
Muslimanska politička elita već godinama vodi politiku koja bi mogla dovesti do stvaranja novih granica unutar BiH, premda izričito negira bilo kakve separatističke tendencije. I dok se srpska politička scena – posebno vlast Republike Srpske (RS) – povlači unazad, no ne otcjepljuje se, vraćajući se na izvorni Dayton, čime budno pazi da ne pogazi međunarodno pravo i Daytonski ustav bošnjačka politika čini sve kako bi potkopala Ustav, poduprla centraliziranu BiH bez poštivanja izvornog ustavnog okvira, bez balansiranja interesa svih naroda, i, nažalost, bez obzira na posljedice.
Oni to već ne kriju: “Dayton nije zamišljen da postoji. Mi smo znate jedina zemlja koja je prihvatila ustav koji se mijenja od Bajrama do Ramazana”
Zašto je Bošnjacima očuvanje prava na Željka Komšića važnije od otcjepljenja RS-a? -Alkosa, političara bez moći veta (jer nema hrvatski legitimitet) a kojeg su bošnjačke šovinjare izabrali na mjesto koje ustavno pripada Hrvatima.
I zašto bi Bošnjaci radije išli u smjeru destabilizacije nego u pravcu dogovora i kompromisa s drugim konstitutivnim narodima?
Odgovor leži u priopćenju Kruga99. Treba čitati sufije: Važnija je zelena transverzala Istanbul-Bugojno nego hoće li Srpska ostati u BIH. Osim toga ako se Srpska ne otcijepi ništa od Kosova. Pada i Transverzala.
Treba nekome dodatno pojašnjavati?
1. Komšić i “Jednakost” Bošnjaka
Politička upornost oko Komšića nije samo borba za izbor političkog predstavnika, nego simbolički i geopolitički akt. Odnosi se na temeljnu političku dinamiku u BiH gdje je pitanje ravnoteže između triju naroda ključno za opstanak samog koncepta države. Zašto je ova borba postala toliko važna? Zato što politika koja forsira Komšića ima utemeljenje u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića. Suživot s drugima moguć je u islamskoj državi samo ako su oni potčinjeni. A predstavnik im je kazna. Koju mi određujemo. Federaciju doživljavaju kao Dar El Islam. Prostor stabilnog Islama. RS je ono izvan. I izgleda da su odustali od nje.
Zadržavanje prava na nametanje Nevjernicima, nametanje Komšića, prema postavkama džihada odražava najvišu vrijednost poretka u Islamskoj državi FBIH.
2. “Egida im je: Srpsku nećemo, HercegBosnu ne damo!”
Dugi niz godina, iz Sarajeva se u političkim i medijskim krugovima šire tvrdnje da je bilo kakav pokušaj osnaživanja entiteta ili autonomije u BiH separatizam. Međutim, ta prebacivanja odgovornosti u stvarnosti skrivaju dublje političke procese – one u kojima se srpskoj političkoj sceni u BiH ne dopušta sloboda odlučivanja o svom entitetu, dok se istovremeno omoguće bošnjačke aspiracije prema unitarnoj BiH koja ignorira prava drugih naroda. Ta kontradikcija nije samo politička, već je i duboko moralna.
U tom smislu, srpska politička opcija nije separatistička. Više je eskapistička. Srbi u RS-u, čak i kad govore o održavanju entiteta i postavljanju temeljnih principa unutar BiH, zapravo se pozivaju na izvorni Daytonski sporazum koji su sve strane potpisale, uključujući i Bošnjake. Oni nisu „razbijači BiH“ – oni su se ograničili na traženje prava i suvereniteta unutar okvira koji je dogovoren 1995. godine. Ako bi Bošnjaci doista ustrajali u nametanju svoje volje na način na koji to čine, tko bi zapravo mogao biti okarakteriziran kao separatist?
3. Bošnjačka politika kao alat za dekonstituiranje
Nastojanje bošnjačkih političara da mijenjaju ustavni okvir BiH, ignorirajući izvorni Dayton i bez pristanka drugih naroda je separatizam. Odvajanje od BIH. To nije unitarizam kako neki vole reći. Unitarizam osvaja i one koji su protiv njega. Ne tjera ih. Bošnjački separatizam uporno poručuje “idite ako vam se ne sviđa ovo je naše”. Separatizam dakle. Odvajanje od ustavne ideje tronacionalne države.
Taj separatizam dovodi u pitanje sam opstanak države u sadašnjoj formi. Bošnjačka separatisčika politika očito ne priznaje ravnotežu naroda, niti prava konstitutivnih naroda da odlučuju o svojim političkim predstavnicima.
Iako tvrde da su oni “branitelji BiH”, njihova politika zapravo slabi temelje države i dovodi do opasnih podjela.
Na dugoročnom planu, takva politika samo vodi daljnjem rasulu BiH, jer ako samo jedan narod nije zadovoljan, to razbija ideju BiH kao multietničke države.
S obzirom na sve to, jasno je da stav “nemoj sad s tim izbornim zakonom imamo važnijih pitanja” nije stav nego razotkrivanje. I u trenutku kad im spašavaš državu i izručuješ Dodika oni jasno kažu: Nama je pravo da nastavimo uništavati vas, strateški važnije od mogućnosti da zaustavimo Dodika.
Nakon ovog priznanja, HNS BIH bi se morao sastati i dogovoriti što će dalje. Raspustiti se, priznati da njihovi ciljevi i strategije ne daju rezultate i pozvati narod na gerilsku borbu protiv okupatora.
Ostajati u dijalogu s Bošnjacima nema smisla. Čak i kad im nudiš ispruženu ruku suradnje i pmirenja oni na nju pljunu.
Stoga je vrijeme da se lijepo pozdravimo.
Stranke HNS-a BIH doduše mogu odlučiti i drugačije. I kao da to već jesu učinile jer tvrde da je OHR “ustavni poredak” te citiraju pasuse iz presude USBIH u slučaju Izetbegović. Na džumu još ne idu . Za sada. Dakle taj princip ujedinjenje hrvatske stranke protiv Hrvata u BIH, s Bošnjacima, dakle i protiv Srba i Hrvata u BIH bio bi svjecki hit. Egida bi mogla biti Ako se nismo izborili za prava hrvatskog naroda, možemo ih onda barem do kraja uništiti”.
HSP ima dosta iskustva u tome. Pa savjetujemo strankama HNS-a ako već se druže s ovom mladomuslimanskom partijom da se u toj namjeri obrate svom najbližem zubaru ili ili zubarniku. I naučite handžar koračnice. Trebat će vam.
Al da ipak ne budemo do kraja provokatori, možda ta odlučnost Bošnjaka za HercegBosnu, ipak daje neki prostor dijaloga. Ko će ti ga znat.
/POSKOK/