Bobo Jelčić ima novu predstavu. Zove se “Govori glasnije!”. U njoj, kao i inače, čeprka po ljudima, a ovoga puta to čini u Kerempuhu. U “Govori glasnije!” svoje likove pritišće kontekstom koji svi žele potisnuti, kao i svako loše sjećanje – ratom. A onda pokaže da i nakon više od dvadeset godina nitko ne može pobjeći od toga, da se život i dalje rješava tako da se najprije srede stvari s kojima se izašlo iz rata. Zato se, na primjer, ime jednog Šeksa izgovori gotovo bezglasno, kako bi se i u zadnjem redu čula i osjetila sva drama i težina koju to ime nosi. Sasvim dovoljno za očaj. U razgovoru za Globus Jelčić govori o predstavi, o netom završenom filmu koji se bavi posljedicama rastave, o budućoj predstavi koju će raditi u Beogradu, o svojem odnosu prema glumi, o podučavanju glume na Akademiji, o Mostaru koji nosi u sebi.
Zašto ste promijenili naslov predstave? Prvotno je “Govori glasnije!” imala naslov “Ponovni početak rata”.
– Naslov je bio preeksplicitan, objašnjavalački. A i ne radi se o tome da čovjek dođe u kazalište s očekivanjem što će vidjeti pa onda to ne dočeka jer se ipak radi više o slutnji rata nego stvarnom početku. Isprva je to bilo zamišljeno kao distopija, međutim, neki su me događaji koji se zbivaju iz dana u dan naveli da prepoznam da je sadašnjost jednako prijeteća kao i ta moja ideja o nekoj neizvjesnoj budućnosti. Sadašnjost se pokazala maštovitijom od mašte. Počeo sam se baviti onime što se zbiva sada, a to je bilo, eto, gore od te sumorne neizvjesnosti. Kad god zamisliš neku lošu situaciju na ovim prostorima, realnost te uvijek demantira. Na gore, naravno.
Što želite prikazati predstavom?
– Kad sam radio “Obranu i zaštitu” koja se događa u Mostaru, onda su me tijekom brojnih razgovora u Berlinu pitali zašto sam radio taj film. Rekao sam da je svaki takav film neko upozorenje, neki alarm. Mislim da je i ova predstava na neki način alarm za situaciju koja se polako napinje, raste, a mi toga možda nismo toliko svjesni. Naravno da smo informirani, ali kao da se izbjegavamo baciti dokraja u to. Vidjeli smo tijekom nedavne trilaterale u Mostaru da su sve poruke bile uvijene, a iz njih se ipak vidjelo da nema pozitivnog pomaka. Ali ja to promatram puno egzistencijalnije, konkretnije…
Što to znači? Ovdje gledamo dramu jedne žene…
– Da, ali i niz posljedičnih stvari koje se događaju ljudima oko nje. Ta žena dolazi po pomoć, razumijevanje, pokušava riješiti svoju egzistenciju i dolazi u Zagreb. Samim time što dolazi u Zagreb, ona Hrvatsku percipira kao neki Zapad, nešto razvijeno. Ona ide na Zapad, u Europsku uniju da pronađe sreću, mada dolazi kasno jer ima puno godina da bi krenula u novi život. Sve je to bazirano na događajima koji su stvarni, znam za tu situaciju iz iskustva jedne bliske osobe, i tu se razvija priča, odnos nekog kvaziuređenog društva prema toj kvazineuređenoj osobi. Paradoksalna ili logična situacija je da ona u Zagrebu nailazi na ljude iz svoga kraja, a ne na neke nepoznate Zagrepčane.
Koliko je Mostar vaš okov?
– Pa jest, to je okov kojeg se neću riješiti cijeloga života. Sve moje formativne stvari u životu su se tamo dogodile, tamo mi žive majka i otac, sestra, veliki dio familije. Sve to me tjera, čak i kad neću, da me život ili osjećaj vrati tamo. Na početak. To se vidi i po govoru i po načinu kako tretiram stvari. Što god učinio, koliko god živio izvan tog područja, uvijek ostaješ onakav kakav si napravljen. Kao neki lutak na koncu. Često je teško to spoznati. Od toga ne možeš pobjeći. Pa zato i ne bježim, popuštam tim stvarima, pričama, tim impulsima, kao da sam samo provodnik za nešto što mi je davno zadano. Da, zato to jesu okovi. Nemoguće je neke stvari raskivati, bježati od njih, a i ne treba. Zašto? To sam ja.
Na čijoj ste strani u predstavi?
