu u samo jednoj generaciji. Ništa u tom trenutku nije moglo spriječiti da Europa zapadne u jad i bijedu osim integriranja. Milijuni mrtvih diljem svijeta bili su strahotni podsjetnici da ljudi samo žele mir i slobodu. Ta želja za suštim preživljavanjem vodila je odgovornosti za prijateljstvom i nadilaženjem mračnih vremena. Kada je prije pedeset godina potpisan Elizejski sporazum, a potom kada je pao Berlinski zid, i kada je Europa napokon mogla disati punim plućima izvan totalitarnih ideologija fašizma, nacizma i komunizma, doista se mogla osjećati EUforija.
No, ta sreća je bila prekratkog vijeka. Financijska kriza je pokazala da je osnova EU sigurnost i blagostanje, a ne zajednički europski identitet ili nejasna vizija supranacionalne strukture koja se bori za mir i zajedništvo birokratskom unifikacijom onoga što Unija smatra svojim bogatstvom – jedinstvo u različitosti. Europa je suočena s golemim strukturalnim i održivim poteškoćama. Stanovništvo rapidno stari – bez imigracije oni koji danas polaze u osnovnu školu neće imati osigurane mirovine.
Rast svjetskoga gospodarstva pridonosi svima, ali je Europa u novoj globalnoj utrci s nacijama globalnog Istoka i globalnog Juga, u borbi za bogatstvom i poslovima budućnosti. Ujedinjeno kraljevstvo ovdje vidi tešku borbu, kao i nelogičnosti sustava u Bruxellesu. Istina je da su Britanci, već i zbog svoje geografije, karakteristično otočna nacija, s velikim naglaskom na nezavisnost, suverenitet, ali i osvajanje. Njihovo sudjelovanje u europskom projektu više je pragmatične nego emotivne prirode. Za London je EU institucija koja bi trebala biti sredstvo za postizanje blagostanja, stabilnosti, slobode i demokracije, a ne cilj sam po sebi. Unatoč tome, Britanija jest europska zemlja i jest europska sila. Povijesno gledano, uvijek je bila jedna od ključnih zemalja kontinenta. Od margine Rimskog carstva do Napoleona, od reformacije, prosvjetiteljstva i industrije revolucije do borbe protiv nacizma, London je pisao europsku povijest, a europska kretanja su uvijek imala utjecaj na Otok.
Kao takvi, Britanci prepoznaju tri glavna problema Europe. Prvi je problem što eurozona vodi temeljitim promjenama u Europi. Promjene koje vode jačanju eura imaju velike posljedice za sve članice, bile one u eurozoni ili ne. Britanija nema namjeru prihvatiti euro, ali želi imati pravo upravljanja i strukturiranja vlastite valute.
Drugo je što postoji kriza europske konkurentnosti, dok druge svjetske sile gaze naprijed. Složenost pravila na europskom tržištu rada nije britansko poimanje prirodnog tijeka tržišta, te London želi olabaviti regulacije i dati vjetra u jedra europskih poduzeća. Angela Merkel je prije par godina spomenula da Europa čini nešto više od sedam posto svjetskog stanovništva i proizvodi oko 25 posto globalnog BDP-a, te financira 50 posto globalnog socijalnog trošenja, a to sve znači da će Europljani morati raditi vrlo, vrlo puno kako bi održali svoje blagostanje i način života.
Treće, postoji jaz između EU kao institucije i njezinih građana, posebice u obliku demokratske odgovornosti i demokratskog deficita. EU se sve više čini kao ustanova koja nešto čini ljudima, umjesto za ljude, a to je pojačano nesposobnošću Bruxellesa da riješi ekonomske probleme. Proces donošenja odluka sve je dalji, a životni standardi sve niži, posebice uslijed politika štednji i povećanja poreza. Cameron naglašava da više istoga ne može osigurati dugoročnu budućnost eurozone niti će time EU održati svoj rast koji konkurira drugim velikim gospodarstvima, a najmanje će se time približiti svojim građanima. Dapače, britanska vlada smatra da se ovim tijekom dolazi samo do manje konkurentnosti, manje rasta i manje posla.
