BLEIBURG: Otkrivamo detalje haaške optužnice protiv Tita

Tito nije poštovao ženevske konvencije

Draganović je na Haški sud kanio izvesti ni manje ni više nego Josipa Broza Tita, predsjednika Jugoslavije, lidera pokreta nesvrstanih, koji je u to doba bio u naponu snage…

No umjesto da Tita spremi u Haag – ne na danas poznati Tribunal, nego na mnogo stariji Sud pravde – Udba je spremila Draganovića u Mercedes diplomatskih pločica i dovela u Jugoslaviju.

U to se doba zbog malo žešće kritike režima moglo završiti u zatvoru, ali Draganović je, nakon dugotrajnih saslušavanja u Udbi, završio na katedri sarajevske Teologije, gdje se u miru Božjemu nastavio baviti teološkim radom.

Predložak te optužnice, kaže Milan Simčić, pripremili su zajedno Draganović i on, potkraj ljeta 1967. godine u Grottaferrati, nekoliko dana prije nego što je Draganović otišao u Trst kako bi ondje provjerio neke važne podatke za tu optužnicu. Nakon toga, Draganović je nestao…

“Nekoliko dana prije nego je prijevarom prebačen u Jugoslaviju, bio je Draganović u Domu sv. Nikole Tavelića u Grottaferrati i govorio o zadnjem poglavlju, u kojem je kanio optužiti Tita, Rankovića, generale Bastu i Nađa i neke druge glavešine za genocid nad hrvatskim vojnicima i civilima, za ratne zločine i za nepoštivanje Ženevskih ratnih konvencija“, tvrdi Simčić.

„Bio je svjestan da jugoslavenski agenti nastoje spriječiti tiskanje ove knjige i da vrebaju na njega. Zanimljivo je da je nakon Draganovićeva ‘hapšenja’ bosanski predsjednik Džemal Bijedić tražio od nadbiskupa Smiljana Čekade da jamči osobno kako Draganović neće dozvoliti tiskanje te knjige. Međutim, dobar dio gradiva je već bio u posjedu nekih Draganovićevih prijatelja…”

Draganovićeva je zasluga, nastavlja Simčić, “da se sačuvala povijesna uspomena na ovu najveću tragediju hrvatskog naroda u 20. stoljeću…“

Draganović je već 1955. godine na španjolskom jeziku objavio članak pod naslovom “Stravični Titovi zločini još uvijek čekaju svoj Nürnberg: u povodu 10. obljetnice najveće tragedije hrvatskoga naroda“. Članak je objavljen u Hrvatskom kalendaru, godišnjaku hrvatskih franjevaca u Chicagu.

“Draganović je među prvima u emigraciji saznao za tragediju u Bleiburgu i slušao potresna izvješća neposrednih svjedoka.

1945. Sveta Stolica je obaviještena o Bleiburgu

Odmah je shvatio povijesnu dimenziju tog apokaliptičkog događaja za hrvatski narod“, piše dalje Milan Simčić, inače dugogodišnji Draganovićev prijatelj, pa nastavlja opisivati slijed događaja.

Čim je čuo prva izvješća s austrijske granice, Draganović je obavijestio Svetu Stolicu – to je bila prva informacija koju je Vatikan dobio o Bleiburgu – nakon čega su pokušali utjecati na saveznike, u smjeru jačanja pritisaka na Tita.

Simčić dalje svjedoči: “Zato je odmah počeo skupljati dokumentaciju i na tome je sustavno radio više od 20 godina.

Po logorima je ispitivao preživjele svjedoke, uspoređivao iskaze, provjeravao imena, mjesta, datume, prikupljao izdanja beogradskoga Vojnog instituta za povijest NOB-a i memoare jugoslavenskih generala koji su djelovali na sjevernoj fronti u završnoj fazi rata i neposredno poslije, sakupljao je fotografske dokaze o masovnim grobnicama kod Maribora, Celja, Kočevskog Roga i drugdje, pratio članke u jugoslavenskom tisku koji su opisivali ‘konačne ratne operacije’, a u stvari genocid nad hrvatskim narodom.

