BISKUP SUDAR: Kriza morala se u naše društvo sije desetljećima

Sjeme krize morala se u naše društvo bezobzirno sije već desetljećima i ne čudi njegova zastrašujuća zastupljenost u svim sferama života, kaže Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski i član Vijeća za međureligijski dijalog Biskupske konferencije u BiH, u intervjuu za “Nezavisne”.
 
Kriza morala bh. društva, prema riječima jednog od društveno najangažiranijih katoličkih svećenika u BiH, ogleda se u tome da više nije potrebno čekati izbore da se čuje govor mržnje, a zlo se opravdava nacionalnim pa čak i vjerskim predznakom. Ističe da će se stanje popraviti samo, ako i kada ovo društvo bude voljno i u stanju dokazivati i pokazivati da zlo nitko nikome ne može činiti nekažnjeno.
NN: Plašite li se govora mržnje, napada na vjerske objekte i slične situacije pred naredne izbore?
SUDAR: Nažalost, ne trebamo čekati izbore da bismo slušali govor netrpeljivosti i isključivosti. Isto vrijedi i za napade na vjerske objekte i što je još gore, na žive ljude. Koliko god su nas u ratu i poraću počinjeni zločini učinili neosjetljivima na patnje drugoga, mislim da nadležne zakonodavne i izvršne institucije neodlučno i selektivno postupaju prema ovome, za društvo opasnome zlu. Tako da to uz druge vrste kriminala postaje prateća pojava našega življenja. Kao da smo zaboravili načelo da je bolje pojave spriječiti nego liječiti.
NN: Koliko je naše društvo zahvatila kriza morala? Na koji način je moguće popraviti situaciju?
SUDAR: Sjeme krize morala se u naše društvo bezobzirno sije već desetljećima. I ne čudi njegova zastrašujuća zastupljenost u svim sferama života. Nestanak komunističkoga djelotvornoga sudskog i policijskog aparata omogućio je ekspanziju bogaćenja i stjecanja društvenog ugleda protiv ili mimo moralnih postulata. I što je najpogubnije, na neki čudan način to je postalo ne samo nekažnjivo nego i cijenjeno. Stanje će se popraviti samo ako, i kada, ovo društvo bude voljno i u stanju dokazivati i pokazivati da zlo nitko nikome ne može činiti nekažnjeno. Za to su nam, kao hitne i neposredne mjere, potrebne poštene i dosljedne sudske i policijske strukture. Dugoročno je neophodno u obrazovni sustav vratiti odgojnu komponentu, a u svagdašnji život vrijednosti poštenja i plemenitosti. A iznad svega je važno oživjeti svijest o važnoj ulozi obitelji i kućnog odgoja.
NN: Kriza morala možda se najbolje ogleda u humanim akcijama u kojima političari i političke institucije rijetko ili nikako ne učestvuju. Posljednji primjer je Haiti.
SUDAR: Nisam baš siguran da bi humanitarne akcije bile vjerna slika i mjerilo dubine moralne krize. Iako većinom siromašni, ljudi ove zemlje, uvijek iznova pokazuju da imaju srca za one koji su u goroj nevolji od njih. Trebalo bi se možda upitati kako je organizirana akcija za stradale na Haitiju.
NN: Kako komentirate nedavni događaj kada je skoro izbio “skandal” zbog pojavljivanja praseta u seriji “Lud, zbunjen, normalan” na Federalnoj televiziji. Je li moguće da se i humor mora redigirati ili se radi o manipulaciji?
SUDAR: Nisam vidio emisiju o kojoj govorite. Ali načelno držim da humor, dok je u granicama humora, ne treba cenzurirati. Ali kada humor postane okvir za izrugivanja bilo čijih vrijednosti i osjećaja, onda to više nije umjetnost jer prestaje biti u službi dobra i plemenitosti. Ni umjetnicima ne bi smjela biti glavna ideja vodilja da uprazno zabavljaju ljude. A taj se trend, bojim se, nameće sve više.
NN: Nedavno se desila i situacija da se jedna javna osoba hvalila činjenicom da nam je urednik javnog emitera pripadnik “manjeg naroda”. Kako gledate na to?
SUDAR: Nije mi posve jasno u kojem smislu se hvalisao. Ali jest činjenica da je vrlo teško doći na bilo koje odgovorno mjesto onomu tko nije pripadnik naroda koji je na određenome teritoriju većinski, a to znači na vlasti. To je tužna i pogubna posljedica “rata u miru” kojega smo žrtve sve vrijeme nakon Dejtonskoga mirovnog sporazuma.
NN: Korupcija i mito, kršenje ljudskih prava u svakodnevnim situacijama, od bahatog ponašanja službenika u javnim ustanovama do dobivanja posla, stvari su pred kojima bh. građani uglavnom zatvaraju oči i prihvaćaju kao normalno stanje. Kako komentirate to?
