Nažalost, već smo pomalo i navikli na naslove u stilu “Mladi liječnici masovno odlaze, zdravstvu prijeti kolaps”, “Sve više liječnika traži ‘ispisnicu’ iz Hrvatske liječničke komore”, “Gotovo tisuću liječnika odlazi u druge članice EU-a”, “Od ulaska u EU 400 liječnika emigriralo iz Hrvatske”, “Liječnici ne odlaze zbog novca, nego uvjeta rada”, “Kad svi odu, tko će nas liječiti?”…
U državi koja je navikla na vladavinu političke podobnosti, neovisno o ideološkom predznaku, u kojoj se stručnost baš nešto i ne cijeni, ništa novo, reklo bi se. No, zato “nešto novo”, odnosno pravu vijest, predstavljaju primjeri poput onog Splićanke Vanje Kasalo, inače psihijatrice, koja dobro zna zašto mladi medicinari odlaze iz zemlje u kojoj su se školovali, ali i zašto bi se trebali vratiti. Dakako, Vanja pritom prije svega govori o sebi i svom suprugu Kristijanu, ne želeći nikome dijeliti lekcije.
No, upravo je i zato njezina priča itekako zanimljiva. A valjda će zamisliti i odgovorne za budućnost zdravstva u Hrvatskoj… Dok još nije prekasno.
Vanja je u neku ruku bila “prvoborac” liječničkog pečalbarenja jer je otišla u Norvešku još 2004., dakle puno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Samim tim, pred njom je bilo i više prepreka, više zahtjeva za ostvarenje sna o sigurnijoj egzistenciji.
– Tada je bilo puno teže. Uz vrhunsko poznavanje jezika, tražilo se od nas da prođemo i test poznavanja medicinske terminologije na norveškom. On se organizira jedino u Oslu, i to samo dva puta godišnje, tako da je trebalo “upasti” baš u taj ciklus i sve podrediti tome.
Test odanosti i ljubavi
Jeste li imali ikakve veze s Norveškom prije nego što ste tamo otišli? – pitamo.
– Majčina prijateljica iz djetinjstva koja je dugo godina živjela u Norveškoj jednom je prigodom posjetila Split. Ona je toplo i s ushićenjem govorila o toj sređenoj zemlji. A i nisam se bojala izazova. Na prvoj godini fakulteta sam imala 5.0 prosjek ocjena, odlična sam učenica bila i u jezičnoj gimnaziji, vjerovala sam u sebe, završila sam studij za pet godina i devet mjeseci, kraće nije ni moglo. Bila sam i motivirana. Jezik sam inače svladala za neka tri mjeseca. Norveška je, pogotovo u to vrijeme, važila za uzor-državu po pitanju standarda, na svjetskoj razini, ne samo u Europi. Kad sam čula da im nedostaje liječnika, to mi se učinilo kao atraktivna prilika. Bili smo mladi, kod nas se teško dolazilo do specijalizacije i odlučili smo nešto učiniti za sebe – kazuje Vanja.
Za samu mogućnost zapošljavanja na krajnjem sjeveru Europe čula je od kolega. U to vrijeme su Vanja i njezin suprug Kristijan, također psihijatar, radili u Glamoču, u susjednoj BiH, u tamošnjem Domu zdravlja. Zašto Glamoč? Jer im se otvorila prigoda da žive i rade zajedno, a kao friško oženjeni par nisu se htjeli razdvajati zbog eventualnog posla koji sigurno nisu mogli birati. Dobra strana tog angažmana, prvog “daleko” od kuće – iako se u međuvremenu pojam udaljenosti, kako vidimo, ponešto i relativizirao u ovoj priči – leži u tome da je suprug, dok je Vanja učila i odlazila obavljati “papirnati” dio transfera u Norvešku, mogao “pokrivati”, tj. “uskakati” u njezine smjene. Svjesna je i Vanja da to baš i ne bi bilo tako lako moguće da su u to vrijeme radili u odvojenim zdravstvenim ustanovama ili u nekoj većoj bolnici, poput, recimo, splitske.