Nije zanemario ni ono što se u Engleskoj publiciralo o predaji raznih antisovjetskih i antijugoslavenskih vojski. Tijekom godina Draganović je sakupio opsežan materijal i počeo ga sređivati kad se preselio u Austriju.

Pritom se kao povjesničar ravnao strogom znanstvenom metodom, tako da bi on, kad je raspolagao s deset iskaza svjedoka, od kojih se samo jedan nije slagao s ostalima, izostavio svjedočanstvo devetorice.

Jedan dio materijala stavio je na raspolaganje nekim prijateljima i suradnicima da ga počnu objavljivati, u iščekivanju definitivne knjige…“

Tijekom 20 godina, Draganović je – prema nekim izvorima – sakupio 600 iskaza sudionika tragedije i prikupio opsežnu pisanu građu. Drugi tvrde da je prikupio čak 2000 iskaza očevidaca.

Draganović, međutim, nikad nije objavio tu knjigu, ali se na tom tragu ‘60-ih ipak počelo raditi. ‘U Buenos Airesu je 1963. godine objavljena knjiga “La tragedia de Bleiburg“, u kojoj je objavljen manji dio njegove građe. Draganović je radio i u Odboru za istraživanje blajburške tragedije, koji je osnovao Ivan John Prcela.

Iz tog su se izvora počeli granati različiti rukavci, pa je priča o Bleiburgu, tijekom dugih godina, dospjela i na dnevni red anglosaksonskih povjesničara, koji su o njoj imali izrazito oprečna mišljenja. U Jugoslaviji je stav bio jednodušno negativan.

Komunisti su ga napadali kao ratnog zločinca

“Komunistička Jugoslavija napadala ga je više nego bilo kojeg drugog Hrvata u emigraciji, što samo po sebi svjedoči koliko su njegov život i rad bili usmjereni na dobro hrvatskog naroda. Draganović je bio općepriznati simbol vjere u budućnost Hrvatske i nepokolebljiva otpora jugoslavenskom komunizmu. Upravo zato su ga jugoslavenski agenti više puta pokušali fizički eliminirati, kao npr. u Trstu 1952., kad se u sumrak vraćao iz logora San Sabba. Samo zahvaljujući nekolicini naših izbjeglica koji su ga protiv njegove volje pratili, izbjegao je otmici. U šali je znao reći svojim prijateljima koji su ga zaklinjali da se čuva: ‘Mene ne mogu skratiti za glavu jer je uvijek nosim u torbi’“, napisao je u svom svjedočanstvu o Draganoviću monsinjor Simčić.

U Jugoslaviji se Bleiburg spominjao samo usputno, u djelima generala Milana Baste, ali kao samorazumljiv, ne osobito važan niz događaja koji su predstavljali dio završnih operacija Drugoga svjetskog rata. Draganovićeva knjiga ne samo da nikad nije tiskana – nitko ne zna ni gdje je njezin rukopis, koji je, prema svemu što znamo, bio u visokom stupnju dorađenosti.

“Gdje je rukopis točno završio, u kojem je obliku u konačnici bio i je li njeno neizdavanje bio uvjet Draganovićeva povratka i života u Jugoslaviji?“, pita se Martina Grahek Ravančić u radu „Doprinos Krunoslava Draganovića u istraživanju komunističkih zločina“, ali ne nudi odgovor, jer ga, još, do konačnog otvaranja arhiva, nitko ne može ni dati.

Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike

Nitko ne zna gdje je završila Draganovićeva ostavština. Ivo Rojnica tvrdi da je Draganović građu na vrijeme predao časnim sestrama, koje su je skrile i predale mons. Vladimiru Vinceu, isusovcu, prvom pripadniku Opusa Deija izvan Španjolske.

