Bono Vox – dobar glas korporativnog kapitalizma

Eagleton zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani”

 

 

Now, the past is dead

Let’s focus on tomorrow instead

Oh the tragic present said

The past is dead

(Bad Religion – Past is Dead)


Vjerovatno ste već vidjeli: Peter Bradshaw, filmski kritičar je, nakon što ga je pogledao na ovogodišnjem Berlinskom film festivalu (Berlinale), za The Guardian napisao recenziju filma Kiss the Future. Dok ga ne odgledamo, film koji se bavi vokalom benda U2, Bonom Voxom i dolaskom ovog benda u Sarajevo netom nakon rata, ne možemo komentarisati. No, ima jedna zanimljivost u samoj recenziji koja zaslužuje pažnju.

To je dio gdje autor kaže da ljudi koji su intervjuisani u filmu vjeruju da je rat završio onda kada je Bono izašao na pozornicu u Sarajevu tog septembra 1997. godine i dreknuo se Jebeš prošlost, poljubi budućnost! prema čemu je i film naslovljen; te možda još važnije, gdje autor navodi kako je jedan sagovornik filma rekao “da su Bono i sarajevski koncert opet potrebni”.

Ko je Bono Vox?

 

Pored kritika od strane parlamenta Irske, organizacije Christian Aid, Paula Therouxa, Richarda Tomlinsona, epizode South Parka, možda najbolja dekonstrukcija lika i djela Bona Voxa je, još prije 10 godina, došla od strane književnog kritičara i teoretičara, filozofa i pisca, Terryja Eagletona u prikazu knjige “The Frontman: Bono (In the Name of Power)“. Eagleton navodi da “Bono pripada novoj, kul, post-političkoj Irskoj; okrećući se ka staroj, gladnoj i sukobima pokidanoj naciji, koja se sada zove Afrika, premostio je ponor između njih dvije. Međutim, ni u svojoj zemlji, ni van nje, za tu vrstu rada nije dovoljno priznat.” Eagleton dodaje da se Harry Browne prisjeća (možda apokrifne) priče kako je pjevač na sceni udarao dlanom o dlan rekavši: ”Svaki put kad udarim dlanom o dlan, jedno dijete umre!”. Neko iz publike je viknuo “Onda prestani to da radiš!”.

Eagleton odlično zapaža kako se uspon do slave Bona Voxa “također podudara s postmodernim padom politike u spektakl”, da “kao slavni muzičar on ima podršku miliona, što znači da je politička elita rada da ga ima na svojoj strani” i da “on zapravo duboko u sebi nikada nije prestao da oklijeva da iskoristi svoj položaj i tu političku zajednicu iznutra okupira” prateći pritom znakove upućenih, konvencionalnih insajdera, upravo zbog čega je Bono Vox “i predvodnik i konzervativac”.

Eagleton dalje ističe kako Bono već nekoliko decenija pokušava da u svoj imidž uklopi Afriku i da je – kao i Bob Geldof – naslijedio društvenu svijest šezdesetih godina prošlog vijeka bez političkog radikalizma, zbog čega se i pokazao kao pogodan frontmen za neoliberale. Browne ističe, a navodi Eagleton, kako se Bono dodvoravao rasistima kao što je Jesse Helms, opravdavao arhitekte invazije na Irak, kao što su Tony Blair i Paul Wolfowitz, a drugovao je i s ekonomistom doktrine šoka, Jeffreyem Sachsom. Eagleton dalje navodi kako se Bono također dodvoravao “kraljici Elizabeti, ulizivao Izraelcima, puzao pred korporacijskim siledžijama i povezao se s američkim evanđelistima u Africi koji zagovaraju nekorištenje kondoma” i da “očigledno nema problema sa sponzorisanjem BAE, korporacije koja se bavi naoružanjem”.

I zašto nam nije opet potreban?

 

Reći će možda neko, pa šta je problem s Voxom? Prema svemu navedenom, jasno je da se on ni po čemu ne razlikuje od aktera naše lokalne društvene, ekonomske i političke scene. Istina, to je primijetio čak i sam autor recenzije filma, Peter Bradshaw, uočivši da je Bono Vox, “čovjek koji o sebi ima – rečeno škotskim izrazom – nemalo mišljenje” te da su “i same Sarajlije počele sumnjati da se njihova bol koristi kao dekoracija za turneju U2”, što je “izazvalo privremeni raskol u ljubavnoj vezi između benda i Bosanaca”.

Ipak, prizivanje povratka mesije Bona Voxa bi se moglo nazvati autokolonijalizmom, što podrazumijeva prihvatanje nametnutih kolonijalnih stereotipa te očekivanje da se naši unutrašnji problemi riješe vanjskim poticajima. A upravo vanjski poticaji doktrine slobodnog tržišta, koju srčano brani frontmen grupe U2, skupa s unutrašnjim faktorima su uzrok krize koju živimo trenutno. Ova kriza je rezultat predatorskog društvenog sistema čijem prikrivanju služi Voxov apolitični govor humanitarizma. Kao što odlično zapaža Eagleton, “Bono je lice uvjerljivosti globalnim silama koje prave dobar dio haosa koji je on spreman da za njima počisti. Njegove tehnokratske kampanje okrenute ka Zapadu i prijateljski nastrojene prema korporacijama, su ga tjerale od jednog do drugog lažnog rješenja, u neprijatne saveze i ponižavajuće poraze. Braun tvrdi da siromašni za Bona postoje samo kao predmet zapadnog milosrđa”.

I upravo zbog toga nam nije potreban Bono Vox. Ne treba nam autokolonijalizam. Ne trebaju nam Bono Vox, prijatelji bankara, korporacija i korporacijskih siledžija, rasista, zagovaratelja rata. Treba ih manje. Hajmo biti potpuno radikalni, pa reći, ne trebaju nam nikako!

Jer, demokratizacija koja je potrebna Bosni i Hercegovini neće i ne može doći s osobama kakav je Bono Vox. Jedina gora stvar od kapitalizma, da parafraziramo izjavu Svetislava Basare, je kapitalizam s ljudskim licem. Kapitalizam s licem Bona Voxa.

 

 


Minel Abaz, Prometej.ba