Razdoblje nakon I. i II. svjetskog rata obilježeno je stvaranjem velikog broja novih država. Pri tome treba uočiti tri bitne značajke – prvo, razvoj nije uvijek rezultirao takvim stvaranjem novih državnih cjelina u kojima bi se politički teritorij i odgovarajući etnikumi maksimalno poklapali; drugo, unatoč oslobađanju velikog broja ovisnih država i nadalje je niz naroda ostao bilo u sklopu drugih država, bilo podijeljen između između više država, a da pri tome nisu osigurana njihova osnovna prava; i treće, ponekad su zabilježeni takvi slučajevi da je čak i onda kada se radilo o doista višemilijunskim narodima bilo izuzetno teško postići njihovu međunarodnu afirmaciju.
Piše: Vedran Marijanović, Dnevnik.ba
Oslobađanje i stvaranje novih država najčešće je vezano uz velike svjetske krize, u prvom redu ratove i uz niz društvenih procesa začetih upravo u ratnim i poslijeratnim razdboljima. Međutim, ni ratna, niti poslijeratna razdoblja, računajući naravno I. i II. svjetki rat, nisu razultirala povoljnim rješenjima kurdskog pitanja.
Tko su Kurdi?
Kurdi su indoeuropski narod koji naseljava planinska područja jugoistočne Turske, zapadnog Irana, sjevernog Iraka te dijelova Azerbajdžana i Sirije. Najveći su narod na Bliskom istoku bez nacionalne države. Danas u regiji živi oko 26 milijuna Kurda, od čega u Turskoj oko četrnaest milijuna, šest i pol milijuna u Iranu, četiri i pol milijuna u Iraku te nešto više od milijun na teritoriju Sirije. Najveća kurdska urbana središta su gradovi Mosul i Kirkuk u Iraku, Sanandaj i Saqqiz u Iranu te Erzurum u Turskoj.
Većinom su sunitski muslimani, pa iako njihovo podrijetlo nije do kraja razjašnjeno, u etničkom su pogledu različiti od Turaka i Arapa, dok određene kulturološke sličnosti imaju s Perzijancima. Etnička kohezija Kurda djelomično je razbijena podjelom na dva dijalekta – sorani i kurmanji.
Nakon što je potkraj I. svjetskog rata sporazumom u Sevresu 1920. godine likvidirano Otomansko Carstvo, zemlje pobjednice su Kurdima obećale stvaranje neovisne države. Dano obećanje je tri godine kasnije poništio sporazum iz Laussane na temelju kojega su Kurdi ostali podijeljeni između više država, a kurdske zajednice postale čimbenikom trajnih nestabilnosti u zemljama koje naseljavaju.
U Iraku je 1961. godine izbio kurdski ustanak pod vodstvom Mustafe Barzanija koji se uspio održati zahvaljujući lošem stanju u iračkoj vojsci nakon Qassimovog vojnog udara 1958. godine kojom je srušena iračka monarhija.
Teror baasističkog režima
Ni dolazak stranke Baas na vlast u Iraku 1968. godine nije uspjela primiriti nemirni kurdski sjever, a sedamdesetih godina kurdska pobuna dobila je i iransku potporu, čime je Teheran nastojao oslabiti Irak.
No, nakon što su Irak i Iran 1975. godine sklopili sporazum, iranska potpora Kurdima je prestala, pa su prepušteni na milost i nemilost iračkoj vojsci. Irak je uništio niz kurdskih sela duž iranske i turske granice kako bi onemogućio svaku dostavu pomoći izvana. U iračkim protukurdskim kampanjama 1978. i 1979. godine uništeno je oko šest stotina kurdskih sela, a dvije stotine tisuća ljudi je preseljeno na druga područja u zemlji.
Kroz nekoliko godina stasala je nova generacija gerilaca tzv. pešhmergi. Izbijanjem Iransko-iračkog rata 1980. godine Iran je obnovio pomoć iračkim Kurdima koji su postupno preuzeli nadzor nad velikim dijelovima sjevernog Iraka, na što je tadašnji režim u Bagdadu odgovorio brutalnim vojnim akcijama usmjerenim na civilno stanovništvo.
Kurdi nisu bili jedina etnička zajednica na meti tadašnje iračke vojske, i odnos prema šijitskim Arapima s juga Iraka, kao i iračkim Turkmenima, Asircima i Armencima također je bilo brutalan tijekom četiri desetljeća baasističkog režima.
Ofanziva ”Anfal”
Irački režim je još od sredine sedamdesetih godina migracijama pokušao i arabizirati sjeverno područje oko naftom bogatog Kirkuka. Naime, nakon iseljavanja Kurda u područje su doseljavani siromašni šijitski Arapi s juga Iraka, pa je ta migracija i danas predmet spoticanja u odnosima kurdskih i šijitskih političkih stranaka.
