Profesionalna distanciranost ili bliskost kao vječita novinarska dilema.
foto: Slobodna Bosna
Odnos novinara prema temi/problemu kojim se bavi, bliskost sa njom, ili profesionalna distanciranost od nje, jedno je od vječitih pitanja koja prate novinarsku profesiju od njenih početaka. U vezi sa ovim pitanjem, uvjetno govoreći, postoje dva različita pristupa i konfrontirana modela mišljenja i novinarske prakse: prvi, koji zauzima stajalište prema kome je svaka bliskost sa temom o kojoj piše i govori, ili sa izvorom informacija, pogotovo ako je ona nekritična, jednosmjerna i bezuvjetna, (h)rđav saveznik u novinarskom poslu. Drugi pristup/model govori da je distanciranost od teme kojom se novinar bavi vrlo često znak njegove osobne nezainteresiranosti, odsustva motiva i strasti bez kojih pravog, životnog, angažiranog novinarstva nema, niti je ikada bilo. Sa ovim u vezi, često u medijskom i općenito javnom prostoru možemo čuti i pročitati, kada se želi omalovažiti i diskrediirati neki novinarski prilog to da je “autor imao lične interese”, ili je bio “privatno zainteresiran”, odnosno da mu je “tekst pristrasan”. “Lični interes i zainteresiranost” se pritom uzimaju isključivo u pejorativnom smislu, iako bez osobne zainteresiranosti, uzete kao, posvećenost, predanost, ili zainteresiranost, nema nijedne kreativne ljudske djelatnosti, pa ni novinarstva.
Distanca, i(li) ravnodušnost
Kada je, pak, riječ o odnosu novinara prema izvoru informiranja, kao neizostavnoj karici u procesu nastanka novinarskog teksta, moglo bi se kazati kako bi idealan odnos, prava mjera interakcije, bilo da se novinar prema “Izvoru” odnosi kao što se čovjek odnosi prema Suncu: dovoljno daleko da se od njega ne opeče, a, istovremeno, dovoljno blizu da se ne smrzne. Zvuči jednostavno, ali je vrlo teško dostižno u praktičnom novinarskom djelanju – nije mali broj novinara kojeg je “spržila” blizina Izvora (najčešće oličenog u vlasti), odnosno čiji su se tekstovi i prilozi “smrznuli”, osušili, sterilizirali – zbog udaljenosti od vitalnog izvora informacija. To, u najkraćem, treba značiti da novinar u potrazi za izvorom informacija, sugovonikom koji mu može pomoći da prikupi neophodne informacije, vijesti, saznanja… treba u svakom momentu biti oprezan, imati otklon kako ne bi bio instrumentaliziran, zloupotrijebljen. Ponekada bliskost sa izvorom informiranja može ukinuti neophodnu, ali nevidljivu distancu između novinara kao medija i sugovornika koji, također, u toj vrsti komunicirnja traži da zadovolji neki svoj privatni, partikularni interes. Po pravilu, u toj svojevrsnoj igri ne postoje striktna pravila, svaki ih novinar mora uspostavljati sam za sebe vodeći računa i o vlasitom integritetu, kao i zaštiti sugovornika-izvora.
Od beskonačno velikog broja pokušaja da se definira suština i zadatak novinarskog posla, mom profesionalnom i moralnom senzibiltetu nekako je najbliža jedna izgovorena prije više od 150 godina. John Thadeus Dilane (1817-1879), jedan od najvećih urednika “The Timesa” u njegovoj povijesti, ovako je formulirao ulogu novina, koje se u to doba, sredinom 19. stoljeća definiraju kao “četvrti stalež”, rame uz rame sa dotadašnja tri – plemstvom, sveštenstvom i narodom:
“Prvi zadatak štampe jeste da nabavi najranije i najtačnije podatke o savremenim događajima i da ih odmah objavi i tako pretvori u zajednički posjed nacije“, kaže Dilane.
