Nootropsko djelovanje modafinila klinički je dokazano, a za razliku od većine ostalih psihostimulansa ne izaziva ovisnost. Tržište nezaustavljivo raste. Ostaju etičke dvojbe: bi li vas naljutila spoznaja da ste izgubili stipendiju, poziciju ili posao zbog nekog tko izvrsnost postiže kemijom?
Pod utjecajem NZT-a, vrijednost Eddiejeva IQ-a dosegnula je četveroznamenkasti iznos. Do jučer pisac s kreativnom blokadom, u samo je četiri dana napisao literarno remek-djelo, dvadeset i četiri sata bila su mu potrebna da svlada sviranje klavira, a strane je jezike poput spužve upijao tijekom jutarnjeg džoginga.
“Nisam bio ‘high’, nisam bio živčan, nabrijan, samo bistar. Znao sam točno što i na koji način treba učiniti”, objasnio je nakon što je popustio učinak prve prozirne tabletice koju je popio. Zahvaljujući tom mističnom psihostimulansu, bistar i siguran u sebe, oslobođen straha, letargije i lijenosti, Eddie Morra u vrlo je kratkom roku od otpisanog postao onaj od kojega se očekuje najviše. Ta mala tableta nepoznatog sastava mu je, naime, omogućila da iskoristi sav svoj kognitivni potencijal i ubrzo je svima postalo jasno da novom, “poboljšanom” Eddieju nema ravnog – ni u čemu.
Preopterećeni studenti
Naravno, ovdje se ne radi o istinitoj priči, nego o radnji znanstveno-fantastičnog trilera “Limitless” iz 2011., s Bradleyjem Cooperom u glavnoj ulozi. Međutim, ova megapopularna fikcija inspirirana je nečim itekako stvarnim: omiljenom tabletom preopterećenih studenata, tehnoloških inovatora, neispavanih liječnika i pilota, ali i nabrijanih pisaca, menadžera kao i svih onih čije se ambicije ne poklapaju baš u potpunosti s njihovim kapacitetima, barem ne s onima kojima svakodnevno raspolažu. Kada količina posla višestruko premaši vrijeme koje im je na raspolaganju, svi oni posežu za modafinilom – lijekom za narkolepsiju koji kod ljudi koji ne pate od kroničnog poremećaja spavanja izaziva stanje povećane budnosti, pojačava fokus i motivaciju za radom.
Iako nije prvi niti jedini poznati nootropik (agens koji poboljšava kognitivne sposobnosti), modafinil ima nešto što nijedan drugi nema. Njegovo je nootropsko djelovanje, naime, klinički dokazano i za razliku od većine ostalih psihostimulansa ne izaziva ovisnost. Isto tako, potencijalno opasne nuspojave pri korištenju u kliničke, ali i nekliničke svrhe toliko su rijetke da su gotovo zanemarive. Ti su zaključci rezultat opsežne metastudije što su je provele znanstvenice s prestižnih sveučilišta Harvard i Oxford, a u kojoj su obuhvatile sve znanstvene studije o učincima modafinila na povećanje kognitivnih sposobnosti objavljene između siječnja 1990. i prosinca 2014.
Obradom rezultata iz čak 24 različite studije zaključile su da “alternativni” učinci modafinila nisu urbana legenda. Neće, doduše, učiniti ništa za vašu radnu memoriju niti vam omogućiti da svladate mandarinski u tri kruga oko Jaruna, ali nepobitno utječe na sposobnost donošenja odluka i planiranje. Uz to, zaključile su da je njegov učinak najjači kada se radi o izvršavanju dugih, kompleksnih zadataka – kao što je, primjerice, pripremanje ispita od tisuću stranica.
Ta metastudija koju je krajem kolovoza 2015. objavila Europska škola za neuropsihofarmakologiju (ENCP), a koja prema riječima njezina predsjednika Guya Goodwina modafinil karakterizira kao “prvi pravi primjer ‘pametne droge’ koja doista može pomoći kod pripremanja ispita”, potaknula je globalnu raspravu o najrazličitijim agensima koji prosječnoga građanina svijeta pretvaraju u superčovjeka, kao i o etičkim aspektima takvog mentalnog dopinga.