– Ne smiješ biti ni na čijoj strani, to je zabranjeno.
Dobro, na čijoj ću strani ja biti? S kime ću se identificirati?
– Pa, vjerojatno će identifikacija biti i na jednoj i na drugoj strani, jer ako tako ne bude, onda sam ja kriv. Identifikacija treba biti i prema toj osobi koja traži pomoć i prema ljudima koji joj trebaju pružiti pomoć. Netko tko je nemoćan uvijek izaziva empatiju.
Je li ta žena, Branka, ispravna? Postoje žrtve koje nisu ispravne.
– Baš sam glumici Petri Svrtan govorio, tumačeći joj ulogu, da se kod glavnog lika, Branke (Jadranka Đokić), možda uopće ne radi o političkoj situaciji, nego o njezinoj lijenosti, inertnosti, nesposobnosti da učini nešto za sebe u dvadeset i pet godina. Sve ima dvije strane, a i pozicija žrtve se zna zloupotrijebiti. Ali mene je ovdje zanimala prije svega ksenofobija ili, ako je to teška riječ, onda inkomodacija, odustajanje od vlastite rutine koju ti neki gost, stranac, poremeti time što ti pokuca na vrata kada najmanje očekuješ.
Kopate po ljudskim dušama. Jako ste me iznervirali predstavom “Na kraju tjedna” podcrtavajući da su stvari drukčije nego što izgledaju izvana, na prvi pogled. Pa da, znamo da je život drukčiji nego što nam se čini i što glumimo, sebi i drugima. Je li to hrabrost, kopati po dušama?
– Ne mislim da sam hrabar. Ja prije svega kopam po vlastitoj duši, prije nego po tuđim. Kopam jer ne znam drugačije. Ne mogu raditi neku predstavu, tekst ili film ako to nije duboko moja priča. Ako se bavim nekom temom, moram emotivno znati, ne samo egzaktno, puno više o toj temi nego vi. Demoni se kriju tamo gdje ih najmanje očekujemo. To se vidi i u “Na kraju tjedna”, koja se bavi suštinama tih demona. Ono što mi vidimo, što je vani, vrh je ledenog brijega, a povodi su tko zna gdje. Ta veza između duboko unutarnjeg i jako vanjskog, manifestnog, vrlo je čvrsta i međuovisna. I zato je i “Na kraju tjedna” u grču, sve je u tijelu, u napetosti, a riječi su tu zanemarive, ne možeš ih se ni sjetiti. Više su brbljanja, a svi su u pokušaju izlaska iz vlastitog tijela. A to nije moguće. To je tragično s tim licima. Ili s nama samima. Nekad volim, a nekad ne volim vlastiti život, kako koji dan. Ne sastajem se uvijek s ljudima koje želim i volim… Sve to jako negativizira i frustrira. Zato činimo stvari koje inače ne bismo činili. Zato tijelo proizvodi grč.
Frustrira li vas rat? Prošle su dvadeset tri godine, a vi se još bavite ratom…
– Ne bavim se ja ratom, rat se bavi mnome. Ako čitaš po internetu neke najave, da se neki naoružavaju, da se održavaju vojne vježbe, a govorim o BiH, i ako Dodik najavljuje razne stvari, onda su te stvari blizu. Da, djeluju verbalno, ali tako je i onaj rat počeo, s par prijetnji i upozorenja. A svi su govorili – daj, rata neće biti. Onaj rat nas je naučio da se sve može brzo dogoditi. Šaptom, kad se najmanje nadaš. Postoji neka slutnja, prijetnja koja čuči tu negdje. I treba, kako se zna reći, samo iskra, iskrica, da sve opet bukne.
Jeste li zabrinuti zbog toga?
– Dakako da se brinem, mislim da zazor ima svatko tko je imalo upućen u te stvari. Ne treba strahovati jer je to idiotski, ali da, zabrinutost je sasvim zadovoljavajuća riječ. Treba biti zabrinut.
A Mostar?
– Kad dođem u Mostar, imam ambivalentan osjećaj. Odrastao sam u Mostaru koji je bio jedan grad, a danas postoje ljudi koji nisu bili na jednoj ili drugoj strani. Kad u gradu koji nije velik postoji jedan takav odnos, samozabrane prelaska, kao da vi, recimo, nikada ne odete u Zagrebu dalje od Frankopanske, onda to već stvara poseban osjećaj pristanka na ograničenost. Taj pristanak koji je sad već dobrovoljan ono je što nervira, a posebno kad si u malom gradu, jer je ograničen samim tim što je malen. Jednom sam spomenuo Šantićevu pjesmu o Emini. To je pjesma o multikulturalnosti. On, Srbin, zaljubljen je u Muslimanku. Pati, a zna da je neće moći imati i ne bori se protiv toga, nego prihvaća.