Turbulentna kurdska povijest posljednjih pedeset godina naročito je bila teška tijekom režima Sadama Huseina između 1979. i 2003. godine. Mladi general Sadam Husein je u srpnju 1979. na čelu zemlje naslijedio al-Bakra, pa je konsolidirao režim provodeći čistke dužnosnika i jačanjem represije prema Kurdima i šijitima, u kojima je vidio posebno veliku opasnost. U srpnju 1983. godine Huseinov je režim uhitio osam tisuća kurdskih muškaraca koji su pripadali klanu Barzani, iz kojega dolaze najveći kurdski vođe u dvadesetom stoljeću. Članovi klana su deportirani na područje južnog Iraka, gdje je većina kasnije bila ubijena.
Nakon što se irački položaj u ratu sa Iranom popravio, u proljeće 1987. pokrenuta je velika iračka ofenziva protiv Kurda u kojoj je najmanje sedam stotina sela uništeno, a desetine tisuća civila su deportirane. Sredinom travnja 1987. u napadu na kurdski stožer u gradiću Zewa Shkanu prvi put je upotrijebljeno kemijsko oružje, koje je ranije već korišteno protiv iranske vojske i koje će postati glavnom metodom u likvidaciji kurdskog stanovništva. Već sljedećih dana uslijedili su novi irački kemijski napadi na sela Balisan i Shaykh Wasan. Huseinov režim je upotrijebio bojne otrove unatoč tome što je Irak bio potpisnik Ženevskog protokola iz 1925. godine kojim se zabranjuje uporaba kemijskog i biološkog oružja.
Nedvojbeno najveća iračka vojna ofenziva poduzeta protiv kurdskih boraca i civila je ofenziva ”Anfal”, izvedena kao produžetak operacija protiv Kurda iz 1987. godine. Ofenziva Anfal, ili u slobodnom prijevodu ”Ratni plijen”, nazvana je po osmom poglavlju iz Kur’ana, a njezina svrha bila je neutralizacija kurdskih uporišta deportacijom ili fizičkom likvidacijom velikog broja Kurda. Protiv nekoliko tisuća kurdskih gerilaca Irak je okupio oko 200 tisuća vojnika kojima je osigurao i zračnu potporu.
”Anfal” je u stvari predstavljao kampanju od osam manjih ofenziva koje su poduzete tijekom zaključenja Iransko-iračkog rata između 23. veljače i 9. rujna 1988. Za planiranje i izvođenje ofenzive bio je zadužen Huseinov nećak general Ali Hasan al-Majid, koji je zbog korištenja kemijskog oružja protiv Kurda kasnije dobio nadimak Kemijski Ali, iako se u nadgledanje ofenzive povremeno uključivao i Sadam Husein. Glavnina iračkog udara je bila usmjerena protiv gerilaca Patriotske unije Kurdistana, dok su gerilci Demokratske stranke Kurdistana bili metom tek u završnoj fazi ofenzive.
Borba protiv ”Islamske države” put ka neovisnosti
Munjeviti uspeh sunitske ekstremističke organizacije ”Islamska država” u osvajanju velikih prostora Iraka i Sirije tijekom 2014. godine uvelikoje zabrinuo cijeli svijet i nateralo ga na akciju. Iako trenutno snose najveće žrtve u borbama sa militantima ”Islamske države”, Kurdi na Bliskom istoku po prvi put, čini se, imaju veću šansu ostvariti dugogodišnju želju za neovisnim Kurdistanom. Narod od preko 30 milijuna duša koje žive u Turskoj, Siriji, Iraku i Iranu, po prvi put dobija otvorenu podršku Zapada.
Po prvi put američki diplomati, ne samo što posjećuju vođe regionalne vlade iračkog Kurdistana, već se sastaju i sa predstavnicima kurdske Stranke demokratske unije, koja važi za sirijski ogranak Radničke partije Kurdistana (PKK) Abdullaha Öcalana, koju su SAD i EU proglasile terorističkom organizacijom.
Obje stranke teže stvaranju neovisnoga Kurdistana, a u ovom trenutku postale su prihvatljive Zapadu jer ne žale svoje živote u borbi protiv terorista ”Islamske države”. Njihova borba pak nije umilostivila Tursku koja je pokazala nebrojeno puta kako ih ne želi braniti od džihadista, čak po cijenu da dođe do velikog masakra na njenoj granici (bitka za grad Kobani).
Rat bjesni a Kurdi najavljuju referendum
Predsjednik Iračkog Kurdistana, Massoud Barzani, prošle je godine za BBC izrazio spremnost da se u narednim mjesecima održi referendum o neovisnosti te regije. Iako Kurdi izjavljuju da su spremni sudjelovati u mirnom rješavanju iračke krize, te se pozivaju na prirodno i neotuđivo pravo na samostalnost, aktualna zbivanja su samo razotkrila da je Irak odavno podijeljen. Mediji su javljali kako je Barzani pozvao institucije Iračkog Kurdistana “da se ubrza osnivanje izbornog povjerenstva i pripremi referendum o samoodređenju”.
