Odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizana u sandžačke gradove, komunistička vlast je donijela odluku da po kratkom postupku kažnjava sve one koji po njihovoj procjeni nisu bili na liniji režima. Na nišanu novopečenih vlastodržaca našli su se gotovo svi ugledniji Bošnjaci iz toga vremena, koji nisu bili članovi partizanskog pokreta
U savezničkom bombardiranju Novog Pazara iza bačenih bombi, na Hadžetu su ostali krateri koje su egzekutori iskoristili kao masovne grobnice za sve strijeljane Bošnjake. Do danas ni jedna od tih grobnica nije obilježena, pa stoga raduje inicijativa Bošnjačkog nacionalnog vijeća da se rasvijetle događaji vezani za zločin protiv Bošnjaka, da se prikupe pisani tragovi i zabilježe svjedočenja savremenika i potomaka stradalih, a da se nakon toga obilježi stratište. Interesujući se za ovu temu, autor ovog teksta je došao do pisma u kome Osman (Zvizdić – brat Hasana Zvizdića) iz Sjenice, unaprijed svjestan onoga što ga čeka te noći ispod jastuka svoje supruge Lutve, ostavlja svoje posljednje napisano pismo. Original ovoga pisma je kod njegovog sina Huseina koji danas sa svojom porodicom živi i radi u Njemačkoj.
Strijeljanja Bošnjaka na Hadžetu su obavljana u većini slučajeva po kratkom postupku, bez ikakvih sudskih postupaka, pisanih tragova i dokumenata. Ljude su, većinom, noću silom izvlačili iz njihovih kuća i odvodili na strijeljanje. Strijeljane Bošnjake bi javno prikazivali narodu kako bi služili kao opomena onima koji su ostali u životu.
U to vrijeme počinje otimačina imovine najbogatijih ljudi. Pripadnici OZNE prate viđenije ljude i bilježe sve one koji sa njima imaju bilo kakvu vrstu kontakta. Nedugo zatim dolazi do masovnih hapšenja, hapšeni se odvode u zatvor koji se nalazi pored zgrade tadašnjeg suda, a svjedoci ističu da su mučenja do te mjere bila surova da su se stanovnici tog naselja iseljavali u druge dijelove grada, jer nisu mogli da slušaju jauke onih koji su bili iza zidina novopazarskog zatvora. Pomoć u životnim namirnicama, od strane Ujedinjenih nacija (UNRA) dijeljena je uglavnom porodicama čiji su prvaci bili komunisti, dok bi se “izabrane porodice” ostavljale gladne. Ljude su uglavnom strijeljali noću, a rijedak izuzetak je bio tadašnji predsjednik opštine Novi Pazar, Aćif efendija Hadžiahmetović koji je na Hadžetu 21. januara 1945. godine zajedno sa svojim prijateljima strijeljan usred bijela dana. Nakon događaja na Hadžetu dolazi do još jednog talasa iseljavanja Bošnjaka u Tursku, a sljedeći, još masovniji talas iseljavanja, ponoviće se kasnije i u vrijeme Aleksandra Rankovića.
Zukorlić: Uz pouke sa Hadžeta, naše oči uprte u budućnost
Zukorlić je poručio da je „komunistički režim na tom mestu zadao udarac vođstvu Bošnjaka i muslimana, sa namerom da se obračuna sa bošnjačkom elitom i ugrozi bošnjačko nacionalno i versko biće“.
„Bošnjaci, ali i drugi građani, dobili su diktaturu u kojoj su, u pakovanjima parola o bratstvu i jedinstvu, jednakosti i slobodi, gušene prave duhovne i moralne vrednosti. Tamni 20. vek je iza nas, a mi smo, posle 11 valova genocida, bezbroj zločina i pritisaka na naš identitet i dalje u Sandžaku, Novom Pazaru i na Hadžetu. Stojimo ispravno i uspravno, svesni da iz svih lekcija iz prošlosti izvučemo pouke i da nikome ne dozvolimo da nam čini ono što su nam činili“, kazao je Zukorlić.
On je rekao da „mračna vremena i dalje nisu u potpunosti iza nas i da još uvek na raznim nivoima vlasti ima moćnika koji obične ljude tretiraju kao ovce za šišanje, dranje i klanje“.
Sa trga Gazi Isa-bega Ishakovića, danas, sa podne namaza, put Hadžeta, mjesta strijeljanja, uputila se kolona od više tiuća muslimana Sandžaka, da prouči dovu ubijenima, šehidima Hadžeta.
Time je Islamska zajednica skupa sa SDA, koji danas osuđuje izražavanje sućuti pobijenima s Bleiburga, direktno sama sebi skočila u usta. Što su to uradili? Upravo ono što danas osuđuju. Dali su počast mrtvima. Koje su poubijali komunisti.
Tačno prije 70 godina, na ovom mjestu, koje još uvijek zadiše na smrt, komunističke vlasti strijeljale su više od 2 000 Bošnjaka, samo zato što pripadaju jednom narodu, i jednoj vjeri!
Kolonu su predvodili visoki predstavnici Islamske zajednice na čelu sa glavnim muftijom dr. Mevlud ef. Dudićem i muftijom Sandžačkim Muamer ef. Zukorlićem.
Uz tekbire, kolonu su pratili i nekoliko desetina mladića, obučenih u zelena odijela sa Sandžačkim grbom na ramenu, u crvenim fesovima, uzdignutih čela, pokušali su da dočaraju ugledne Bošnjake koji su 1944 isto tako ponosni koračali do mjesta zločina!
Program na bolnoj hadžetskoj parceli otpočeo je učenjem kaside „O HADŽETU“ u izvedi Hamze Škrijelja, a onda učenjem sure Jasin za duše šehida.
„Evo smo na grobnici“-ovim riječima muftija Dudić je jasno opisao ovo mjesto. U svom govoru muftija Dudić je citirao oporuku jednog šehida u kojoj se zaklinje svojim najbližim da „Ništa nismo krivi, Bogom ti se kunem“ . Muftija je poručio da se Bošnjaci neće smiriti, sve dok se istina ne obistini.
„Bošnjaci se ne smiju prepustiti emocijama“ – kazao je muftija Zukorlić na početku svog govora, istakavši da su se Bošnjacima ponavljali genocidi. Muftija je pozvao vladu Republike Srbije da otvori arhive i dozvoli porodicama stradalih da saznaju gdje su mezari njihovih ubijenih.
Na kraju skupa, hafiz Abdurrahman Kujević proučio je dovu stradalim. Sa suzama u očima prisutni su ispratili još jednu godinu sjećanja na ubijene, svoje najbliže, uz želju da već sljedeće godine dožive kolektivnu dženazu, uz tih šapat „DA SE NIKAD NIKOM NE PONOVI“!
SANA – Nermina Rebronja
wpDiscuz
