Ne počinje svijet s Donaldom Trumpom. U to je danas teško povjerovati, ali bilo je, vjerujte, i prije jučerašnjega petka američkih izbora i spektakularnih inauguracija. Bilo je predsjednika i prije Trumpa koji su bili pop zvijezde i čiji se početak mandata čekao nestrpljivo kao što mlada čeka prvu bračnu noć.
Predsjednik najmoćnije svjetske ekonomske i vojne sile, uz dužno poštovanje nastojanjima Vladimira Putina i njegovim navijačima, ušao je u Bijelu kuću razbivši nogom ulazna vrata i sada cijela Zemlja sa zanimanjem prati njegove prve kaubojske korake. O Trumpovu dolasku na vlast, neozbiljnoj kandidaturi i šokantnoj pobjedi, o njegovu privatnom životu i osebujnim navikama, sve se zna. Zna to i hrvatska javnost.
Znamo tako da su jučer na inauguraciji među uzvanicima “iza ograde” bili i Miro Kovač i Dragan Primorac. Kao jedini poznati Hrvati. O onima nepoznatima čut će se, ako ih je bilo, idućih dana. A mi ćemo se sada vratiti u vrijeme prisege američkog predsjednika koji je bio još veća zvijezda od Trumpa. Predsjednika koji je bio glumac. Doslovno. I na čije trećerazredne filmove i danas možete naletjeti na programima Hrvatske televizije.
Riječ je, naravno, o Ronaldu Reaganu. Koji se, bez obzira na kritičare, pokazao kao prvorazredan političar. Njegove su bile osamdesete godine prošloga stoljeće. Zlatno doba kapitalizma. Na užas atentatora koji ga nije uspio ubiti i veselje bogataša koji su se molili za njegovo ozdravljenje. Među kojima su bili i američki Hrvati. Zdušno su naši (e)migranti u kampanji podržavali Reagana, pa ih je ovaj nagradio s čak 12 pozivnica za svoju inauguraciju.
Živi svjedok
Bilo je to 20. siječnja 1981. godine. Ronald Reagan prisezao je kao 40. predsjednik Ujedinjenih Država Amerike a u publici mu je pljeskalo, božesačuvaj da bi netko od njih prosvjedovao, dvanaestero Hrvata. A među njima i šestero Imoćana!
– Istina je, baš tako je bilo – kaže nam Branka Barić iz Slivna.
Branka je živi svjedok Reaganova ustoličenja. Danas živi u rodnoj kući u Slivnu a prsi joj se nadimlju od ponosa dok nam priča o zbivanjima otprije 36 godina.
– Je, i danas me sjećanje na taj dan ispunjava radošću – priznaje Branka, pa dodaje kako još uvijek prati što se događa na američkoj političkoj pozornici.
U Americi je živjela 38 godina, u New Yorku. Grizla je Veliku jabuku s ocem Mirkom, bratom Ivanom-Ivicom i majkom Milicom. U Hrvatsku se vratila 2007., brat je ostao u New Yorku, a otac i majka su preminuli. Uspomene, međutim, žive. Kao da je jučer bilo.
– Nikada taj divni dan neću zaboraviti. Moja cijela obitelj, pa tako i ja, bili smo aktivni članovi vrlo jake hrvatske zajednice u New Yorku. Moram priznati da smo, gradeći svoj ekonomski status, jačali i politički angažman. Suprotno, dakako, od ideologije ondašnje jugoslavenske vlasti. Dolazili su kod nas početkom devedesetih svi, i predsjednik Tuđman je bio, a da ne govorim o drugim našim političarima. Ili estradnim umjetnicima, kulturnjacima… da ih sve ne nabrajam – govori Branka.
No, da se iz početka devedesetih vratimo na početak osamdesetih. U njujorškoj zajednici Hrvata aktivan je, objašnjava naša sugovornica, bio i Žarko Krezić, rodom Hercegovac. Oženio se Žarko Amerikankom Ajolom, a ona je bila visokopozicionirana u Reaganovom predizbornom stožeru.
– Znali smo da je Reagan veliki protivnik komunizma, pa su nam je Ajola i Žarko otvorili put prema tom velikom događaju. No, prije toga smo u predizbornoj kampanji itekako zapeli za Reagana, bili smo među glavnim nositeljima njegove kampanje u New Yorku. I to ne samo među Hrvatimam, već i šire – veli Branka.
Eto ti poštara
A kad je Reagan izabran, eto ti na vrata poštara. Nosi pozivnice. Komada 12! U njima ime i prezime svakoga člana, opis svih detalja…
– Kako biti obučen, kako se ponašati, kuda hodati… Muškarci su morali imati crna svečana odijela, bijele košulje i leptir mašne, a žene obavezno svečane haljine do poda, i to dugih rukava. Među tih dvanaest odabranih iz naše zajednice, iz Imotske krajine bili smo mi otac mi Mirko, brat Ivica i ja, pa Anđelko Lozina, naš susjed iz zaseoka Lozine, Ivan Kuštra iz Runovića, te još jedan naš, znam da je od Imotskoga, ali mi zaista sada blijede sjećanja o njegovu imenu. Uglavnom, bilo nas je šestero – napominje Branka Barić, pa nabraja i ostale: Ivan Matovinović iz Like, Ante Antić iz Hrcegovine, Miho Miketić iz Hrvatskog zagorja, te “jedan s prezimenom Dizdar iz okolice Drniša”.
Reagana su upoznali tijekom kampanje. Došao ih je obići, upoznati, stisnuti im ruku, zahvaliti na trudu i podršci.
– Ajme, priredili smo mu veličanstven doček. On je došao sa svojim velikim osiguranjem, a mi smo, odjeveni u narodne nošnje, pjevali i svirali hrvatske narodne pjesme. Moj brat mu je darovao ličku kapu. Družio se s nama i slobodno mogu reći da nam je bio prijatelj – ističe Branka.
Sama inauguracija, vrti Branka paralelno i album s fotografijama i film sa sjećanjima, bila je spektakl. Pred vašega reportera Branka stavlja i zlatnike s Reaganovom posvetom.
– Pazite, od 14 milijuna stanovnika, koliko ih ima cijela država New York, iz te je države 180 ljudi dobilo službene pozivnice. Među njima i dvanaestero Hrvata i nas šestero Imoćana. Pa, zar to nije i danas vijest – zadovoljno će republikanka Branka.
Zamislite taj osjećaj
Svi uzvanici s pozivnicama bili su raspoređeni u nekoliko prestižnih hotela i dvorana u Washingtonu. Ujutro je prisega bila ispred Kongresa, da bi na večer Reagan držeći pod ruku suprugu Nancy posjetio svaki hotel i svaku dvoranu s uzvanicima.
– Došao je u naš hotel, popeo se na pozornicu i pozdravio svoje prijatelje.Zamislite taj osjećaj. Čak je sa suprugom i zaplesao, da bi nakon desetak minuta druženja otišao dalje – naježila se Branka dok priča. Navijala je, priznaje, za Trumpa u boju s Hillary Clinton.
– Raduje me ovaj izbor. Vidjet ćete da ovo što o Trumpu pišu i govore nema veze s istinom. Čvrst je to i odlučan čovjek – zaključuje Branka Barić.
slobodnadalmacija
wpDiscuz