Published On: Ned, pro 16th, 2012

BONNELI fenomen koji ne umire

Bez obzira na činjenicu da smo svijetu darovali nekolicinu vrhunskih strip-umjetnika bilo koji neobavezan razgovor o stripu na ovim prostorima najčešće počinje i završava s Alanom Fordom i stripovima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore.
Uspjeh koji među publikom na prostoru bivše Jugoslavije imaju ti stripovi gotovo je nevjerojatan. Neobjašnjiv. I teško dokučiv. Slično kao i u slučaju Alana Forda, epizode o avanturama Zagora, Texa Willera, Mistera Noa ili Komandanta Marka odlično su prolazile, i još prolaze, osim u Italiji, ponajprije u našoj regiji.Kako je nekad bilo, tako je i danas. Ako posjetite stripovi.com, najrelevantniji strip-portal u regiji, uvjerit ćete se da najviše tema, recenzija i komentara pripada upravo stripovima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore, narodski nazvanim bonellijevcima. I upravo su ti, junaci iz Bonellijeve manufakture crtanih romana, bili oni kojima su pripadala, i još pripadaju, neka opća mjesta vezana ne samo za medij stripa nego i za život općenito.

VUK S ONTARIJA

Da, teško je objasniti takav fenomen i smatram da možda i nema racionalnog objašnjenja koje će s neupitnom sigurnošću dokazati zbog čega je to baš tako. No eto, kad već imam nekoliko ideja, pokušajmo.
Nostalgija. Čini mi se da je ona presudna i primarna. Očajničko hvatanje fragmenata bezbrižnog djetinjstva pomoću banalnih avantura svojevrsnih šund crtanih romana? Možda. No zar je to grijeh? Za mnoge jest. Za mnoge koji su od pljuvanja umjetničke i estetske vrijednosti Bonellijevih stripova napravili umjetnost. No zašto? Jer ako nije sramota doći doma nadrkan na čitav svijet i uzeti u ruke Adriana Molea ili Koka u Parizu (dakle, također simbole svoga djetinjstva), pustiti Queen i po pedeset i šesti put pogledati Smogovce te se tako lagano ušuškati pod topli pokrivač nekih drugih vremena koje baš u tom času želiš ponovo omirisati, zbog čega bi bio problem barem na trenutak zaboraviti nepravedan svijet oko sebe čitajući o avanturama onih koji za razliku od tebe imaju muda čizmom zgnječiti glavu svakoj nepravdi? Zar smo mi koji to radimo neuki primitivci koji ne bismo prepoznali pravu umjetnost ni da nam se Mona Lisa posere na glavu? Bezveze. I ako ću biti sasvim iskren, nostalgija je i kod mene bila ono klatno koje je prevagnulo da svakog mjeseca i dan-danas kupujem sva izdanja Zagora Te-Naya koja se mogu naći na kioscima i u striparnicama. Jer je Zagor bio i ostao moj heroj.
U svojoj sjajnoj tvrdoukoričenoj zbirci kolumni o stripu “Sto mu jelenjskih rogova” novinar i esejist Ivica Ivanišević izdvaja Komandanta Marka kao onog strip-junaka koji je obilježio njegovo najranije dječačko doba (početak sedamdesetih). Ivanišević piše: ‘’Marka smo voljeli jer je bio faca. Prigodom susreta s njim, prosječni bi pučanin iz rejona Ontario olabavio vilicu kao da je međugorski vidilac, u njega su se klele tisuće muškaraca, a pred njim klečale stotine žena. Slavni komandant nije se, međutim, dao zavesti tolikim laskama. Kao pravi borac smjelo je koračao u nove pustolovine, živeći za dan kad će se vratiti svojoj, nikada konzumiranoj, ljubovci Betty. Svi mi bili smo dragovoljci koji snuju poziv za novačenje u redove Vukova s Ontarija.’’
Slično kao i kod Ivice Ivaniševića, samo petnaestak godina kasnije, stripovi izdavačke kuće Bonelli obilježili su i moje djetinjstvo i u velikoj mjeri usmjerili moj životni put. I ne samo moj, i ne samo naš, već i životni put čitavim generacijama klinaca odraslih s ove ili one strane Jadranskog mora sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća.

