Petar B. Popović, bivši glavni urednik Radio Knina. Foto: Nezavisne novine
Nešto iza ponoći u noći između petog i šestog kolovoza, moj tonac i ja s Radio Knina izašli smo iz grada. Kada smo došli na Bulinu stranu, brdo iznad grada, iz praznovjerja sam pomislio da se nikad neću vratiti ako se okrenem da bacim pogled na grad, koji su Hrvati zasipali granatama. Iako sam ispoštovao praznovjerje i nisam pogledao, do dan-danas nikada se nisam vratio.
Ovim riječima novinar Petar B. Popović, glavni urednik Radio Knina, koji će biti upamćen kao novinar koji je emitirao tada posljednju emisiju, započinje svoje sjećanje na 5. kolovoz, dan kada je Vojska Hrvatske “Olujom” krenula na Knin. Kako kaže, nitko od stanovnika, uključujući i njega, nije znao da je ta “Privremena evakuacija”, kako su akciju povlačenja civila nazivale krajinske vlasti, zapravo bila trajno napuštanje Krajine. Bombardiranje je, kaže, počelo oko pet ujutro, ali nitko to nije uzimao za ozbiljno. Oko deset sati otišao je na radio i čitao priopćenje iz Glavnog štaba Vojske tzv. Srpske Krajine da su “linije stabilne” i da su svi napadi neprijatelja “odbijeni”, a neprijatelj trpi “teške gubitke”.
“Vjerovao sam u to, svi smo vjerovali. To nam je dalo hrabrost. Kako je dan odmicao, vidjelo se da stanovništvo polako zahvata panika i da sve više ljudi bježi. Ja sam se zabrinuo za moju obitelj, ali ostao sam na radiju i emitirali smo program”, kaže on. Jedna granata je udarila u zgradu gimnazije u kojoj je bio smješten radio, a jedan radnik je bio tom prilikom ranjen. Program su, kako kaže, nastavili emitirati iz podruma, bez struje, samo uz agregate. Nisu znali može li ih itko čuti. Čuli su ih, a to će, kako kaže, te večeri doživjeti na vlastitoj koži. Nakon što je te večeri otišao kući i otpremio svoju obitelj prema Banjaluci, na putu ka radiju, negdje prije ponoći, naišao je na grupu staraca i pomogao im da se ukrcaju na autobus.
“Jedna baka me je prepoznala. Pitala je jesam li ja taj dan čitao vijesti na radiju. Nakon što sam potvrdio, odalamila me torbom po glavi. Opsovala mi je mater i rekla mi: ‘Ja da sam tebe slušala, zaklale bi me ustaše na kućnom pragu’. Ja sam se samo nasmijao, što sam joj mogao reći”, priča on.
Nakon što je zajedno s toncem i sam krenuo prema Banjaluci, sreo je grupu Srba, koji su nekoliko dana ranije u Knin donijeli humanitarnu pomoć.
“Prepoznali su me i dali su nam 300 dolara. Sjećam se da smo u Banjaluci iznajmili sobu u hotelu ‘Bosna’ i žalili se kako nema tople vode. Sljedeće jutro smo u bašti hotela naručili flašu viskija i govorili kako i nije baš neki. To su trenuci ludila, zbunjenosti, koji se ne mogu racionalno objasniti. Ni sam danas ne vjerujem što se sve događalo”, kaže on.
Od cijele te avanture kaže da će mu tri scene ostati u trajnom sjećanju. Prva scena je raščerečeni konj od granate koja je u Kninu pala na ulicu. Druga, kada se posljednji put vratio u svoju kuću i uzeo tri tsiuće maraka ušteđevine, tri obiteljska albuma i dvije kutije cigareta. Da se nađe usput, kaže, dok se za nekoliko dana ne vrate kući. Putovnicu s kanadskom vizom ostavio je u stanu. Treća, i najteža scena, dogodila se u izbjegličkom kampu u Loznici, na putu ka Beogradu.
“Jedno dijete slučajno se ubilo iz očevog pištolja. Tu sam vidio jednu plavokosu djevojčicu koja je pjevala ‘Tamo daleko, daleko od mora’. To neću zaboraviti dok živim, toliko me pogodila ta tragična scena”, kaže. Narednog dana sreo se sa svojom obitelji uz veliki uzdah olakšanja zato što su se svi izvukli živi.
Na pitanje zašto se nikad nije vratio, kaže da nije želio doživjeti neprijatnosti od strane hrvatske države.
“Nisam se plašio. Nisam se ogriješio ni od koga, nemam razloga za strah. Kod mene u Beograd dođu moji prijatelji Hrvati koji su bili u Hrvatskoj vojsci da prenoće. Jednostavno nisam želio da me netko zadržava, ispituje zato što sam bio glavni urednik na radiju”, priča on i dodaje da treći dan nakon što su otišli netko je zapalio njihovu kuću jer su se ciljano raspitivali gdje živi.
“Moji roditelji su se vratili dolje i oboje su umrli tamo u dubokoj starosti. Odu moja djeca, obitelj, sestra. A i stari mi je uvijek govorio: ‘Nemaš za što dolaziti, ovdje nemaš što vidjeti’”, objašnjava on. Na ostavinskoj raspravi, kaže, obnovljena kuća u kojoj su živjeli roditelji pripala je njemu. Kaže, ostala je prazna, kao i na tisuće drugih.
Inače, u RS i Srbiji priprema se niz manifestacija povodom obilježavanja “Oluje”, u kojoj je više stotina tisuća Srba napustilo svoja ognjišta, pišu “Nezavisne novine”. Tako će središnje državna manifestacija obilježavanja Dana sjećanja na sve stradale i izbjegle Srbe u “Oluji”, kako je najavljeno iz Vlade Srbije, biti održana danas (subota) u Bačkoj Palanci, kada će parastos žrtvama služiti patrijarh srpski Irinej. Nakon parastosa uslijedit će obraćanja – izbjeglih- Jelene Knežević, koja je u kolovozu 1995. godine u izbjegličkoj koloni došla u Srbiju, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Manifestaciji će nazočiti predstavnici vlada Srbije i RS, skupština Srbije i RS, kao i predstavnici drugih državnih organa. Najavljeno je prisustvo i predstavnika Vojske Srbije, Srpske pravoslavne crkve, udruženja za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova Srbije i brojnih građana./HMS/
wpDiscuz