Ovim on stavlja tačku na centralnu dilemu novinarstva tog vremena, jesu li za novine “važniji lični stavovi autora, ili su važnije informacije”. Informacija je majka novinarstva. “Bog stvara čovjeka po svom uzoru, a novine stvaraju javnost”, čuvena je novinarska maksima tog vremena, živa, zdrava i djelatna i dan-danas.
Slučaj Leutar i zaštićeni svjedok
Ovog proljeća navršilo se okruglih dvadeset godina od smrti Joze Leutara, zamjenika ministra Federalnog MUP-a i istaknutog člana Hrvatske demokratske zajednice. Leutar je stradao od eksplozije bombe podmetnute pod njegov službeni automobil 16. marta 1999. godine. Od posljedica eksplozije doministar FMUP-a podlegao je desetak dana kasnije u sarajevskoj bolnici. U atentatu je lakše povrijeđen i vozač službenog automobila Željko Ćosić, koji se oporavio od ozljeda. Dvadeset godina nakon ovog terorističkog čina ne zna se njegov počinitelj, kao što nisu poznata imena i motivi nalogodavaca atentata na drugog čovjeka policije u Federaciji BiH. Ovaj zločin i sve ono što se nakon njega odvijalo, kao i ono što nije učinjeno, a moralo je biti, zorno ilustrira da se u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini mnogo stvari dešava, ali da se nijedna ne rješava, odnosno ne mijenja.
Atetentat na Jozu Leutara u trenutku kada se desio prouzročio je najveću političku krizu nakon rata, čija silina i posljedice i danas opterećuju političke, međunacionalne i sigurnosne prilike u Bosni i Hercegovini, pogotovo u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji.
Istog dana kada je izvršen atentat na Leutara, članovi Hrvatske demokratske zajednice napustili su sve institucije vlasti, na entitetskoj i državnoj razini. Državni i politički sistem je bio paraliziran. Čelnici HDZ-a su saopćili da se neće vraćati sve dok počinitelji tog zločina i njihovi nalogodavci ne budu otkriveni i kažnjeni.
Prikupljajući “najranije i najtačnije informacije” koje ću predočiti javnosti u časopisu “Slobodna Bosna” kojeg sam uređivao, tražio sam (i dobio) komentar Alije Izetbegovića, člana Presjednišva BiH i prvog čovjeka bošnjačke politike tog vremena.
“Iza atentata na Jozu Leutara stoje ili hrvatski zločinci, ili naše budale“, kazao je Izetbegović.
U danima, mjesecima koji su uslijedili, ta se rečenica vraćala kao lajt motiv meni kao i svim drugima koji su posredno ili neposredno bili uključeni, ili vezani za ovaj zločin.
Cijeli ovaj slučaj dobio je i međunarodni karakter i dimenziju, prvo kroz reakciju vlasti u Hrvatskoj koje su podržale poteze i zahtjeve hrvatskih predstavnika u BiH, a potom i kroz uključenost predstavnika međunarodne zajednice tih godina vrlo prisutnih i utjecajnih u procesima odlučivanja. U istragu ubistva Joze Leutara se uključuju predstavnici međunarodne policije (IPTF-a), kao i specijalizirane forenzičke ekipe američkog FBI-a. No, ono što je ovom slučaju dalo specifičnost i novum u odnosu na sve slične predmete u dotadašnjoj pravosudnoj praksi jesu dva nova instituta bez presedana: prvi je novčana nagrada za informaciju koja bi dovela do odgovornih za ubistvo Leutara, a drugi je uvođenje tzv. “zaštićenog svjedoka”, što je učinjeno odlukom tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH, Carlosa Westendorpa.