SUDAR: Negativnih pojava korupcije, mita, protekcije je bilo i ima u svakome društvu jer čovjek, čini se po naravi, naginje imati više nego je zavrijedio i uzeti i ono što nije njegovo. Društvo, unatoč takvoj sklonosti svojih članova, ide naprijed sve dok se ne prestane boriti protiv tih pojava. Naše društvo je u opasnosti jer se ne bori protiv zla koje ga izjeda. A ne bori se jer je zlo postalo sredstvo za postizanje društveno i ljudski neprihvatljivih ciljeva koji, pod nekim vidom, koriste jednoj skupini ljudi. Ili, što je još gore, zlo se opravdava nacionalnim pa čak i vjerskim predznakom. Time zlo postaje dvostruko opasnijim i otpornijim.
NN: Postoje li u BiH razlozi za prosvjede, trebaju li građani treba svoja prava tražiti na ulici?
SUDAR: Mirni protesti su, kao zadnje sredstvo ukazivanja na nepravde i ostvarivanja prava, u demokratskim društvima dopušteni. U ovoj zemlji je toliko strukturalne nepravde, obespravljenosti i socijalne nejednakosti da bi bilo razloga da se preselimo na ulice. Međutim, mudri organizatori protesta ne zovu građane na ulice prečesto i olako. Dobronamjerni uvijek vode računa o općem dobru i zato ne traže ono što se protestima realno može dobiti. Nijedna država ne može podnijeti trajne proteste jer oni koštaju. Zato mudra i poštena vlast svojim građanima daje da bez i prije protesta sve može i tako pokazuje da protesti nisu potrebni. Ishodi nekih protesta nisu pokazali da imamo takvu vlast.
NN: Je li moguće očekivati bolju situaciju u budućnosti s obzirom na to da imamo “dvije škole pod jednim krovom” i razdvojene đake?
SUDAR: Ovo pitanje je, s jedne strane, tako složeno i opasno, a s druge, toliko izmanipulirano da sam prisiljen ići do kosti istine. A nju ću najbolje izraziti ako ustvrdim da su bolje dvije dobre škole pod jednim krovom nego jedna loša. Naime, ako su dvije škole pod jednim krovom jedina mogućnost zaštite temeljnih ljudskih prava, onda su one, u ovome trenutku, jedan od načina kako za neka bolja vremena sačuvati barem pretpostavku za multietničnost ove zemlje. Temeljne demokratske zasade su u našemu društvu na smrt ranjene i treba ih, kao bolesnika, otpitati. Čini mi se da većina onih koji, u ime demokracije i napretka, napadaju pojavu “dvije škole pod jednim krovom” kao aparthejd ili ne razumiju dubinu problema ili imaju pogubne skrivene namjere. Činjenica je da pojavu takvih škola imamo samo u područjima na kojima rat nije uspio do kraja provesti etničko čišćenje ili su prognani, unatoč svemu, smogli snage vratiti se na svoje. Znam da su neke sredine, poput sarajevske, gluhe na neke istine pa si prisvajaju ulogu isključive žrtve. Tome unatoč, jasno ću reći da je za budućnost ove zemlje manje opasno “razdvajati đake” nego u zajedničkim školama onima u manjini nijekati njihova temeljna prava, kao što su pravo na njihov jezik, kulturu, posebnost … A to je slučaj u svim školama gdje je jedan od naroda u apsolutnoj većini. Pouzdano znam da ta vrsta diskriminacije prisiljava mlade ljude da odlaze iz ove zemlje.
NN: Jesu li , po Vašem mišljenju, potrebne zajedničke škole?
SUDAR: Zajedničke škole su moguće i potrebne! Ali za to bi trebalo više tolerancije i poštovanja. A iznad i prije svega svima nam treba više spremnosti priznati drugoga. Nevjerojatno je kako previđamo da je zločin rata pokrenula nespremnost priznati temeljno pravo na različitost. Kratak je i neizbježan put od nepriznavanja prava na različitost do nepriznavanja prava na život! Svojedobno sam predlagao šefu Misije OSCE-a u BiH izradu udžbenika identičnog sadržajem, a na tri službena jezika za sve škole. Njima bi se učenicima i njihovim roditeljima dao znak da se poštuje ono što jesu. Službeni jezik u školama bi bio onoga naroda kojemu pripada najveći broj učenika dotične škole, a svakom učeniku, uz udžbenik na materinjem jeziku, jamčilo bi se pravo da se i u razredu služi svojim jezikom. Iako je priznao da je prijedlog dobar, na prijedlogu je i ostalo. Mogu pretpostaviti da je zaključio kako je jeftinije i lakše prihvatiti teoriju kako u ovoj zemlji ne postoje ni tri naroda ni tri jezika. Te i slične teorije mogu biti jeftinije i lakše za predstavnike međunarodnih organizacija ali za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane su, zasigurno, najskuplje i najteže!