Poboljšana formula
Modafinil je 1976. u Francuskoj razvila farmakološka kompanija Laboratoire Lafon, dvije godine nakon što je sintetiziran adrafinil koji je deset godina kasnije u Francuskoj odobren kao tretman za narkolepsiju.
Tijekom kliničkih ispitivanja adrafinila otkriveno je da se on metaboličkim procesima u jetri raspada na dvije komponente – aktivni modafinil i neaktivnu modafiniličnu kiselinu. Ubrzo je otkriven i način za sintetiziranje modafinila samog te su počela istraživanja koja su pokazala da je on tako sam mnogo potentniji i djeluje brže nego kad se dobiva raspadom adrafinila u organizmu. Tako je modafinil 1994. odobren za korištenje u Francuskoj, a potom, četiri godine kasnije, i u Americi. S novom, poboljšanom formulom u džepu Lafon je proizvodnju adrafinila ostavio po strani i koncentrirao se isključivo na modafinil, sve dok tvrtku 2001. nije otkupio američki Cephalon (danas u vlasništvu Teva Pharmaceutical Industries).
Iako je Cephalon nastavio proizvoditi i još uvijek pod imenom Provigil proizvodi taj revolucionarni lijek (to je najpoznatije od svih imena pod kojima se modafinil proizvodi diljem svijeta, u Hrvatskoj je, naravno, uz recept, dostupan pod imenom Vigifinil), nove vlasnike recepture ovog svestranog lijeka zatekao je i novi problem. Upravo u vrijeme preuzimanja Lafona od strane Teve isticao je desetogodišnji patent na ekskluzivnu proizvodnju modafinila, zbog čega je na omiljenoj pametnoj drogi napravljen još jedan zahvat.
Modafinil je, naime, racemična smjesa dvaju zrcalnih stereoizomera – S-modafinila i R-modafinila. U prijevodu, sastoji se od dvije po sastavu iste, ali po orijentaciji atoma u prostoru različite molekule (nešto kao što su lijeva i desna ruka), zbog čega su im i kemijska svojstva nešto drugačija. R-modafinil je farmakološki aktivniji, brže djeluje i ima dugotrajniji efekt, zbog čega su ga znanstvenici izolirali iz smjese i tako stvorili armodafinil, “pročišćenu” verziju modafinila koja pomalo preuzima bujajuće tržište pametnih droga.
Međutim, dok o tome kako popularni modafinil i njegov mlađi i potentniji brat armodafinil nastaju znamo sve, o tome kako zapravo rade zna se, kao, doduše, i o većini psihostimulansa, vrlo malo. Zasad je poznato da utječe na cijeli niz neurotransmitera – među kojima su dopamin, serotonin, histamin, adrenalin, noradrenalin i drugi – i njihove receptore u mozgu. Zna se i da je njihov efekt, zbog čega im, uostalom, i popularnost raste iz dana u dan, vrlo sličan onom koji uzrokuju amfetamini, no s jednom vrlo bitnom razlikom.
Mnogo je manje štetan za organizam i, pri savjesnoj konzumaciji, ne izaziva ovisnost. Ipak, potrebna su još brojna istraživanja kako bi se u potpunosti isključile sve potencijalne opasnosti koje sa sobom nosi korištenje ovog lijeka u nekliničke svrhe, zbog čega se i liječnici uglavnom ograđuju od komentiranja novih spoznaja vezanih uz modafinil, naglašavajući kako je prekratko na tržištu da bi se moglo donijeti zaključke o dugoročnim posljedicama rekreativne konzumacije, pogotovo kada su u pitanju mladi. Mozak, naime, “zrelost” doseže između 23. i 25. godine čovjekova života.
Liječnici u strahu
A dok liječnici strahuju, studenti se vesele.