I za jednu i za drugu procesno-pravnu novotariju, koje su preuzete iz zapadne pravosudne prakse, ljudi u Bosni i Hercegovini su eventualno čuli i znali isključivo iz holivudskih filmova, ili književnih krimića u kojima se pravosuđe koristi nagrađivanjem izvora informiranja, odnosno zaštićenim svjedocima da bi lakše, brže, došlo do pravde. Znali smo, također samo teorijski, da se i ovim pravosudnim alatima otvara prostor za veliku manipulaciju, zaobilaženje zakona, osobno bogaćenje, ili skretanje pažnje na krive, pogrešne počinitelje i tragove nekog kriminalnog akta. Tako je stvar stajala u teoriji, a kako je djelovala u praksi saznat ću, kao i svi ostali, u mjesecima i godinama koji su uslijedili nakon ubistva Leutara.
Suđenje optuženim za ubistvo Joze Leutara, koje je počelo pune dvije godine nakon atentata, u aprilu 2001., bilo je prvo suđenje uz “međunarodnu podršku” vođeno u BiH. Za atentat je sarajevsko Kantonalno tužiteljstvo teretilo šest osoba hrvatske nacionalnosti, od kojih su većina odranije bili identificirani kao problematične osobe, kriminalne prošlosti i sadašnjosti. Pogledaju li se biografije optuženika koji su uhapšeni u policijskim akcijama širom BiH, jasno će se uočiti da najveći broj njih ima “profil” kakav bi morao imati počinitelj drskog i sofisticiranog ubistva kako je okvalificiran atentat na Leutara. Jedan od optuženih, Ivan Andabak, je ratni pustolov, pripadnik francuske Legije stranaca i Hrvatske vojske, i poslijeratni krijumčar narkotika. Zoran Bašić smatran je kraljem auto-mafije u Hercegovini vječito u sukobu sa zakonom, Dominik Ilijašević Como povezivan je sa teškim ratnim zločinima nad Bošnjacima u Kiseljaku i Stupnom dolu, Mario Miličević-Baja jedan je od tvrdokornih hercegovačkih i hrvatskih “ratnih veterana” sklon svim vrstama kriminala, nasilja, pa i zločina (mnogo godina kasnije organizirat će kidnapiranje u Zagrebu i prebacivanje u BiH Ante Jelavića, lidera HDZ BiH i člana Predsjednišva BiH u vrijeme atenata na Leutara!). Najveće sumnje u valjanost optužnice izazivalo je ime Željka Ćosića, vozača Joze Leutara za kojeg je tužiteljtstvo tvrdilo da je bio uključen u atentat i da je bio siguran kako eksplozivna naprava u čijem je postavljanju sudjelovao neće naštetiti njemu, već samo Leutaru koji se nalazio na mjestu suvozača.
“Da li bi ti sjeo u automobil da znaš da će u jednom momentu u njemu biti aktivirana najobičnija novogodišnja petarda, a kamoli paklena eksplozivna naprava?”, pitao me jedan iskusni pirotehničar od kog sam tražio stručno mišljenje o mogućnosti da je vozač Ćosić bio dio zločinačke ekipe koja je izvela atentat u kojem je i on sam (lakše) ranjen.
Cijela optužnica protiv šestorice Hrvata bila je temeljena na iskazu zaštićenog svjedoka evidentiranim kao “Broj 30” koji je, tvrdilo se, poznavao optužene i bio u njihovoj blizini u vrijeme pripremanja i izvođenja atentata. Optužnica je prije početka suđenja više puta mijenjana, dopunjavana, što je svjedočilo o nesigurnosti i nedorečenosti Tužiteljstva.
Bliskost sa temom: Poznavao sam Leutara
Ovdje ćemo se nakratko zaustaviti da bismo napomenuli nešto što mi se čini važnim, a što se oslanja na početak ovog priloga u kojem sam problematizirao odnos novinara prema temi/ličnosti koja se našla u fokusu njegove profesionalne pažnje: koliko je bliskost, odnosno distanciranost, dobar ili loš saveznik pri novinarskom istraživanju.