Nešto ranije je buduću politiku Erbila (glavni grad iračkog Kurdistana) prilično jasno rasvijetlio Fuad Hussein, čelnik predsjedničke administracije vođe iračkog Kurdistana, kada je u intervjuu za The Globe And Mail rekao: “Irak je već podjeljen i mi ovdje imamo novu stvarnost. Krećemo se u smjeru samoopredjeljenja i taj je proces već počeo.”
Naglasio je i da je vlada Nouria Al-Malikia godinama vodila politiku podjele, zbog čega su aktualni događaji bili neizbježni. Prema njegovim riječima, nakon što je u lipnju 2014. godine ekstremistička skupina ”Islamska Država” uspostavila kontrolu nad gradom Mosulom, administrativnim sjedištem pokrajine Nineweh, bilo je očito da će se zemlja “podijeliti na tri dijela”.
Kurdi su tada rekli kako je grad Kirkuk sada pod punom kontrolom kurdskih snaga i da nema potrebe komentirati odlazak iračke vojske.
“Iračka vojska je nestala, tako da smo ispunili vakum i zaštitili Kirkuk i druga područja. Iračka vojska više ne postoji”, izjavio je tada Fuad Hussein.
Na punio načina se područja Iraka pod kurdskom kontrolom više ne osjećaju povezanima s ostatkom zemlje. Između ostalog, kurdski sjever je još uvijek oaza relativnog mira i sekularizma, muslimanske i kršćanske zajednice žive jedna uz drugu, a žene igraju važnu ulogu u društvu i politici. Stranci već sad po dolasku mogu dobiti 15-dnevnu “vizu Kurdistana”, bez potrebe za prethodnom posjetom iračkog konzulata. Kurdistan je, prema analitičarima, usmjeren na gospodarski razvoj i ne želi vjerske sukobe.
Kurdistanska regionalna vlada je postigla viši stupanj ekonomskog suvereniteta kada su krenule prve isporuke kurdske nafte do turske luke Ceyhan, odakle se izvoze na međunarodno tržište. Danas stižu vijest kako središnje vlasti u Bagdadu preuzimanje naftnih polja od strane kurdskih pešmerga postrojbi smatraju “službenom objavom rata iračkoj vojsci”, čime se stvara treća strana u iračkom sukobu.
Budući Irački Kurdistan je nakon svrgavanja Sadama Husseina 2003. dobio široku autonomiju od strane američkih snaga, ali u Erbilu smatraju da im na putu ka neovisnosti prijetnju predstavljaju Turska i Iran, koji se boje nereda među vlastitom kurdskom populacijom i prisiljavaju vladu predsjednika Barzani da ideju o neovisnosti ostavi po strani.
Međutim, sada kada je Bliski Istok ušao u novu stvarnost, san Kurda o samostalnosti za koju su se borili kroz stoljeća – protiv Otomanskog Carstva, britanskih kolonijalnih snaga i središnje vlade u Bagdadu – pretvara se u realnu političku opciju.
Vojni uspjesi pešmergi protiv ekstremista ”Islamske države”
Snage iračkih Kurda, poznate kao pešmerge, što znači “oni koji se ne boje smrti”, pokrenule su u studenom prošle godine veliku ofenzivu kako bi preuzele kontrolu nad sjevernim gradom Sindžarom od terorističke skupine” Islamske države”. Borbe za ovaj grad se još uvijek vode, no kurdski vojni uspjesi krajem protekle godine su bili itekako zapaženi.
U vojnim operacijama, prilikom kojih su imali i veliku pomoć zračnih snaga koalicije predvođene SAD-om, pešmerge su uspjele osloboditi velike dijelove sjevernog Iraka i preko 120 sela.
Potisnuli su militante ”Islamske države” južno od Mosulske brane, približivši se jakom uporištu ekstremista u gradu Tal Afar. Isto tako, utvrdili su svoje linije obrane zapadno i jugozapadno od većinski kurdskog grada Erbila.
”Islamskoj državi” nanijeli su velike gubitke i tijekom oslobađanja planine Sindžar prema granici sa susjednom Sirijom, dok se sada linije Kurda nalaze na samo nekoliko kilometara od Mosula, najjačeg uporišta terorista u Iraku.
Zapad je u Kurdima nesumnjivo vidio svog velikog saveznika u Iraku za borbu protiv ”Islamske države”. Poznati po svojoj srčanosti i svjesni da je došao trenutak za ostvarenjem velikog sna, Kurdi ne štete svoje živote nadajući se na kraju velikoj nagradi – neovisnoj državi .
Dnevnik.ba