Published On: Fri, Dec 7th, 2012

Bosanski Hrvati – nacija združenih katolika

Premoderni etnički identitet bosanskih Hrvata, morao je, zbog različite političke pripadnosti različitih teritorija današnje BiH kroz istoriju, biti različit upravo u skladu sa tim pripadanjem. Nema nikakve sumnje da je moderni hrvatski idenitet u BiH baziran na religijskoj pripadnosti rimokatoličkoj crkvi, te da se ravnao po različitim modernim koncepcijama nacionalnosti koje su, u 19. vijeku započeli razvijati intelektualci mlade građanske klase u susjednoj Hrvatskoj. Međutim, šta je tome prethodilo? 
 
__________piše: Vuk Bačanović l 6yka.com
Tragovi hrvatskog etnosa u prvobitnoj “zemljici Bosni” ne mogu se pronaći u postojećim istorijskim izvorima. Prje sredine 19. vijeka, nema traga hrvatskom etničkom identitetu među bosanskim katolicima. Pa ipak, ukoliko bacimo pogled na istorijske mape, utvrdićemo da su veliki dijelovi teritorija  koji će kasnije doći u sklop srednjovjekovnog bosanskog banata (kasnije kraljevstva), bosanskog ejaleta, pa i današnjih granica BiH, bili i u sklopu hrvatskog srednjovjekovnog kraljevstva, prije i nakon što je došlo u sklop Ugarskog nadkraljevstva. Radi se o središnjem brdskom prostoru koji se proteže od Pounja i Povrbasja prema jugu i kraškim poljima Duvanjskom i Livanjskom. Konstantin Porfirogenet, sredinom X. stoljeća na ovom prostoru bilježi niz hrvatskih županija, od Imotske i Livanjske, do Plive i Pseta.(1)
Nemoguće je da hrvatski etnos nije egzistirao na pomenutim prostorima. Odnosi Ugarskog nadkraljevstva (tj. njegovog hrvatskog plemstva) i bosanskih feudalaca naročito su se prelamali oko Donjih Kraja (područje u srednjem i donjem toku Vrbasa), koje je neprestano mijenjalo vrhovnog gospodara.  Tako je u prvim godinama XIV st. golema državina hrvatskih plemića Bribiraca obuhvatala ne samo Donje Kraje, već, vjerovatno, i čitavu Bosnu. Mladin II zadržava sve do svoga pada – 1321. titulu “banus Croattorum et Bosne”. Iz Mladinovih se naslova može također razabrati da nakon Pavlove smrti Bribirci više nemaju “gospodstvo” nad Bosnom.(2) Feudalna vlast Bribiraca nad Bosnom, nam, međutim, ne govori ništa o mogućem prisustvu hrvatskog etnosa u prvobitnom bosanskom banatu. Širenje Bosne će, svakako, promijeniti situaciju.
Stjepan II Kotromanić u prvoj polovici XIV stoljeća vrši ekspanziju pretežno na prostor koji je ranije ulazilo u sklop hrvatskog kraljevstva. U 1323. je napisana i povelja, kojom Stjepan II potvrđuje povlastice knezu Vukoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog “ jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće, – naju milost djela.” (3) Sin kneza Vukoslava će biti i jedan od najmoćnijih feudalaca Bosanskog kraljevstva: Hrvoje Vukčić Hrvatinić.  Vlast Stjepana II i Tvrtka I seprostire na Krajinu od Neretve do Cetine, kao i na Završje, koje će Tvrtko I vratiti ugarskom kralju, s tim da će Donji Kraji do kraja postojanja srednjovjekovne Bosne ostati u njenim granicama, “sa sjevera i juga okruženo hrvatskim područjem”(4). O etnosu koji je nastanjivao ove krajeve, koji će osmanskom ekspanzijom doći u granice Bosanskog ejaleta, ponajbolje govori natpis iz Bužima, datiran u 1495.: Ta (taj) grad’ sazid’l’ iz fundamenta izabrani knez’ ‘oraj Mikulčić, u nu (ono) vrime va vsej hrvatskoj zemlji bolea čovika ne biše, zač’ u krala Mat’iaša u veliki počteni biše, zač’ od cara turskoga ugarskoj zimli mir’ našal biše. I car rimski ta (te) ga dobrim človikom zvati, neka takov’ grad iz fundamenta ima iz’zidati, tere ima svoj bitak.(5)
Upravo je zbog toga teritorija između Save, Une i Vrbasa na mnogim kartama iz 18. i 19. vijeka još uvijek označavana kao “Turska Hrvatska”. Osmansko osvajanje Bosanskog kraljevstva 1463., a potom i “Turske Hrvatske” (Bihać pada tek 1592.), donosi značajne promjene u pogledu etničke i vjerske strukture stanovništva. Kada je u pitanju “Turska Hrvatska”, odnosno Bosanska Krajina, hrvatsko, naročito katoličko, stanovništvo se konstantno smanjivalo.