Pokojnog Jozu Leutara sam relativno dobro poznavao i bili smo u korektnim odnosima. Nakon rata smo se često viđali u jednoj sarajevskoj kafani i od svega smo najmanje razgovarali o poslu, njegovom političko-policijskom i mome – novinarskom. Neki moji poznanici i prijatelji su bili vrlo podozrivi i kritični svaki put kada bi nas vidjeli u kafani za istim stolom. Pretpostavljam da je slično bilo i sa Leutarovim poslovnim okruženjem. Nimalo mi se nije dopadala politika stranke, HDZ BiH, čiji je visoki dužnosnik bio, i on je to znao. S druge strane, imao sam utisak da je u policijskom segmentu svog angažmana imao profesionalne ambicije, osobito kada je riječ o uspostavi jedinstvene policijsko-sigurnosne strukture u Federaciji BiH. Jednom sam pomenuo ime jednog mog poznanika, a njegovog predratnog kolege, Bošnjaka, a on je kazao:
“Eh, da je on sa svojim znanjem i profesionalizmom ministar, a ja njegov zamjenik, nas bi dvojica od federalne policije napravili čudo”.
Pored cjelokupnog društvenog, političkog i sigurnosnog značaja i posljedica njegovog ubistva kao tragičnog događaja, ja sam imao i taj privatni motiv, što sam žrtvu osobno poznavao, pa sam smatrao da me ta činjenica dodatno profesionalno i moralno obavezuje na pojačan i sveobuhvatan novinarski i urednički angažman. Ali, tražilo je, istovremeno, to od mene i potpunu nepristrasnost i objektivnost, otvorenost prema svim izvorima informiranja, oficijelnim i neoficijelnim, konvencionalnim i “alternativnim”.
Iako je upravo u to vrijeme Ured visokog predstavnika (Carlosa Westendorpa) u BiH, donio Zakon o slobodi pristupa informacijama koji je trebao olakštati posao medijima i novinarima, pozivanje na taj zakonski akt tokom pokušaja da se prikupe relevatne informacije o atentatu na Jozu Leutara, bio je Sizifov posao, beznadežan put na čijem se prvom koraku ispriječio zid šutnje. U takvim okolnostima, zavjere šutnje, koja je bila institucionalno provođena, dosljedno i protivzakonito, novinar, a to moje iskustvo kazuje, treba dobro i odgovorno „izvagati“ šta može dobiti, a šta izgubiti ukoliko se ipak odluči da tvrdoglavo, glavom pokuša proći kroz „zid ćutnje, opstrukcije i zamki“ koje su vlasnici istine postavili pred njega. U to su mi vrijeme kolege sa javnog servisa BiH otkrile kako su ih zvali ljudi iz tužilačkih i policijskih krugova i tražili od njih da ne emitiraju televizijsku sliku snimljenu na mjestu zločina, atentata na Lutara, jer bi time, navodno, ometali istragu koja je vođena. Nakon što sam kolege sa televizije zamolio da mi pokažu „sporni“ snimak učinilo mi se da je na njemu jedino sporno to što se na mjestu zločina, ubrzo nakon počinjenja, nalaze ljudi, „službene osobe“ iz obavještajne zajednice kojima ni po kojem osnovu to ne pripada. Jedan od izvora iz te strukure mi je potvrdio da pripadnici Agencije za istragu i zaštitu (AID) nemaju u opisu posla prisustvo na uviđaju teških, niti bilo kakvih drugih zločina. To je samo po sebi kod mene izazvalo sumnje i pojačalo interes da od novinarskog istraživanja ovog zločina ne odustajem iako to bude imalo konkretne posljedice po mene i kolege sa kojima radim. Mnogo mi je značilo da su i kolege iz Slobodne Bosne imale isto stajalište i motiv.
Drugi momenat, također osobne prirode, donekle je stavljao pred iskušenje bavljenje ovim događajem. Sudija koji je vodio ovaj predmet pored Kantonalnim sudom u Sarajevu, Salem Miso, također je bio osoba sa kojom sam bio u vrlo srdačnim, pa i prijateljskim odnosima. Nimalo nisam sumnjao u njegovu profesionalnost, nepristrasnost, stručnost, ali su okolnosti u kojima je vođeno suđenje, nedopustivi i neprincipijelni pritisak domaćih i međunarodnih faktora, policije, tužiteljstva, “duboke države”, različitih interesnih skupina, objektivno sužavale prostor objektivnom i nepristrasnom vođenju postupka.
