Borac

U vremenu i svijetu u kojem se ljudi sve manje bore, a sve više snalaze, «borac» je donekle arhaična riječ.Borac se bori za nešto ili protiv nečega, no to nije baš lako razdvojiti jer se u borbi Za Borac mora boriti i Protiv onoga što stoji na putu njegovom cilju, a Borac Protiv mora imati motiv, neko Za koje mu daje energiju da ustraje u borbi Protiv. Borac bi mijenjao stvari, on ulaže napor, izaziva zbivanje koje se naziva borba, s ciljem pobjede. Borcu nije lako.

piše: Nino Raspudić l poskok.info

Za vojnika u Domovinskom ratu koristili smo izraz «branitelj», tako da su u vojnom smislu, borci kojih se sjećamo oni iz Drugog svjetskog rata.

Među njima je bilo i mnogo «Prvoboraca».

Prefiks «prvo-« diže Borca na jednu višu potenciju. Prvoborac je za Borca kao Maksikonzum u odnosu na Konzum. Ali postojao je i Superkonzum – najviša kategorija boraca – a to su borci koji su se kao dragovoljci borili u španjolskom građanskom ratu 30-ih godina prošlog stoljeća i koji su se zvali «španski borci».

Hispanski dodatak imenu povezivao ih je u posebnu obitelj: govorilo se Marko Marković – Španac, Filip Filipović – Španac, Davor Šuker – Španac i sl.

Svih tih boraca se sjećamo kao već starih ljudi. Otud možda doza patine kojom je izraz «borac» prekriven u našoj jezičnoj svijesti. Slavne borbe u tom smislu su prošlost, predmet priča.

Neke borbe i borce, međutim, možemo naći i danas.

Metaforički govorimo o borbi za preživljavanje u svakodnevnom životu. Nešto od borbe ima, dakle, ne samo u bacanju bombi na bunkere i jurišu prsa o prsa, već i u lovljenju rasprodaja i sniženja, švercanju u tramvaju, štednji struje i radu na crno. U tom smislu tisuće boraca svakodnevno prolazi ispod naših prozora, a možda kojeg vidimo i u ogledalu.

U širem društvenom smislu, borci su se preselili u neke više, apstraktnije sfere. Najčešće se bore za prava, svoja ili tuđa. Često ih prati epitet «veliki»: Taj i taj, veliki borac za prava tih i tih. Postoje i neki profesionalni borci za prava drugih. «Borac» tako postaje i radno mjesto.

U sportu je sve manje boraca. Izlijepljeni slikama i nazivima mineralnih voda, čokolada i deterdženata, sportaši danas više liče na reklamne panoe nego na borce. Izuzetak su donekle borilačke vještine. Tu se još osjeća nešto od borbe. Pogotovo u zadnje vrijeme popularnom ultimate fightu, krajnjoj borbi u kojoj ipak nije dozvoljeno kopanje očiju, grizenje i udaranje u potiljak. Podijeljenost javnosti oko užitka gledanja mid-kicka u jetru, koljena u čeonu kost i lomljenja ruke polugom, pokazuje koliko još uvijek imamo potrebu za borbom, ali i koliko smo se udaljili od nje.

Iskustvo borbe život nam pruža najčešće s puno jačim protivnicima, poput zloćudnih bolesti, sudova ili stambenih komisija. Poštovanje koje izaziva borac protiv zloćudne bolesti proizlazi iz činjenice da se na neki način bori protiv samog sebe, protiv neke nepravilnosti u vlastitom organizmu. Borba je teška, većina gubi, ali neki i pobijede. Kaže se tako – strina Ljilja je veliki borac, žena-zmaj, pobijedila je rak dojke.

Iskustvo takve velike borbe promijeni i ojača čovjeka. On postaje «prekaljeni borac». Apsurd životne borbe i borbe za život je što su pobjede uvijek privremene, jer na kraju svi gubimo, pa čak i žene-zmajevi. Znaju to i borci, ali ipak se bore i stvaraju nove borce. Dakle, cilj im nije pobjeda, nego je smisao u samoj borbi. Ali da borba ipak ne bi bila samo igra u čekanju smrti, borac se mora u-živjeti u borbu. Mora živjeti borbeno.

Između ostalog, «Borac» je bio i nogometni klub iz Banja Luke koji je krajem 80-ih kao drugoligaš osvojio nogometni kup bivše države, pobijedivši u finalu favoriziranu «Crvenu Zvezdu».