“U sjeverozapadnim i zapadnim dijelovima Krajine, koji su etnički bili čisto hrvatskisasvim ga je nestalo. Manje je bilo pogođeno u krajevima gdje je turska vlast uspostavljena mirnim sredstvima. Više katoličkog stanovništva očuvalo se oko gornjeg Vrbasa, Kupresa, Livna; manje oko Jajca, Kamengrada i B.Novog… Islamizacija je zahvatila uglavnom starosjedilačko stanovništvo u Uskoplju, oko Jajca, Glamoča, Livna i u dolini Sane. Taj proces se odvijao kroz cijeli XVI vijek, ali je u prvim decenijama turske vladavine bio naročito intenzivan”(6)
Što se tiče teritorije Bosanskog kraljevstva, tamo je etnička pripadnost katoličkog stanovništva, prilično jasna. Radi se o Kuripešićevim “Bošnjacima rimo-hrišćanske vjere”, koje je “Turčin kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri.”(7)  Do sredine 19. stoljeća to će, bez ikakve sumnje, biti dominirajući (premoderni) identitet katoličkih vjernika u granicama Bosanskog ejaleta (uključujući teritorije zadobijene od Hrvatskog kraljevstva do konca 16. stoljeća).
Fra Nikola Lašvanin je u svome ljetopisu, navodeći događaje  iz sredine 17.. stoljeća , doduše, zabilježio narodnu pjesmu u kojoj se katoličko stanovništvo Hlivna (Livna) naziva Haravaćanima .(8) Pa ipak, radi se o vrlo lokalnom primijeru. Kako primjećuje Drago Periša, “Hrvatski identitet katoličkog stanovništva očuvao se tijekom osmanskog doba samo u južnom dijelu današnje Bosne i Hercegovine, od Livna do Ljubuškog, odnosno na području koje je od ranog srednjeg vijeka pripadalo hrvatskoj etničkoj i političkoj jezgri (Hrvaćani označavaju Hrvate koji žive ili su živjeli unutar Hrvatske), a preseljenjem pojedinih skupina s tog područja u ostale dijelove Bosne i Hercegovine, hrvatski se identitet postupno (negdje poslije više stoljeća, a negdje po prvi put) proširio među domaćim katoličkim stanovništvom i to, što je posebno važno, prije stvaranja moderne hrvatske nacije….” (9) Situacija  je u u drugim dijelovima BiH, očigledno, bila drugačija.
Ivan Franjo Jukić, franjevac i zagovaratelj nacionalnog bošnjaštva, se u jednom svome putopisu iz 1842. osvrće na tzv. kapu “hrvatku” u banjalučkom kraju. Jukić se interesirao kod katoličkog stanovništva odakle dolazi: U župi banjalučkoj seljaci sebe nazivaju šokcima. Odjeća njihova osobite je razlike s odjećom ostalih Bošnjaka… Kapu tu oni na rame prebace, zato ih ostali zovu Bošnjaci “krivokapama”, a sami ju krste “hrvatka”. Pitajući ih, što to znamenuje i odakle to dolazi ime, neznadoše mi kazati, a od Hrvata ne znaju nit imena. Hrvatka/odgovoriše mi/ zove se kapa tako kao i zobun i fes. I takvo je, kazaše, ostalo ime od starine…” (10)
Jukić je u Posavini, ipak, uočio razliku između Šokaca i Hrvaćana: Ovdje  spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam kiridžiju:– Kakvi su to Hrvaćani? – Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vasdan radi, a rijedko će je i po noći iza pasa izvaditi! Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se gori doseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vrgoračke krajine.(11)
Unatoč tome, žalio je za nepostojanjem bošnjačkog nacionalnog pokreta po ugledu na srpski, odnosno hrvatski: “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas…. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.” (12)  Zaista, zbog čega nije došlo do formiranja moderne bošnjačke nacije pod ideološkim vodstvom franjevačke katoličke inteigencije u koju su, sem Jukića, spadali i Marijan Šunjić, Martin Nedić, Jako Baltić, Blaž Josić, a djelimično i Grgo Martić? Odgovor nam djelomično daje Muhamed Hadžijahić, upućujući na podatak putopisca Matije Mažuranića: “U Bosni se krstjani nesmu zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci onda Muhamedanci samo sebe razumiu a Krstjani su samo raja Bošnjačka.”(13)