Suđenje optuženima za ubistvo Joze Leutara odvijalo se u vrlo neobičnim, konspirativnim okolnostima nepovoljnim za medijske izvještače. Cjelokupna optužnica zasnivala se na iskazu zaštićenog svjedoka, čiji je identitet bilo zabranjeno otkriti. Iz iskustva sa Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu poznato je bilo da su kazne za otkrivanje identiteta svjedoka sa zaštićenim statusom drakonske i da su neki mediji u regiji koji su se oglušili o to pravilo bili prisiljeni platiti basnoslovne iznose. Ono što se odnosilo na novinare, važilo je i za odbrane opuženih: neki od odvjetnika upozoreni su da bi zbog otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka “Broj 30” mogli izgubiti certifikat. Novinar Slobodne Bosne koji je pratio suđenje, ali i svi drugi izvještači, osim onih režimskih, svjedočili su o neravnopravnom položaju odvjetnika, koji bi, kao i tužitelji i sudije morali biti ravnopravna stranka u postupku, a oni to nisu bili. Nekoliko odvjetnika sa kojima smo u to vrijeme komunicirali, a koji su branili optužene za atentat na Leutara, poput Fahrije Karkina, Nikice Gržića, Josipa Muselimovića, žalili su se kako im nisu dostupni svi dokazi i dokumenti kojima raspolaže tužiteljstvo BiH, potom da su neki od optuženih bili ispitivani bez prisustva svojih odvjetnika. Budući da bi u procesu suđenja sve tri strane trebale biti ravnopravne (tužiteljska, sudska i odvjetnička), sve je ukazivalo na to da je odbrana optuženih bila diskriminirana i lišena „alata“ za svoj profesionalan i neometan rad.
Razvoj suđenja u prvim mjesecima bio je u potpunosti u rukama tužiteljstva, bez obzira što su dokazi sa kojim je raspolagao tužitelj (Dragan Stupar) bili labavi i jednostrani. Nisu mogli ni biti drugačiji jer su se isključivo oslanjali na jednog svjedoka, i to zaštićenog, u čiju vjerodostojnost niko nije imao uvida.
Uređujući i pišući u “Slobodnoj Bosni” o ovom suđenju nakon nekog vremena sam došao u posjed informacije da je Vlada Federacije BiH koja je (u velikoj mjeri pod pritiskom međunarodnih dužnosnika) obećala ogromnu financijsku nagradu za informaciju o atentatorima na Leutara, milion maraka, polovinu tog novca već uplatila nakon nekoliko mjeseci trajanja sudskog procesa. Budžetski novac, 500 hiljada maraka, prebačen je Federalnom MUP-u koji ga je trebao proslijediti zaštićenom svjedoku tužiteljstva “Broj 30” u procesu protiv šestorice Hrvata optuženih za ubistvo Joze Leutara. Nakon potvrde te informacije, napisali smo da je riječ o ozbiljnom kršenju zakona, jer propisi predviđaju da se nagrada svjedoku može isplatiti tek nakon izricanja pravomoćne presude.
Objavljivanjem te infomacije, koju niko nije opovrgao, skrenuli smo pažnju drugim medijima i javnosti da se, u najmanju ruku, nešto čudno i neuobičajeno dešava u procesu za ubistvo Leutara, te da status “svete krave” koji je dodijeljen zaštićenom svjedoku “Broj 30” mora biti podložan propitivanju javnosti.