Nije li to grozno?
– Da, grozno je, ali on to prihvaća. On nije agresivan, u momentu u kojem netko prihvaća drugoga takvoga kakav jest, ja sam sretan s time. S tim manjkom agresije. On pristaje na različitost – to je poruka.
Biste li vi tako nešto prihvatili? Odustali, žrtvovali se radi tuđe sreće?
– Polako, druže, polako, korak po korak, ovdje govorimo o prihvaćanju, mi se još tome moramo učiti.
Za Bogdana Diklića su vam poslali SMS: “Težak čovjek, odličan glumac.” Što bi pisalo u SMS-u o vama?
– Pa… vjerojatno isto. Barem prvi dio poruke.
Kako je glumcima s vama?
– Hm, ja nemam problem s njima, dapače, puno toga što ja radim se zasniva upravo na njima, na procesu rada, pa im to, mislim, paše. A mislim da ni oni nemaju sa mnom. Dosta sam posvećen procesu i na njega zapravo trošim najviše vremena, da se lik kojim se glumac bavi stabilizira, da bi uopće došao do autorske pozicije, koja je i jedan od ciljeva toga čime se ja bavim. Malo kada pokažem agresiju, rijetko viknem. Proces je dosta osjetljiv, osoban, pipav. A opet gluma je za mene tako široka i bogata tema da bih o tome mogao satima, ne znam odakle da počnem. Nataša Rajković i ja smo još 90-ih krenuli na ovaj način rediti teatar, otvarajući upravo teme kojima bi se teatar u budućnosti trebao baviti, kao što je autorska pozicija glumca…
Iako rad na predstavi nazivate procesom, u njemu sudjeluju glumci, vi znate gotovo u detalj kako stvar mora izgledati. Na probi ste u jednom trenutku rekli nešto objašnjavajući – ja sam to davno sebi postavio…
– Da, bez toga nema ništa. Trener u nogometu postavi igrače u određenom sistemu, na primjer 4:4:2, i igrači imaju punu slobodu unutar toga. Ne postoji sloboda bez granica. Svatko mora imati granice da bi bio slobodan, inače smo u anarhiji. Postaviti granice na neki je način suštinsko pitanje posla kojim se bavim i onda unutar toga omogućiti čovjeku da izađe izvan njih. Za to je potrebna, što bi rekao Červar, anticipacija – do detalja, ako je to moguće. Ili nogometno – taktika.
Odakle vi u Kerempuhu? Nije baš da inače radite satiru.
– Duško Ljuština me puno puta zvao, ali nikako da se to dogodi, iz raznih razloga. Opirao sam se jer moj rad ne podliježe tako striktnim žanrovskim odrednicama. I kako sam to stalno odbijao, Ljuština mi je na kraju govorio: “Dođi i radi što hoćeš, ne mora biti satira!” No pretvorio sam, a tome sam inače sklon, dosta toga što radimo – u ironiju.
Što je s filmom?
– “Sam samcat” je gotov. Neki dan je stavljen kolor i sada će ga producentica Zdenka Gold slati na vanjske festivale. Vidjet ćemo kako će proći.
O kakvom je filmu riječ?
– Htio sam pokazati koliko zapravo čovjek ne može biti ono što bi htio biti i koliko ovisi o odnosima koji su negdje duboko u njemu zakopani, koliko je formiran bog te pitaj kad i gdje, a da toga uopće nije svjestan, i da se stvari mijenjaju unutar bračnih odnosa, da otac u nekim momentima postaje majka ili majka otac, a da to zakon ili institucije nikako ne prate. Rastava je situacija u kojoj ali baš nitko nije na dobitku. A drugačije se ne može. Pa ipak se čovjek dovija, iako je svjestan da ne može ništa popraviti, on se ipak trudi popraviti, a popraviti se više ne može ništa, i tako dalje. A dijete treba obitelj koje više nema pa ono samo sklapa puzzle od onoga što ima. Iz svega toga nastaje cijeli niz pitanja koja sam imao potrebu iskomunicirati s ljudima koji toga možda nisu svjesni. Ja sam i sam prošao neku situaciju za koju ne smijem reći da je specijalna, jer su je prošli mnogi drugi koji su se rastali. Činilo mi se da sam morao podijeliti to iskustvo, jer mislim da se to malo zna.