Pa ipak, glavni razlog neformiranja moderne bošnjačke nacije iz bosanskog katoličkog stanovništva jeste, kao i u slučaju bosanskih muslimana, nedostatak njene materijale baze: klase modernih kapitalista – buržuja. Invazija Eugena Savojskog 1697. i egzods katoličkog stanovništva koji je uslijedio, uništila je sloj bogatih katoličkih gradskih trgovaca u Travniku, Jajcu i Sarajevu, od kojih su se posebno isticali Matijaševići i Brnjakovići (koji su čak služili kao specijalni posrednici i diplomate na liniji Beč-Carigrad). Fra Bono Benić je u Ljetopisu sutješkog samostana za godinu 1697. zapisao sljedeće redove: “I Sarajevo porobi i upališe ga. I vrati se vojska istijem putem… Tada su sa princom otišli mnogi Latini iz Bosne, a osobito Sarajlije i među njima gospoda Brnjakovići.” (14)  Nakon Bečkog rata, u 18. stoljeću, trgovina, kao glavni izvor bogaćenja, gotovo u potpunosti prelazi u ruke Jevreja i Srba (15), što je u korijenu sasjeklo mogućnost da se u Bosanskom ejaletu formira politički centar, u kojem bi eventualna katolička ekonomska i intelektualna elita producirala moderni bošnjački identitet. Ti centri su se pojavili tamo, gdje su za to postojali odgovarajući društveno-ekonomski preduslovi: u susjednoj Hrvatskoj.
Prvi skromni oblici modernizacije društva u “Trojednoj kraljevini” Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji sa Vojnom krajinom počinju već krajem 18. vijeka sa počecima dominacije kapitalističkih proizvodnih odnosa, što stvara i preduslove, prije svega infrastrukturu za nacionalne projekte i njihovo postupno ostvarenje na području privrede, književnog jezika, visoke kulture, školstva i obrazovanja,  uprave, sudstva, izgradnje građanskih institucija i građanske javnosti, novih oblika komunikacije  itd.) nastaje tek sa pojavom i organizacijom kulturnog i zatim političkog pokreta koji su u  Hrvatskoj započeli s Hrvatskim narodnim preporodom (tzv. ilirskim pokretom) tridesetih godina 19. stoljeća .(16) Janko Drašković, Ljudevit Gaj, Bogoslav Šulek, Ante Starčević i mnogi drugi mislioci razvijaju različite koncepcije nacionalnosti, u koju su trebali biti uključeni i bosanski katolici: od ilirske (protojugoslovenske), pa do čisto hrvatske.
Pa ipak, najveća zasluga za integraciju bosanskih katolika u modernu hrvatsku naciju, bez ikakve sumnje, pripada Rimokatoličkoj crkvi i njenom prelatu Josipu Juraju Strosmayeru, koji je nosio i titulu đakovačko-bosanskog biskupa. Od 1853. završavali su bosanski klerici svoje bogoslovske i filozofske studije u Strosmayerovu sjemeništu u Đakovu i to sve do abrane u 1876. godini, kada su premješteni u Ostrogon u Mađarskoj. Preko sjemeništa u Đakovu je cijela bosanska franjevačka provincija održavala najbližu saradnju sa Strosmayerom, održavajući s njim kroz više od dvije decenije uske veze. Đakovački đaci iz Bosne, posebno preko svoga Književnog društva, vodili su važnu nacionalnu i političku agitaciju u narodu. Spomenica „Josip Juraj Strossmayer“ označuje ih kao „prve sijače hrvatske misli u Bosni“, fra Julijan Jelenić ih u istom smislu kvalificira kao „misionare hrvatske misli“, a „Glasnik biskupije bosansko-srijemske (god. 1881, br. 3) piše da su „bosanski klerici tek u Đakovu upoznali da su sinovi hrvatskoga naroda“.(17) U Sarajevu je 1867. i osnovano posebno društvo sa zadatkom da iskorjenjuje ime “Šokac”, a uvodi ime “Hrvat”. Činili su ga mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić, kojeg je, kako se čini, podržavao i fra Grgo Martić, čija se nacionalnost mijenjala u rasponu od srpstva (iz mlađih dana), preko ilirstva i jugoslovenstva, pa do kolebljivog hrvatstva. Unatoč tim naporima, hrvatska nacionalna integracija se odvijala mnogo sporije od srpske. U svome izvještaju koji je objavio u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“ (godine 1899) Antun Radić kaže da se „na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato.” (18)