“Nije da postaješ inteligentniji. Stvar je u tome da ti pomaže da radiš. Možeš dulje učiti. Teško se dekoncentriraš. Sretan si što odlaziš u knjižnicu i čak nemaš ni potrebu napraviti pauzu za ručak. I odjednom je sedam uvečer, a ti si pomisliš – pa zapravo, mogla bih još barem sat vremena”, objasnila je u intervjuu za The Guardian studentica s jednog od najprestižnijih svjetskih sveučilišta – britanskog Oxforda. Tamo, naime, više od 25 posto studenata redovito koristi modafinil ili neku drugu tableticu koja ima nootropski učinak, obično Ritalin ili Adderall, lijekove koji se prepisuju za poremećaje spavanja i suzbijanje simptoma ADHD-a, dok za njima diljem SAD-a poseže svaki peti student, ali i srednjoškolac koji se priprema za završne ispite i upis na fakultet.
Zanimljivo, između 2000. i 2015. broj izdanih recepata za neki od lijekova za ADHD u Velikoj Britaniji porastao je za nevjerojatnih 800 posto (čak 88,9 posto recepata otpada na Ritalin), a unatoč tome što je ADHD uglavnom “dječja bolest”, čak 25,8 posto pacijenata koji u džepu imaju recept za neki od psihostimulansa su u dobi od 15 do 24 godine. U Americi je situacija, očekivano, još i gora. U zemlji gdje se lijekovi prodaju na svakom uglu, čak 1,8 milijuna klinaca u dobi od 12 do 17 godina konzumira neki psihostimulans, kao i nevjerojatnih 4,9 milijuna mladih u dobi od 18 do 25 godina. A to su samo službeni podaci.
Nacionalna studija o zloupotrebi droga iz 2015. pokazala je da je čak 42 posto ljudi starijih od 12 godina lijekove bazirane na amfetaminu (kao što je Adderall) konzumirala bez recepta, od čega je zloupotrebljivača najviše – čak 11 posto – među onima u dobi od 21 i 22 godine. Uz to, jedno je istraživanje u SAD-u pokazalo da je zloupotrebljivača najviše na elitnim sveučilištima – što je škola bolja, to su studenti, barem kada je u pitanju pribjegavanje nedopuštenim sredstvima u potrazi za izvrsnim rezultatima, skloniji zaobilaženju pravila.
S obzirom na to da je u gotovo svim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, psihostimulanse moguće kupiti samo uz predočenje liječničkog recepta, većina ljudi svoje doze pameti nabavlja preko interneta. Broj web shopova koji pod nekim od brojnih imena prodaju modafinil i armodafinil zaista je velik, a ni onih “pouzdanih” nije malo. Rasprava na Redditu, raznim forumima i drugim internetskim brbljaonicama gdje zadovoljni klijenti dijele svoja iskustva s pojedinim dobavljačima ima na pretek, pa je tako, uz malo truda, zapravo vrlo jednostavno pronaći onog koji vas neće zavaljati.
Cijena tablete varira između 0,80 i 1,70 američkih dolara, ovisno količini koju naručujete te o tome kupujete li modafinil ili neznatno skuplji armodafinil. Većina takvih online ljekarni nudi i popust od 10 do 30 posto na plaćanje Bitcoinima i drugim kriptovalutama, a svi garantiraju diskreciju pri dostavi, misleći pritom na izgled paketa koji će vam poštar dostaviti na vrata.
Također, za razliku od onih koje ćete uz valjani recept kupiti u pravoj ljekarni, tablete modafinila i armodafinila koje ćete naručiti od internetskih posrednika neće biti proizvedene u SAD-u niti u nekoj od europskih zemalja. Najveći dio “alternativnih” proizvođača, od kojih su najpoznatiji HAB i SunPharma, nalazi se u Indiji, a s obzirom na to da se radi o farmaceutskim tvrtkama koje ne prolaze striktne europske i američke kontrole, pitanje je koliko ste spremni riskirati za na vrijeme završeno financijsko izvješće, ocjenu više ili, pak, dobru priču.
“Jel’ to nešto kao lijek protiv lijenosti?” upitala me kolegica dok sam joj, na ritualnoj jutarnjoj kavi, objašnjavala što sam to nekoliko sati ranije ubacila u sebe.