Nije prošlo mnogo vremena a uslijedio je novi dokaz koji je bacao još jasnije svjetlo, odnosno sumnju na cijeli ovaj postupak. Došao sam u posjed dokumenta Federalnog tužiteljstva u kojem ta pravosudna institucija traži od Kazneno-popravnog zavoda u Zenici da privremeno pusti na slobodu zatvorenika Merima Galijatovića, za koga se u internim kriminalno-pravosudnim krugovima znalo da je on taj famozni svjedok “Broj 30”. Naime, neki od odvjetnika u ovom procesu imali su svoje nekadašnje klijente u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, gdje je Galijatović izdržavao kaznu, i ti su ih osuđenici informirali da budućeg svjedoka Broj 30 u zeničkoj kaznionici obilaze inspekori MUP-a, razgovaraju sa njim i, kako su tvrdili, pripremaju ga za (lažno) svjedočenje. Prema dokumentu, Galijatović je pušten na slobodu nekoliko mjeseci nakon atentata na Jozu Leutara, dakle nije mogao imati u zatvoru nikakva saznanja o počiniteljima atentata jer se u to vrijeme nalazio iza rešetaka. Nakon što mi je jedan iskusni policijski grafolog potvrdio autentičnost “papira”, a novinar “Slobodne Bosne” istu neformalnu, ali pouzdanu potvrdu dobio od Federalnog tužiteljstva, odlučio sam, bez obzira na predviđene sankcije, objaviti sadržaj tog dokumenta.
Također sam uspio pribaviti sudsku presudu kojom je zaštićenog svjedoka sarajevski sud pravomoćno kaznio sa tri godine zatvora zbog nasilničkog ponašanja i silovanja. Dokazali smo nizom dokumenta, svjedočenja (objavljivanih u vrijeme trajanja suđenja od sredine 2001. do oktobra 2002. godine), da je riječ o krajnje problematičnoj, kriminalnoj osobi, koja ne može biti kredibilan svjedok, pogotovo u tako važnom, delikatnom procesu. Dokumentirali smo da ne može biti nikakav svjedok budući da je kritičnih dana u kojima je pripremano i izvršeno ubistvo Leutara boravio u zatvoru. Objavili smo svjedočenje svojih “zaštićenih izvora”, da su Galijatovića za lažno, dobro plaćeno svjedočenje pripremali visokorangirani bošnjački policajci, obavještajci, pa i političari. Da je prije nego što je uveden u program zaštite svjedoka nagrađen od tajne bošnjačke službe AID sa 10 hiljada maraka. Fotografijama smo ilustrirali da kao zaštićeno lice, u pratnji brojnih policajaca, koji su ga osiguravali 24 sata, dnevno troši novac kojeg je dobio iz federalnog budžeta.
Na pisanje “Slobodne Bosne” javnost je reagirala dvojako, i to po linijama podjele kakvi se redovno javljaju kod tema i pitanja povezanih sa nacionalnim “osjećajima” i “vitalnim pitanjima”. Jacques Paul Klein, najviši međunarodni dužnosnik u BiH, zamjenik Visokog predstavnika i šef Misije UN-a koji je rekao da neće otići iz Bosne i Hercegovine dok se ne pronađu i ne kazne ubice Joze Leutara, i dalje je podržavao Kantonalno tužiteljstvo i njegovu krajnje spornu optužnicu. A ona se temeljila, to smo već ustanovili, na navodima kompromitiranog, kriminogenog zaštićenog svjedoka. Na poziv Televizije Kiseljak da u njihovom programu suoči svoje argumente sa dokazima “Slobodne Bosne” General Klein je, navodno, najprije prihvatio učešće u emisiji, pa odbio kada mu je rečeno da ću u njoj sudjelovati i ja. U tom trenutku, nekoliko mjeseci prije izricanja presude, imao sam pouzdanu informaciju da je polovinu od onog novca kojeg je isplatila Vlada Federacije BiH (250 hiljada KM) dobio zaštićeni svjedok, dok je ostatak od 250 hiljada podijeljen među strancima koji su sudjelovali u istrazi. Jedan od njih (Oscar Vera) će, navodno, kasnije zbog korupcije biti procesuiran u Sjedinjenim Američkim Državama. Mislim da je i u ovom, kao i u nekim sličnim i srodnim slučajevima kojima sam se istraživački bavio, neobično važno, ponekad presudno, da javnosti stavite do znanja da ima pravo da bude do kraja, koliko je to moguće, naravno, informirana o svakom važnom drušvenom i političkom događaju i da je vlast dužna da joj to omogući. I drugo, također važno, da vašim pisanjem steknete povjerenje kod čitatelja, javnosti, ali i onih ljudi koji bi vam mogli biti važan izvor informacija, ali koji iz raznih razloga, straha ili oportunizma, ne žele sudjelovati u javnim poslovima. Mislim da sam svojim pisanjem, koje jeste nekim dijelom, inicijalno, bilo posredovano poznanstvom sa pokojnim Leutarom, uspio ohrabriti tu tihu manjinu da se eventualnim informacijama, saznanjima, obraća meni i novinarima „Slobodne Bosne“ bez straha od te suradnje.