Proces inkorporacije bosanskih katolika u hrvatsku naciju nije bio dovršen čak ni formiranjem Kraljevine SHS. Ivan Radić u svome članku iz 1932 o proputovanju Bosnom. piše: Idem putem i sastanem malog dječarca; pitam ga, što je? On stane i kaže: Srbin – vatra živa. Idem dalje, sastanem dvoje djece bose po Sučegu, pitam ih što su? Turci, rekoše mi. Sjedim u jednom hanu, pijem crnu kafu, kad dođe mali dječarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, što je? Nakon nekog vremena reče da je katolik. Zabolila me duša, pa sam si mislio: Bože moj što ne ubiješ onog fratra i popa koji kaže: najprije si katolik, onda budi što hoćeš; a franjevci – žalostna im majka – meni kažu da su teška vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katoličkoj vjeri, a doći će vrijeme kad on bude znao da je Hrvat. (19)
Hrvatska nacija u BiH, ostala je, prema tome, nerazdvojiva od rimokatoličanstva, koje, od početka modernizacijskih nacionalnih procesa, čini njezin osnovni agens, što se, uprkos bezuspješnom pokušaju integracije muslimana, neće mijenjati ni u fašističkoj NDH, pa ni za vrijeme FNRJ i SFRJ. Crkva će, svakako, imati jednu od ključnih uloga u reafirmaciji hrvatskog nacionalizma u “demokratskim” procesima 90-tih, kada, kroz kreiranje “Hrvatske zajednice Herceg Bosne” i zlokobne reminiscencije ustaštva, identitet “Hrvat-katolik” konačno postaje dovršen i učvršćen naspram “Bošnjaka-muslimana” i “Srba-pravoslavaca” u podijeljenoj dejtonskoj BiH. Problemi etnokonfesionalnih nacija i rješenje istih, svakako, zahtijevaju posebnu studiju koja slijedi.
 
Fusnote :
1.Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje – prostor, ljudi, ideje, Školska knjiga Zagreb 1997., str. 113
2.Nada Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku – Knjiga prva, Globus/Zagreb 1990, str. 311
3.Arh. Kermenda; Šišić, br. 6; Thalloczy, Studien br. I, GZM XVIII/1906;
sl. Povijesti Bosne – Napredak; usp. Dizdar, 56, Lejla Nakaš, Konkordacijski riječnik ćirilskih povelja srednjovjkovne Bosne, Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, Knjiga X, Riječnici, Svezak 1, str. 31
4.Raukar. nav. dj., str. 114
5.Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV, Sarajevo 1970., str. 93
6.Dr. Milan Vasić, Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI vijeku, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XIII 1962, Sarajevo 1963., str. 247-248
7.Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530., Beograd 2000, str. 26, http://sr.scribd.com/doc/80490895/Benedikt-Kuripesic-Putopis
8.Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo 1982. str. 226
9.Drago Periša, Geopolitički položaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamoču i Kupresu, STATUS Magazin za političku kulturu idruštvena pitanja), issue: 15 / 2011, pages: 298-333, on www.ceeol.com.
10.Fra Jurica Šalić, Franjevci sjeverozapadne Bosne, HKD Napredak Sarajevo – Podružnica Bihać 2002., str. 209
11.Drago Periša, nav. dj.
12.http://en.wikipedia.org/wiki/Ivan_Franjo_Juki%C4%87
13.Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Muslimanska naknada “Putokaz”, Zagreb 1990., str. 23
14.Fra Bono Benić, Ljetopis sutješkog samostana, Veselin Masleša Sarajevo 1971., str. 49
15.Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, Prvi tom, Srbi u XVIII vijeku, str. 469
16.Petar Korunić, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije – nacija i nacionalni identitet, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod 2006, str.384
17.Muhamed Hadžijahić, nav.dj.
18.ibid
19.Ivan Radić, Iz moga putovanja po Bosni, Slobodni dom, Zagreb, 14. Ožujak 1923

 
Vezani tekstovi od istog autora:
Vuk Bačanović: Srbi u Bosni – nacija pod jarmom gramzivih vlastodržaca
Vuk Bačanović:Bošnjaci – nedovršena nacija