Ali on je 1968. poginuo u zrakoplovnoj nesreći. Ta Rojničina tvrdnja nema dokaza, ali ne zvuči nelogično – naime, da je rukopis završio u rukama neke službe, vjerojatno bi već procurio u javnost.

Unatoč visokoj ocjeni Draganovićeva rada, Martina Grahek Ravančić u njemu ipak nalazi natruhe jednostranosti. „U prvom redu, to se najviše su u blajburškim događajima stradali isključivo Hrvati, i kako je cijeli zadatak bio uperen isključivo protiv Hrvata.

Takvo je stajalište, iako, kako je navedeno, relativno prošireno, sasvim pogrešno i nedopustivo. Danas je jasno kako cijeli ‘pothvat’ nije bio usmjeren isključivo protiv Hrvata nego, naprotiv, taj segment komunističke revolucije uključivao je sve stvarne i potencijalne neprijatelje koji su predstavljali opasnost za novi jugoslavenski sustav.

Broj Hrvata koji je stradao sigurno je najveći, no pritom ne smijemo ispustiti stradanja Slovenaca, Srba, Crnogoraca, vojnika i civila koji u se našli u zarobljeničkoj koloni i dijelili istu sudbinu“, piše Martina Grahek Ravančić.

Priča o Bleiburgu pokazala je svoju pravu važnost dvadesetak godina poslije. Od 1990. do danas, Bleiburg postaje jednom od najvažnijih točaka hrvatske politike.

Tražio od Pavelića da se povuče iz politike

Oko njega sukobljavaju se dvije vodeće stranke, vode se polemike, odmjeravaju se snage. Draganoviću su povijesne dimenzije priče bile jasnije prije nego bilo kome drugome.

Otvoreno je pitanje bi li se priča o Bleiburgu uopće kanonizirala u nacionalnom pamćenju da nije bilo Draganovića. Vjerojatno bi ostala samo difuzna sjećanja, koja bi s vremenom, bez potpore svjedočanstava, dokumenata i drugih dokaza, blijedjela.

Povjesničar Jure Krišto tvrdi kako je Krunoslav Draganović “uz zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Antu Pavelića, vjerojatno najspominjaniji Hrvat u domaćoj i svjetskoj literaturi“.

Kako god bilo, Draganovićevo djelo danas je življe i politički prezentnije nego ikad. Čini se da je ovaj intelektualac, svećenik i višestruki obavještajac nekoliko najvažnijih zapadnih tajnih službi, odgojen u krilu Crkve, gdje su dionice od stotinjak godina “kratkoprugaške“, bio jedan od kamena temeljaca kasnije hrvatske države, to prije što je u odnosu prema značajnom dijelu emigracije imao bitno različita stajališta – Draganović je tražio od Pavelića da se povuče iz politike, budućnost Hrvatske vidio je u vezivanju uz Ameriku i Englesku, a ustašku epizodu, koju je razumio, ipak je odbacivao kao zločinačku i, što je još važnije, kontraproduktivnu, odnosno glupu.

Krleža je preživio zahvaljujući Paveliću

Baš kako je glasoviti ministar policije Fouche rekao Napoleonu kad je dao pogubiti svog takmaca: “Veličanstvo, to je gore od zločina, to je pogreška.“ Jugoslaviju je mrzio i smatrao neodrživom tamnicom naroda.

Jugoslavenski je tisak u Draganoviću vidio dijaboličnog popa, arhineprijatelja. Draganović se usred rata otisnuo u Rim kako bi zauvijek onemogućio njenu obnovu…

Knjiga “Ustaški James Bond 2” donosi niz zanimljivih povijesnih vinjeta, iz kojih se vidi kako su neke kanonizirane “istine” zapravo čisti mit.