Distanciranost od sudionika: Poznavao sam Misu
Predsjedavajući Sudskog vijeća Salem Miso koji je u prvom dijelu suđenja bio jako kritičan prema tekstovima i otkrićima koje sam objavljivao, preko zajedničkih poznanika slao mi je poruke u kojima je izražavao razočarenje u mene i moj rad i nevjericu da sam se “prodao” advokatima i rodbini optuženih. Odgovarao sam mu na isti način, da pokaže li se da sam (po)griješio to može biti posljedica isključivo mog neznanja, neprofesionalizma i nedoraslosti temi, a nikako i nipošto “spoljnih uticaja”, potkupljivosti, korumpiranosti. Poručio sam mu da je obaveza prijatelja, kako ja to vidim, da se međusobno kritiziraju i ispravljaju pogreške jedni drugima, a ne da se hvale i izriču laude jedni drugima. Tokom trajanja sudskog procesa uspjeli smo u značajnoj mjeri rekonstruirati jedan bitan detalj o kojem se malo znalo i vodilo računa, a riječ je o ekplozivnoj napravi kojom je izvršen zločin, njenoj vrsti i namjeni. Od jednog penzioniranog pripadnika RMUP-a saznao sam da riječ o magnetnoj mini usmjerenog dejstva (MRUD). Moj sugovornik je bio u predratnom MUP-u zadužen za odbrambene pripreme i osobno je sudjelovao u nabavci tih minsko-eksplozivnih naprava u Insitutu za bezbjednost u Beogradu i transportu u BiH. Rekao mi je da su bile uskladištene u magacinu nekadašnje Državne bezbjednosti BiH, koja je krajem rata preimenovana u Agenciju za istrage i zaštitu (AID). Nakon što je ovo otrkiće objavljeno u „Slobodnoj Bosni“, sudija Miso je uznemireno tokom jednog ročišta kazao da „ovo suđenje neće usmjeravati novinari Slobodne Bosne“, nego strane u postupku. Ovakva reakcija me prilično iznenadila, pa i razočarala, jer sam tada vjerovao da je Miso, svjesno ili nesvjesno, postao dio opasne političko-pravosudne igre, montiranog procesa. Činjenica da sudija Miso nije spriječio novinara Slobodne Bosne da prati suđenje i sa njega izvještava (a mogao je) činila me optimističnim u pogledu konačnog ishoda suđenja.
Dvanaestog novembra 2002. godine, tri i po godine nakon atentata na Jozu Leutara, sudija Miso je pročitao presudu kojom se svi optuženi za ubojstvo Leutara, šestorica Hrvata, u potpunosti oslobađaju od optužbi i puštaju na slobodu.
Iako je Kantonalno tužiteljstvo najavljivalo žalbu na prvostupanjsku presudu, nikada ovaj sudski proces nije ponovljen. Nekoliko godina kasnije istragu o atentatu na Jozu Leutara preuzelo je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, koje nije postojalo tokom prvostupanjskog procesa. Iz šturih medijskih natpisa javnost je mogla čuti tek toliko da su iz prvobitnog predmeta nestali brojni povjerljivi spisi i dokumenti čime je ponovna istraga otežana, ako ne i onemogućena. Obitelj Joze Leutara već dvadeset godina, svaki put na obljetnicu njegove smrti apeluje na “nadležne” da napokon istraže i prezentiraju punu istinu o atentatu na bivšeg doministra policije. Učinili su to i ovog proljeća, ali po svemu sudeći sa istim rezultatima kao i prethodnih godina, sada već i decenija.