Početničke greške
“Hmm, nigdje nisam vidjela da je netko iskoristio baš te riječi, ali ja svakako hoću”, odgovorila sam joj paralelno razmišljajući o tome kako je neobično da se nitko prije nje nije sjetio iskoristiti takav termin jer, barem iz mog iskustva, modafinil čini upravo to – motivira te da s veseljem odrađuješ zadatke za koje inače nemaš volje niti živaca, dosadne stvari čini zanimljivima, a u trenutku kada sjedneš raditi, omogući ti da u vrlo kratkom roku utoneš u, kako je jedan korisnik na Redditu objasnio, “duboku, smirujuću i izuzetno zadovoljavajuću koncentraciju”. Da nije tako, u potpunosti sam sigurna da ne bih uspjela pronaći ljepotu u gotovo tri tisuće stranica dugačkom godišnjem izvješću o zloupotrebi droga u Americi i na izučavanje nebitnih i za mene uglavnom potpuno beskorisnih podataka izgubiti gotovo tri sata života.
No nisam jedina s takvim iskustvom. Jedan korisnik Reddita (a u stvarnom životu, tvrdi, student na nekom od Ivy League fakulteta) kaže kako je, u prvim tjednima korištenja modafinila, zbog neiskustva, jedno cijelo poslijepodne nesmotreno izgubio na organiziranje svoje glazbene kolekcije na iTunesu. Pametna tableta će te, naime, natjerati da se ozbiljno koncentriraš na što god pa tako i – u slučaju izostanka nečeg pametnijeg – na organiziranje digitalne baze pjesama. Iskusni konzumenti početnicima zato savjetuju da si, prije nego što popiju svoju dozu, izrade listu zadataka i raščiste radni prostor kako bi minimizirali mogućnost da umjesto onoga što bi željeli raditi, završe udubljeni u, primjerice, izučavanje autobusnih linija diljem Hrvatske.
Problem je što “radi”
Izuzev vremena koje sam, zahvaljujući tome što se nisam mogla oduprijeti porivu da saznam baš sve o ovisničkim navikama mladih Amerikanaca, bacila u vjetar, u jednom sam danu, barem mi se tako čini, odradila mnogo više posla nego obično, a par sati nakon kraja službenog radnog dana imala sam osjećaj da bih bez problema mogla potegnuti još barem toliko. I deset sati nakon što sam popila svoje samo naizgled bezvezne bijele tabletice, bila sam sjajno raspoložena, puna energije i presretna što sam odlično iskoristila dan, ali i malo razočarana što je, eto, krajnje vrijeme za odlazak kući.
Zaobišle su me i gotovo sve najčešće nuspojave pa tako nisam osjetila ni glavobolju (koja bi, kažu, dugoročnim konzumiranjem modafinila trebala prestati), mučninu niti trbobolju, no osjećaj suhoće u ustima pratio me čitav dan, ali i dan poslije – posljedice igranja sa svojim kognitivnim sposobnostima moguće je, naime, osjećati još nekoliko dana. Isto tako, moja u uobičajenim situacijama blago histerična narav s prstohvatom bespotrebne eksplozivnosti uzela je maha pa sam tog dana u samokontrolu morala uložiti mnogo više truda nego obično. Međutim, sudeći po nizu svjedočanstava, pojačana razdražljivost ne zaobilazi gotovo nikoga.
Iako oplemenjena dozom adrafinila nisam, poput jednog studenta s Oxforda, “imala osjećaj kao da sam Neo koji je upravo dešifrirao cijeli Matrix”, jasno mi je zašto preopterećeni studenti posežu za njime. Razumijem i zašto ga piju liječnici nakon neprospavanog dežurstva, vojni piloti kojima život ovisi o koncentraciji, brokeri koji danonoćno bulje u burzovne podatke, sportaši koji žele izvući maksimum iz treninga, kao i nabrijani menadžeri o čijoj učinkovitosti ovisi sudbina cijele tvrtke. Razumije to, navodno, i bivši američki predsjednik Barack Obama koji je jet lagove i naporan državnički tempo preživljavao uz pomoć modafinila.
