Udarne vijesti 31. srpnja. a 1. kolovoza ove godine službeni Washington stavio je na svoju crnu listu dužnosnike Republike Srpske, srpsku članicu Predsjedništva BiH Željku Cvijanović, predsjednika NSRS Nenada Stevandića, premijera Vlade Srpske Radovana Viškovića i ministra pravosuđa Miloša Bukejlovića, izjavio je u kolumni profesor ustavnog prava Milan Blagojević.
Ovakvo ponašanje SAD-a prema ovim ljudima, kao i prema Republici Srpskoj, je suludo, jer nitko od tih ljudi niti Republika Srpska u cjelini nije neprijatelj SAD-u. Naprotiv, SAD u Republici Srpskoj ima partnera i prijatelja koji se godinama bori za istinsku vladavinu prava, Daytonski sporazum i slovo Ustava BiH, a protiv diktature OHR-a i neustavne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Koliko je proskripcija spomenutih, kao i Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, pravno neutemeljena i nepravedna, a koliko je sve to zapravo samo nastavak politike američke hegemonije, tj. hegemonije SAD-a, ne samo prethodno navedene činjenice nego i kratki podsjetnik na nekoliko stvari iz ne tako davne prošlosti koje ću spomenuti u nastavku.
U priopćenju službenog Washingtona od 31.7.2023. godine odnosi se na Izvršnu naredbu predsjednika SAD-a, broj 14033. Riječ je o naredbi američkog predsjednika Bidena od 8. lipnja 2021. godine, koja će mnoge navesti na pomisao da je od te naredbe sve krenulo. I nije.
Naime, u tom se dekretu Joseph Biden poziva na Izvršnu naredbu broj 13219 od 26. lipnja 2001. godine s kojom je sve počelo, jer je njome tadašnji američki predsjednik George Bush mlađi propisao, pojednostavljeno rečeno, navodno iznimno opasno po nacionalnu sigurnost SAD-a, ometanje provedbe Daytonskog sporazuma, pri čemu se opstrukcijom smatra ono što Washington misli o tome, a ne ono što stvarno predstavlja kršenje slova Daytonskog sporazuma i gaženje suvereniteta BiH kao država članica UN-a.
Zatim je 28. svibnja 2003. George W. Bush izdao Izvršnu naredbu br. 13304, dopunjujući svoju Izvršnu naredbu br. 13219 rekavši da ne samo oni koji opstruiraju Daytonski sporazum, mjereno u Washingtonu, već svi podliježu američkim sankcijama. koji, kako stoji u odjeljku 3. tog propisa, opstruiraju zaključke tzv vijeće za provedbu mira, upravni odbor tog vijeća ili odluke i zaključke visokog predstavnika u BiH.
A kako je sve to zapisano u spomenute dvije izvršne uredbe Georgea Busha, tako je ostalo do danas, što je neoboriv i ključni dokaz kontinuiteta američke hegemonije prema nama.
Jer te izvršne uredbe dolaze nedugo nakon što je kršenjem Povelje UN-a i suvereniteta BiH stvorena tzv. Vijeće za provedbu mira u BiH, predvođeno SAD-om, koje potom flagrantno krši načelo suvereniteta BiH kao članice UN-a, govoreći OHR-u da svoju volju može nametnuti kao zakon u BiH, tj. upravljati njome kao da je Bosna i Hercegovina kolonija ili teritorij pod starateljstvom, a ne članica UN-a.
A onda borba protiv tako očitog nasilja nije to, nije legitiman i pravno dopustiv otpor, nego tobožnja opstrukcija primjene Daytonskog sporazuma, kako je cijelu planetu Zemlju prvi prevario George Bush svojim izvršnim naredbama iz 2001. i 2003., koju je zatim nastavio Joe Biden svojom Izvršnom naredbom br. 14033 od 8. lipnja 2021.
U sav taj račmon spadaju i neustavne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nitko normalan ne osporava, a Republika Srpska i svi oni s početka ovog teksta to ni najmanje ne dovode u pitanje, potrebu poštivanja odluka tog suda. Ali to poštivanje podrazumijeva, kao i svugdje u civiliziranom svijetu, da se radi o odlukama koje nisu rezultat kršenja Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH, već su rezultat njegovog poštivanja od strane tog suda.
No, svi smo svjedoci da taj sud, u stvarima krucijalno važnim za istinsku vladavinu prava, ne sudi po slovu Ustava BiH, već po njegovim „normama“, koje stvara zlouporabom svojih ovlaštenja, i onda želi da se primjenjuju takve nezakonite odluke, a ne stvarno slovo Ustava BiH. Nema većeg i jačeg dokaza za to od odluka Ustavnog suda BiH u kojima se samovoljno odbija primijeniti Aneks 2 Daytonskog sporazuma, koji je u članku 1. dogovorio granicu između Republike Srpske i Federacije BiH, kao i granice između Republike Srpske i Federacije BiH. čemu je svojim potpisom, između ostalih, svjedočio i SAD.
I taj članak propisuje podjelu teritorija na onaj koji pripada Republici Srpskoj i onaj koji pripada Federaciji BiH. Sve to u konačnici znači da su se SAD ugovorom – Aneksom 2 – na pravno valjan način složile da je teritorija koja je pripala Republici Srpskoj, i sve što je na njoj i ispod nje, vlasništvo Republike Srpske, a ne BiH. i Hercegovine.
No, usprkos svemu tome, kao i usprkos činjenici da Ustav Bosne i Hercegovine nijednom svojom odredbom doslovno ne propisuje da je vlasništvo Bosne i Hercegovine, pa čak ni kako bi to propisivao kada se uzme u obzir ono što je predviđeno navedenim Aneksom 2 Daytonskog sporazuma, sve to ne poštuje Ustavni sud Bosne i Hercegovine, već protuustavno i suprotno navedenom Aneksu 2, svojim odlukama želi promijeniti Ustav Bosne i Hercegovine nametanjem vlastito neustavno pravilo da je tobože Bosna i Hercegovina vlasnik te imovine i da ona tobože treba donijeti zakon o tome.
I onda kada se Republika Srpska legitimno brani od ovakvih zloupotreba i nasilja nad zakonom, jer je ta obrana uvjet njenog opstanka i istinske pravne države, koja nije protiv BiH, onda se sve to prikazuje falsifikatima iz kuhinje bošnjačkog političkog Sarajeva kao navodni napad na BiH i Daytonski sporazum, iako BiH i Daytonski sporazum napadaju i ruše OHR i Ustavni sud BiH.
Sve te falsifikate nažalost nagrađuje SAD svojim izvršnim naredbama, što je naopaka hegemonistička politika, protiv ljudi s početka ovog teksta i Republike Srpske, koji nisu neprijatelji SAD-a, već samo brane svoje. u istinski nužnoj obrani, tj. ono što po Ustavu BiH i Aneksu 2 Dejtonskog sporazuma pripada Republici Srpskoj, javlja RTRS.