Kako smo svojevremeno izračunali u “Slobodnoj Bosni”, sudski proces protiv optuženih, pa oslobođenih za ubistvo Joze Leutara koštao je poreske obveznike Kantona Sarajevo i Federacije BiH oko pet miliona maraka. U taj iznos nije uvrštena odšteta suđenoj šestorci koju je Sud u Sarajevu pravomoćno presudio i procijenio na 300 hiljada maraka. Neki od optuženih/oslobođenih za ubistvo Joze Leutara kasnije su suđeni za druga krivična djela. Dominik Ilijašević je osuđen na 10 godina zatvora zbog učešća i ratnom zločinu nad Bošnjacima u Stupnom dolu. Mario Miličević-Baja osuđen je za otmicu Ante Jelavića. Nije mali broj onih koji su mi posljednjih godina ozbiljno zamjerili što sam svojedobno tekstovima i televizijskim nastupima branio prava ljudi koji su i prije i nakon toga bili kriminalci, ratni zločinci. Nije se, međutim, ovdje radilo o pojedinačnim ljudima, riječ je bilo u pokušaju i djelomičnom uspjehu da se spriječi i zaustavi teror i nasilje države i njenog represivnog aparata nad bilo kim, pa i nad onim koji su kršili prava drugih. Uzme li se u obzir koliko je država sa svojom javnom i tajnom policijom, korumpiranim i nekompetentnim tužiteljstvom uložila energije, resursa i (našeg) novca da ne otkrije počinitelje atentata na Leutara, ne ostavlja se veliki prostor za špekulacije ko stoji iza tog zločina? Oni koji su ga zataškali i to još uvijek grčevito čine. A šta ćemo sa optuženicima i njihovih zlodjelima prije hapšenja i nakon izlaska na slobodu. Ništa, preostaje nam poštovati stari pravosudni aksion: bolje da je deset zločinaca na slobodi, nego da jedan nevin čami u zatvoru.
P.S. Sa sudijom Salemom Misom, bio sam nakon izricanja oslobođajuće presude optuženim za ubistvo Joze Leutara u boljim i potpunijim odnosima nego prije tog procesa koji je obilježio naše karijere. Umro je prerano, u 55. godini, u naponu životne i profesionalne snage. Tokom naših susreta, druženja i razgovora u godinama nakon suđenja koje je po mnogo čemu obilježilo njegovu karijeru sudije, nismo često otvarali ovo pitanje. Nisam ga pitao kako je osobno proživljavao sve ono šo se na suđenju i oko njega dešavalo. Bilo mi je drago kada je rekao (tokom trajanja suđenja se nismo ni čuli, ni vidjeli) da se nakon mog teksta o eksplozivnoj napravi sreo i konsultirao sa istim onim penzioniranim policajcem koji je bio moj „neimenovani izvor“ prilikom pisanja teksta i da mu je on ponovio iste činjenice koje je kazao i meni. I za kraj, pitao me da li sam znao ko je izrekao presudu od tri godine zatvora Merimu Galijatoviću zbog silovanja? Znao sam, naravno, presudu je izrekao upravo Salem Miso, ali nisam insistirao na toj činjenici koja bi mu sigurno otežala vođenje sudskog procesa. Da li bih na toj činjenici u svojim tekstovima „jahao“ da je posrijedi bio neki drugi sudija sa kojim nisam u tako prijateljskim odnosima? Vjerovatno da bih. Jer, i novinari su, ma koliko se to nekad činilo nevjerovatnim, ipak samo ljudi, sa svojim slabostima, nesavršenostima, emocijama…
wpDiscuz