BEZ VLASTITE ŠKOLE

Danas, kad internetska revolucija poput tsunamija nosi sve pred sobom te poput svake prave revolucije jednostavno guta svoju djecu rasipajući im pažnju na milijardu i jedan segment, ne dopuštajući da heroji budu heroji više od jedan dan, mi smo nekad imali svoje heroje i bili smo heroji skupa s njima.
Zahvaljući Bonellijevim stripovima bili smo kadri suspendirati stvarnost te baš poput neke uspaljene šiparice koja čeznutljivo mašta o nekoj popularnoj pop-zvijezdi, sanjali smo roto-snove. Doduše, ne bismo se poput te tinejdžerice podali neustrašivom junaku, ali bismo itekako rado uskočili u njegove čizme. Jer život u dotičnoj obući je život koji smo željeli. Život prepun nepredvidljivih pustolovina. Sve što se našim junacima znalo dogoditi na samo desetak stranica, obični smrtnik ne iskusi nikad, pa makar živio i deset života. I kako to ne poželjeti? U tim starim dobrim vremenima, kad nije postojao internet te kad je svaka kuća imala samo jedan televizor, a svaka druga onaj crno-bijeli, Sergio Bonelli Editore je za svakog od nas imao prstohvat čarobnog praha dovoljnog da nas odvede u sasvim drugi svijet, svijet mašte, no mašte koja nam je bila stvarna, opipljiva i realna.
Osim u Italiji i bivšoj Jugoslaviji, Bonellijevi stripovi su požnjeli uspjeh još samo u Turskoj i Brazilu. Ne u Francuskoj, ne u SAD-u, ne u Britaniji, sigurno ne u Japanu, a bogme ne ni u Argentini. Razlog je što sve navedene zemlje imaju svoju domicilnu, izrazito jaku tradiciju strip-kulture te izrazito jake i specifične škole stripa. I logično je bilo da je izvoz bonellijevaca na tim tržištima naišao na zid. Francuska, koja njeguje francusko-belgijsku školu stripa, navikla je na sasvim drugi dizajn stripa – format A4, 48 stranica, hard cover i boju. U Americi strip-serijali imaju format od dvadesetak stranica, boju, a i njihovi junaci su posve različiti – superheroji s nadnaravnim moćima koji spašavaju svijet. Japan i mange su ionako svijet za sebe. Za to vrijeme, Jugoslavija, koja je doduše imala nekolicinu strip-velemajstora poput Andrije Maurovića, Julesa Radilovića ili Žarka Bekera, nije imala jasno određenu domaću strip-školu i njeni majstori su crtali najčešće pod utjecajem stripova sa zapada. Sredinom sedamdesetih, pod utjecajem francuskog strip-časopisa Metal Hurlant koji je bez sumnje stubokom promijenio način gledanja na strip i porušio brojne paradigme stripovske diseminacije, oko časopisa Polet okuplja se jezgra autora koja će dati jedinstveni autorski pečat tom razdoblju. Igor Kordej, Mirko Ilić, Radovan Devlić i ostali formiraju grupu Novi kvadrat koja je svijet hrvatskog stripa okrenula naglavce. Strip je tada prvi put kod nas izišao iz dječačkih soba i s njegovim potencijalom su se počeli upoznavati i akademski krugovi. Kako to obično biva, takvo podizanje razine imalo je i svoje negativne posljedice. Paradoksalno, baš tada, kad je hrvatski strip bio na umjetničkom vrhuncu, izgubio je etiketu umjetnosti za mase i prebacio se u diskurs elitističke umjetnosti.

PRAĆENJE TRENDOVA

Čitatelji se zato okreću bonellijevcima koji su nudili sve ovo što kvadratovci nisu, a pojavili su se u pravo vrijeme. Za ono doba, tehnički su odrađeni jako dobro, tiraža im je bila golema, a cijena više nego prihvatljiva. Lepeza likova koju je tijekom desetljeća svoga postojanja izbacila kuća Bonelli vrlo je raznolika i šarena. Za svakog kome je stripovsko srce bilo veliko, a stripovska duša široka k’o Rusija, bonellijevci su nudili ponešto. I dan-danas nude. Kako je svih ovih godina evoluirala čitateljska publika, tako je evoluirala i izdavačka kuća Bonelli. I upravo jedan od razloga njene dugovječnosti je baš praćenje trendova i spremnost za prilagodbu novonastalim okolnostima. Jasna je distinkcija između onih klasičnih junaka, poput Texa ili Zagora, i onih ‘’novijih’’ kod kojih se lako miješaju odrednice heroja i antiheroja. Pojava Kena Parkera, Mistera Noa, a zatim i Dylana Doga otvorila je vrata i drugim, još kompleksnijim likovima čije sudbine i priče predstavljaju naličje realnog svijeta u kojem mi stvarno živimo, sa svim njegovim manama i greškama.
Dobivamo nove junake, junake čije priče ne traju vječno, koji imaju rok trajanja i stare i mijenjaju se skupa sa svojom publikom. Dolazi do intervencija i u samom sadržaju i u strukturi strip-edicija. Nekad su ženski likovi u Bonellijevim stripovima bili totalno marginalizirani i gotovo nevidljivi, a danas imamo ženske glavne junakinje poput Gee, Julije ili Lillith. Čak se i old school heroji poput Zagora ili Texa mijenjaju. Priče su dublje, ozbiljnije i razrađenije. Povijesnim činjenicama i mitovima ne pristupa se više banalno i površno, nego sasvim studiozno i ozbiljno. Tradiciju takvog pristupa pisanju scenarija u obitelji bonellijevaca koju su započeli Giancarlo Berardi (Ken Parker), Alfredo Castelli (Martyn Mistery) i Tiziano Sclavi (Dylan Dog, Zagor), danas su nastavili Giancarlo Manfredi (Magični vjetar, Skriveno lice), Moreno Boselli (Zagor, Dampyr) ili Stefano Casini (Sighma), udahnuvši Bonelliju prijeko potreban dašak svježine, uzbudljivosti i aktualnosti. Za Sergio Bonelli Editore očito nema zime, a bogami je nema ni za sve nas koji volimo dobar strip.


uskrs ephzhb