– To je bila avantura za sebe. Ali i test ljubavi, ako hoćete. Test međusobne odanosti, ali i odanosti profesiji. Prepušten si sam sebi, moraš pomoći ljudima s vrlo ograničenim sredstvima, a mlad si liječnik, bez velikog iskustva. Kristijan je radio dvostruke smjene, a ja sam išla na ispite, tečajeve, odlazila avionom u Oslo, polagala njihov nostrifikacijski ispit s devet predmeta. Nije to bio mačji kašalj, ali samo otamo sam mogla “nestati” i šest tjedana proboraviti u Oslu. Sve skupa, to je potrajalo negdje oko godinu dana. Polaganja su bila u seriji, sretna sam što sam sve uspjela isprve položiti, jer da sam pala neki ispit, sve bi se otegnulo. Morala bihčekati nove ispitne cikluse. A trebalo je ponovno položiti neke ispite, radiologiju, društvenu medicinu, set ispita koji su bili namijenjeni liječnicima koji dolaze izvan EU-a, što je s nama tada bio slučaj. Dobila sam na koncu licenciju, i iz Hrvatske počela tražiti posao – prisjeća se naša sugovornica.
A tražiti posao s tolike udaljenosti izgledalo je kao gotovo nemoguć zadatak…
– Poslala sam nekih 40 molbi, i na koncu dobila posao na Psihijatriji u mjestu Gjøviku, sat vremena vlakom od Osla, uz veliko jezero. To je značilo da mogu zatražiti dozvolu boravka i početi rješavati papirologiju. Na osnovi dozvole za rad, uspjela sam “povući” i supruga, koji je otamo mogao polagati sve to što sam ja prethodno položila. Sve to danas, kad smo u EU-u, ne treba obavljati! I zato me nekako posebno pogodilo kad mi je, nakon slijetanja iz Norveške, u ruke dospio glasnik Liječničke komore u kojem je crvenim slovima dominirao naslov “60 posto hrvatskih liječnika želi ići vani”.
Ispada da smo sada suprug i ja opet protiv nekakvog trenda, nakon što smo 12 godina intenzivno radili u inozemstvu, promijenili četiri norveške županije, gdje smo na koncu dobili i djecu i etablirali se. Stariji sin je rođen 2007., tad smo se već preselili u Arendal, jer smo morali ponoviti i staž, među ostalim, iako smo u Hrvatskoj odradili i staž i državni ispit za dobivanje licencije. Mlađi sin imat će skoro pet godina. On je rođen u Kristiansandu, gdje se nalazi druga najstarija psihijatrijska bolnica u Norveškoj, i gdje smo suprug i ja odradili petogodišnju specijalizaciju.
Razlike su kao dan i noć
Čekajte, nisu vam ni staž priznali?
– Godinu i pol smo morali odraditi staž, ali brzo smo se uvjerili i zašto. Tamo je to posve drukčije koncipirano. Pola godine radiš na kirurgiji, pola na internoj, a pola samostalno u općoj praksi, u distriktu. To je i dosta zanimljivo iskustvo. Kod nas stječemo dobro teoretsku podlogu, ali se ne polaže toliko na praksu, to je temeljna razlika u odnosu na Norvešku. Radila sam mnoge stvari koje kod nas nisam nikada, recimo sternalnu punkciju, kolege liječnici će znati o čemu govorim. To kod nas ne radi ni specijalizant interne na prvoj godini. Bace te tijekom stažiranja u dežurstva, u vatru, doslovno. Dobiješ svoga pacijenta i radiš, konzultiraš se po potrebi. I usto uredno dobivaš svoju plaću.
Vjerujem da tu nije kraj “iznenađenjima” na koje ste naišli u norveškom zdravstvenom sustavu?
– To je bio susret s modernom medicinom. Kirurške dvorane s nadtlakom… Već te 2004. me dočekao digitalni žurnal, dakle, sve se diktira i sve se potom dokumentira. Jako se pazi i na prava pacijenata, što znači da nitko bez dobrog razloga ne može doći do informacija o pacijentu. Ti kao liječnik na odjelu ne možeš vidjeti što je tvoj kolega napisao o nekom pacijentu, odnosno možeš, ali sve trebaš dokumentirati, argumentirati svoj razlog, koji ostaje kao trag u sustavu. Evo, čujem da se kod nas spominje opet e-recept, što je u Norveškoj odavno normalno. Liječnici opće prakse su također odavno digitalizirani. Pri tome mislim da pacijentov journal-karton koji je u digitalnoj formi, kao i recepti. Puno se ulaže u usavršavanja, puno se putuje… Onda, svaki specijalizant dobije svoj vlastiti ured.