Cameron nudi promjene u pet koraka. Prvi korak je konkurentnost jedinstvenog tržišta u čijem je središtu Britanija. Konkurentnost se mora pojačati u području usluga, energije i digitalne tehnologije, kako bi EU mogla natjerati velika gospodarstva poput SAD-a, Japana i Indije na transformativne trgovačke dogovore. Pritom se mora razlikovati male od velikih kako bi se osigurao uravnoteženi rast. Ovaj korak zahtjeva i manje birokratiziranu Uniju i manju Komisiju.
Drugo načelo je fleksibilnost, odnosno izgradnja strukture koja može podjednako shvaćati različitost svojih članica, malih i velikih, starih i novih. Britanija u tom smislu ne želi veću ekonomsku i političku integraciju i snažna pravila, već ona jednaka pravila koja omogućuju fleksibilnost, izbor i otvorenost. Ukazujući na to da nisu sve članice u eurozoni niti u Schengenu, Cameron smatra da se ne moraju sve zemlje razvijati na jedak način. U fleksibilnoj uniji slobodnih država članica dijele se povelje i institucije te ideal suradnje, koje ujedno predstavljaju i promiču vrijednosti Europe u svijetu. Zbog toga postoji zajedničko tržište kao jaka ekonomska baza, ali nije potrebno sputavati pojedine zemlje da napreduju, jer se time sputava rast same Unije.
Treći je zahtjev Britanaca da se vrati moć državama članicama. Cameron smatra da su zemlje različite, donose različite odluke i nije moguće ujednačiti sve. Isto tako je potrebno vidjeti da li je nužno da EU mora ujednačiti ama baš sva područja, uključujući brigu o okolišu, socijalna pitanja i kriminal.
Četvrto je načelo demokratska odgovornost, što znači da je potrebno imati veću i značajniju ulogu nacionalnih parlamenata. Britanci ne vjeruju da postoji jedan europski demos. Istinski izvori prave demokratske legitimnosti i odgovornosti u EU su nacionalni parlamenti. Sve vlade odgovorne su njima, a ne Europskom parlamentu. Peto načelo je poštenje, jer svaki novi uvjeti eurozone moraju biti napravljeni tako da budu pošteni prema članicama i nečlanicama eurozone, a to je od posebnog značaja za Britaniju.
Od Cameronovog govora do danas puno se raspravljalo o ovim načelima i pokušaju Britanaca da izbore takva nova pravila, ako ne za cijelu Europu, onda barem za Ujedinjeno kraljevstvo. Euroskeptični Britanci smatraju da prava i obvezatna zaštita kakvu opisuje Osborne jest nužna Britaniji, ali nije dovoljna. Prema njima Britanija mora preuzeti kontrolu nad stvarima koje se sada odlučuju u Bruxellesu, a među njima su zakoni o socijali i zaposlenju.
London nastoji upotrijebiti strah europskih članica od Brexita te nastoji progurati svoje zahtjeve što je više moguće. Ako Britanci glasaju za izlazak iz EU, to će biti presedan koji će zapaliti Europu. Od periferalnih država sve do Berlina i Pariza, stvarati će se ideja nove Europe, koja će biti više nalik konfederaciji snažnih nacionalnih država nego suprafederaciji gdje postoji diktat Bruxellesa koji nema demokratski suficit. Teško je predvidjeti kakva bi to konfederacija bila s obzirom da britanska vlada ne želi pretjerano sudjelovati u rješavanju bilo koje krize osim onih svojih. Financijska kriza, eurokriza i kriza migranata jednostavno ne bi bila rješavana na razini Europe ako se ostvari britanski izlaz. Ipak, nije lako zanemariti Cameronove težnje, posebice kad se primjećuje sve veći zamor od birokratizirane Europe.
wpDiscuz