Na primjer?
– Obiteljski zakon se mijenjao pet puta, pa je vraćen na onu verziju iz 2003., a sada se treba donijeti nova verzija kojom nitko nije zadovoljan. Zašto se tako dugo to rješava? Očito to nije lako. Ne možeš lako riješiti pitanja emotivne naravi, pitanja usvajanja i razna druga. Za to čak ne krivim ni sustav, ni ljude koji u njemu rade, socijalne radnike i sve ostale, jer nisu oni krivi. Pitanje je naprosto zajebano i teško ga je riješiti. Nema istih razvoda, nema istih situacija, a postoji špranca po kojoj se sve radi. A po špranci se ništa ne da riješiti.
Postoji li neka priča koju nosite, koju želite napraviti?
– Oh, da. Mnoge. Najvjerojatnije ću nakon ovoga ići u Jugoslavensko dramsko pozorište (JDP) raditi novu predstavu. To je presedan za mene jer se nikada nije složilo toliko mnogo posla koji moram napraviti u tako kratko vrijeme, ali tako je ispalo ove godine. Evo u Beogradu ću raditi jednog Fassbindera, recimo. Tamo još nisam radio. I to jako brzo nakon ove premijere. Što je isto presedan za mene, ta brzina između jednog i drugog projekta.
Zašto predajete na Akademiji?
– Pozvao me da predajem Vjeran Zuppa, kad je došao tamo za dekana. Bilo mi je to nezamislivo jer sam ja otišao s nje nezadovoljan nizom stvari. Rekao sam mu da neću, a onda me na razne načine uvjeravao i uvjerio. Naravno, počeo sam raditi s divnom generacijom u kojoj su, evo, i glumci iz ove predstave – Marko Makovičić, Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Jerko Marčić… Bili su klinci, ali bili su genijalni. Počeli smo raditi, i to me osvojilo, zavoliš to.
Što vam je bliže, kazalište ili film?
– Kazalište. To je prijenos uživo, a to film ne može do te mjere. Kazalište je jedina umjetnost koja ide uživo. Događa se ovaj čas pred tvojim očima, i nikad više, tvoj doživljaj je jedinstven. Jer, kad je već uživo, zašto onda ne iskoristiti sve ono što taj direktni prijenos nudi, recimo slučajnosti, recimo da padne luster sa stropa, da se stvari događaju spontanije, da mu se dopusti ta sloboda nepreciznosti. A opet, s druge strane, nema kazališta koje može sublimirati stvarnost kako to može film. Volim oboje podjednako.
Zašto ne skidate glumice i glumce?
– Prvi sam put vidio nekoga golog na sceni, mislim da je bio muškarac, negdje osamdesetih godina. Nakon toga sam vidio niz predstava s golim ljudima. Nakon nekog vremena to mi je postalo kao neki loš vic, nije više bilo šokantno. Postalo je nešto kao loša fora. Ako mene kao redatelja to ne uzbuđuje, onda će teško to uzbuditi nekoga u publici. Više me raduje ako neka glumica digne suknju i pokaže svoje tijelo s jasnim razlogom. To sada imamo na ispitu na Akademiji. Jednostavno, izlizala se fora! Što će ti fora ako je izlizana? Ili seks na filmu. Uglavnom nespretno i neuvjerljivo.
Hoće li predstava “Govori glasnije!” biti dobra?
– Mogu reći da će biti jako moja, a nadam se da će se uklopiti u neki budući repertoar Kerempuha. To joj najtoplije želim. I želim reći da sam radio s divnim glumcima: Vilimom Matulom, Brankom Trlin, Ninom Erak, Nikšom Butijerom, Mijom Anočić, Jadrankom Đokić, Petrom Svrtan, Markom Makovičićem, Damirom Poljičakom.
Vratimo se na Mostar u ratu. Izbjegli ste mi reći osobni dojam o ratu. Kada ste vidjeli što Hrvati rade u BiH, kako ste se osjećali?
– Puno toga se dogodilo, ali da ne duljimo, uzmimo samo logore… I pritom zanemarimo činjenicu da ih je bilo na svim stranama jer to je mantra koja se ponavlja, ne bi li se našlo nekakvo opravdanje. Predmet našeg bavljenja moraju biti oni koji su bili na hrvatskoj strani. Hoću reći, trebalo bi da se svak bavi svojima, a ne svi tuđima, kako se to već događa u našem političkom životu. Valjda je već vrijeme da se ta retorika promijeni. Jer, tko normalan može to opravdati?
wpDiscuz