Je li upravo u vašoj specijalizaciji, u psihijatriji, razlika posebno vidljiva?
– Da, razlike dvaju sustava su kao noć i dan. Jako puno resursa se koristi u obrazovanju i liječnika, ali i neliječničkog personala. Od terapeuta do specijaliziranih sestara, svi idu na tečajeve, gdje dolaze i predaju svjetski stručnjaci, nobelovci, ljudi iz Svjetske zdravstvene organizacije. Specijalizacija traje pet godina, dosta se polaže na moderne trendove u tehnikama psihoterapije.
Privatna praksa
Netko će nakon svega kazati, pa dobro, zašto ste se nakon takvih profesionalnih iskustava odlučili vratiti u Hrvatsku, makar i u “svoj” rodni Split?
– Dobro pitanje. Dvanaest godina nije malo. Osjećam se kao netko tko se u karijeri ostvario, tko je puno naučio i sada to mogu primijeniti ovdje. Ima, naravno, i privatnih razloga. Nedostajala mi je Dalmacija, Split, Mediteran, život među “našim ljudima”. Možda to zvuči banalno, ali i djeca su nam takvog uzrasta da je bilo – ili sad, ili vjerojatno nikad. I ovako je starijem sinu bilo teško prihvatiti selidbu. Ali, sad smo tu, trebalo se pripremiti i za školsku godinu.
A vi, jeste li našli posao?
– Iskreno, ne vidim se u našim bolnicama, pokušat ću nešto u privatnoj praksi, ovdje u Splitu, to je zasad još na razini planova. Ali, planiram biti “sam svoj šef” i iskoristiti znanje kako bih pomagala ljudima. Pomalo se bojim papirologije, priča o birokraciji, ali ne želim biti unaprijed negativna – kazat će sa smiješkom naša sugovornica, koja na trenutke miješa norveški i hrvatski. Nije malo 12 godina…
Da, za plaće svi prvo pitaju. One tamo jesu veće, ali ne drastično u odnosu na ostale u državi, jer u Norveškoj, kao izrazito socijalnoj državi, svi imaju dobar standard. Tamo nisam vidjela da netko kopa po kontejnerima! Ako puno zarađuješ, imaš i velike porezne obveze, ali upravo se na tome temelji tamošnji socijalni sustav, koji jamči pristojan život svima. Zato su tamo i ljudi koji obavljaju poslove koji ne traže velike kvalifikacije nasmijani i zadovoljni. Nema velikog broja bolesno bogatih, nego svi žive zaista dobro.
Naravno, postoje platni razredi, ovisno o stažu, jasno, dežurstvima… Iz naše perspektive, tamošnja primanja mogu izgledati velika, ali tamo su i cijene puno veće nego u Hrvatskoj, tako da je usporedba teška. Inače, ne znam je li kriva diplomacija, ali malo znaju o nama u Norveškoj. Čak su me neki znali pitati prije nekoliko godina je li kod nas još rat. Ali to se promijenilo posljednjih godina zbog turizma. Brojni Norvežani dolaze kao turisti i oduševljeni su morem i našom zemljom općenito.
Ako te liječnik uputi u bolnicu, specijalist sa svojim timom mora proučiti uputnicu i pacijentu pismeno navesti točan datum i rok za pregled, odnosno objasniti zašto ćete toliko i toliko čekati na pregled specijalista. Dakako, pacijent se na to može žaliti. Sve je regulirano zakonima, nema potrebe za potezanjem nekih veza. Možda je najveća razlika baš u psihijatriji, imam li na umu onog čega se sjećam iz hrvatske prakse.
U Norveškoj je standard liječenja puno viši. Pacijent gotovo ima hotelsku sobu na odjelu. Sam je u sobi, obavezno. Ima svoj WC, primarni kontakt s personalom koji je zadužen samo za njega, odmah se uključuje i rodbina ili partner, ovisno o izboru. Na odjelima su pomiješani muškarci i žene, a svi dobivaju ponudu da im se pomogne ako imaju socijalne, ekonomske probleme. Ne znam kako svi odjeli ovdje funkcioniraju, ali sjećam se da su nalikovali na starinske azile… Pacijenti su tamo ispred svega.
wpDiscuz