Opisujući atmosferu u Zagrebu 1943. glasoviti hrvatski emigrant, Ante Ciliga, bivši trockist, koji je nakon kraćeg logorovanja u Jasenovcu – o čemu je napisao potresne, snažne i refleksivne stranice – pripovijeda kako je cijeli Zagreb potkraj te godine bio naglašeno sklon Englezima!

Glavni proengleski, odnosno, proamerički punkt, bila je – redakcija ustaške Spremnosti!? Drugi Englezima sklon centar bio je na Kaptolu.

Idejni vođa te struje bio je nadbiskup Stepinac, pa nije čudo da je Draganović u Rim otišao uz suglasnost Crkve, ali i samog Pavelića, odnosno, Mladena Lorkovića kao ministra unutarnjih poslova.

U knjizi je opisana i hrvatskoj javnosti posve nepoznata epizoda o razgovorima – te iste, 1943. godine – koje je Ante Pavelić u Banskim dvorima vodio s Miroslavom Krležom.

Komunisti su detalje ove priče, koja bi Krležu strahovito kompromitirala – za takve se stvari strijeljalo – držali iza “sedam brava”, no svjedočanstva govore da Krleža u Zagrebu nije preživio mimo volje Pavelićeva režima nego naprotiv, uz njegovu zaštitu.

Svjedočanstva objavljena tek nakon Krležine smrti

Svjedočanstvo o tome objavio je Vinko Nikolić u svojoj biblioteci Munchen Barcelona, i ono do sada nije uvjerljivo demantirano. Već 1943. i sam je Pavelić bio spreman na zaokret.

Epizoda koju je u knjizi “U žitu i kukolju“ opisao Mladen Žigrović, plastičnije od bilo koje druge svjedoči o tome. Žigrović se, u emigraciji, u Caracasu susretao s Brankom Rukavinom, bivšim policajcem koji je kao predratni ustaša radio u Pavelićevu osiguranju.

Rukavina se dugo opirao napisati prisjećanje o Krležinim susretima s Pavelićem, a onda se sa Žigrovićem dogovorio da će ih napisati, ali pod uvjetom da budu objavljeni tek kad Krleža umre.

Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda

„‘Znadeš’, premišljavao se malo Rukavina, odlučivši se, konačno da nešto kaže, ‘prvi put sam ga sreo u Vranešićevu sanatoriju, a zatim u Poglavnikovim dvorima.’

‘Pa…, reci mi, kako je došao do Markova trga?’

‘Eh, znao sam ja, da ćeš početi tjerati! Dobro, reći ću Ti, al drži to za sebe: ne samo da sam ga dva puta odvezao u Gričke dvere i doveo natrag u sanatorij, nego sam prisustvovao i razgovorima!’

‘Dobro, Branko’, proslijedih, zatomljujući svoje iznenađenje koliko god sam mogao, ‘pa što si Ti imao s Krležom?’ ‘Dosta toga, dosta toga’, podsmjehnuo se.

‘Hajde Branko, budi malo jasniji!’ nakon čega je načeo odmotavanje klupka:

‘Ukratko, radi se o sljedećem: kad ga je Budak sklonio među zidove Vranešićeva sanatorija, Krleža je u izvjesnom smislu došao pod moju odgovornost. Tako su odlučili Pavelić i Budak. Svrha je bila da ga se zaštiti od eventualnih iznenađenja…’

‘Iznenađenja? Kakvih iznenađenja?’

‘Prvenstveno, da ne doživi iznenađenja od kojekakovih; da, onako usred noći, ne dođe do kakove Luburićeve zabune… Krležu je svakog tjedna posjećivao jedan od mojih najpovjerljivijih ljudi iz Poglavnikova ureda. Taj je dolazio zbog knjiga i pisaćeg materijala. Što je Krleža zatražio, drugog je dana dobio…

U knjizi “Ustaški James Bond” objavljena su oba razgovora Pavelića i Krleže.