U potencijal te pametne droge vjeruje i Svjetska šahovska organizacija koja je u ožujku 2017. objavila rezultate istraživanja koje su proveli njemački i švedski znanstvenici na grupi od 39 muških šahista s prosječnom vrijednošću IQ-a od 127 bodova. Oni koji su prije testiranja popili tabletu od 200 miligrama modafinila u igri bez vremenskog ograničenja ostvarili su 15 posto bolje rezultate nego obično, što u šahovskom svijetu znači da bi se, uz pomoć pametnih tableta, prosječni igrač mogao popeti s, primjerice, 5000. na 3500. mjesto natjecateljske ljestvice, što je prilična razlika. U modafinil, čini se, vjeruju i brojni liječnici koji trenutačno istražuju njegov potencijal pri liječenju Alzheimerove bolesti i demencije, kao i ovisnosti o kokainu i amfetaminima.
No problem s modafinilom, kao i svim ostalim legalnim, ali i ilegalnim supstancama koje imaju dokazana nootropska svojstva, nije “radi li”. Problem je upravo u tome što “radi”.
Biste li voljeli doznati da je vaša ultrasposobna, megaučinkovita i hiperbrza kolegica koja je u firmu došla nakon vas i za samo par mjeseci preskočila nekoliko hijerarhijskih stepenica, otimajući tako poziciju za koju se vi već godinama grebete, to uspjela zahvaljujući modafinilu? Bi li vas naljutila spoznaja o tome da ste izgubili stipendiju zbog nekog tko izvrsnost postiže kemijom? Bi li vam smetalo što razlog zbog kojeg nikako da prestignete suparnika u trčanju leži u tome što je ovaj, zahvaljujući nootropicima, u stanju svoje tijelo gurati do krajnjih granica?
“Ako imamo jednog jako pametnog čovjeka na svijetu, to je super, imamo novog Einsteina, ali ako ih imamo gomilu, zamislite koliki to otvara prostor za napredak i inovaciju?” u intervjuu za ABC rekao je Geoffrey Woo, osnivač Nootroboxa, najpoznatijeg svjetskog proizvođača dodataka prehrani s nootropskim svojstvima, a inače strastvenog zagovaratelja biohackinga, koncepta optimiziranja i podešavanja mozga i tijela uz pomoć različitih kemijskih i biokemijskih supstanci, pravilne prehrane, ali i tjelovježbe u čija su se nootropska svojstva, u kombinaciji s postom, kleli još Platon i Pitagora.
“Savršena verzija samih sebe”
Da nije bilo nootropika, danas ne bismo čitali Kerouacov “Na cesti”, popkulturni klasik koji je proslavljeni američki pisac napisao pod utjecajem amfetamina u samo dvadeset dana, nacisti nikad ne bi postali poznati po nevjerojatnoj izdržljivosti zahvaljujući kojoj su bili u stanju marširati danima da Hitler nije tijekom Drugog svjetskog rata trupama podijelio 200 milijuna tableta amfetamina, a ne bi, navodno, bilo niti pola diskografije Beatlesa i Stonesa koji su, k tome, u to vrijeme megapopularni Ritalin opjevali i u pjesmi “Mother’s Little Helper”. Možda američki plivač Michael Phelps ne bi osvojio čak 28 olimpijskih medalja da ne boluje od ADHD-a, zbog čega mu je dopušteno piti Ritalin koji se, inače, nalazi na svim antidopinškim listama, kao niti gimnastičarka Simone Biles, osvajačica čak 14 medalja kojoj brojni spočitavaju konzumiranje Ritalina zbog, također, navodnog ADHD-a.
Je li zaista u redu da se u svijetu u kojem su osim mobitela pametnima postali i automobili, tkanine, kemijske olovke i puderi, u kojem dopuštamo da nas operiraju kojekakvi da vinciji, palimo se na sam spomen riječi “nanotehnologija” i planiramo novi život na Marsu, diskriminiramo pametne tablete i one koji iskorištavaju njihov potencijal? Ili bismo trebali biti sretni što je napokon pronađeno sredstvo koje će nam, kako je Eddie Morra u Limitlessu rekao, pomoći da postanemo “savršena verzija samih sebe”, i to bez barem zasad poznatih negativnih posljedica? Sudeći prema rastu vrijednosti tržišta nootropika koje je 2015. iznosilo 2,3 milijarde američkih dolara, a za koje se predviđa da će do 2024. vrijediti barem pet puta toliko, pametne tablete tu su da ostanu. Pravo pitanje je, zapravo, što kanite poduzeti po tom pitanju?
jutarnji.hr