NN: Za mnoge, danas je novac najveća vrijednost i spremni su sve učiniti da do njega dođu. Koliko je divlji kapitalizam doprinio rasipanju istinskih vrijednosti i mislite li da on unesrećuje ljude?
SUDAR: Bogatstvo samo po sebi nije negacija moralnih vrijednosti. Dapače, materijalna dobra mogu čovjeku pomoći da dokaže svoje čovještvo, ako ih stavlja u službu afirmacije moralnih vrijednosti. Međutim, malo je bogataša koji svoje bogatstvo koriste na dobro sebi i drugima. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, steći veliko bogatstvo, a da se ne ogriješite o pravdu ili barem, o zapovijed solidarnosti prema drugima. Zato je Isus upozorio da će bogataš teško u kraljevstvo Božje. Čovjeka nikada ne može usrećiti ono što posjeduje nego samo način na koji posjeduje i vrijednosti u koje ulaže ono što posjeduje. Negativnost divljega kapitalizma jest u tome što nameće sustav vrijednosti u kojemu se čovjek ne služi materijalnim dobrima nego im robuje. A svaka vrsta ovisnosti ili robovanja je nesreća.
NN: Kakav je dijalog vjerskih zajednica u BiH? Koliko one mogu da utiču na društvo?
SUDAR: Moj dojam je da su i ekumenizam i vjerski dijalog u našoj zemlji nedovoljno uvjerljivi. Iskreno mi je žao što to moram reći, ali sve drugo bi bilo mimo uvjerenja pa, ako hoćete, i konkretnoga iskustva. Mislim da je temeljni razlog u pomanjkanju iskrenosti i hrabrosti otvarati autentične teološke teme. Bojim se da se sve svelo na političko-socijalnu i folklorno-promidžbenu razinu. Sumnjam da takav dijalog može bitno utjecati na stanje u društvu. Na vjerskoj razini nam treba otvorenog vjerskoga razgovora i nepatvorenog ljudskoga prihvaćanja utemeljenog na teološkim odrednicama i usmjerenog na podizanje duhovne razine življenja naših opravdanih različitosti u nužnosti zajedništva.
NN: Naši građani su navikli na jedan odnos gdje su institucije vlasti tu da ponižavaju građane. Da li kod nas postoji građanska hrabrost?
SUDAR: Institucije vlasti ne opslužuju vanzemaljci. I one funkcioniraju na spremnosti dijela građana da, kako Vi kažete, ponižavaju svoje sugrađane. Iako bi bilo za očekivati da se ljudi aktivnije i hrabrije bore za svoja prava, treba priznati da to u svakidašnjemu životu nije tako lako. Nije lako oduprijeti se nekome od čije “milosti” čovjek, na kraju, zavisi. Osobito, ako se čovjek ne može pouzdati u pravičnost i efikasnost mehanizama pravne države. Ili ako su i one u službi nepravde! Zato ne bih baš bio spreman glavnu i jedinu odgovornost staviti na dušu onima koji su ionako žrtve. Građanske hrabrosti nema bez povoljnoga mentaliteta i okruženja. Njega stvaraju, njeguju i šire civilna društva pozitivnog općeljudskoga usmjerenja.
NN: Iako se najveći broj građana u BiH izjašnjava da su pripadnici religijskih zajednica, veoma je malo istinskih vjernika koji se dosljedno pridržavaju vjerskih učenja, tvrde predstavnici vjerskih zajednica u BiH. Da li se slažete sa tom tvrdnjom?
SUDAR: Složio se ja ili ne složio, ona je očita u svakodnevnome životu. Kada bi se svi mi koji se izjašnjavamo kao vjernici dosljedno držali onoga što nas vjera uči, bosansko-hercegovačko društvo ne bi moglo imati zala koliko ga ima. Međutim, treba iskreno priznati da nije lako dosljedno živjeti ni pravo vjerničko uvjerenje. Koliko god izgledalo lako vjerovati da iza svega što čovjek jest i što ga okružuje “mora” stajati netko tko je darovao život i stvorio svijet, čovjeku se teško tom vjerom ravnati u odnosu prema ljudima. Naime, za dosljedan vjernički život potrebno je da vjera preraste u životno opredjeljenje koje vjernika oplemenjuje i ojačava do mjere nadvladavanja urođene nam sklonosti prema egoizmu kao izvoru svega zla u čovjeku. Da bi se vjera živjela, za nju se treba sa samim sobom boriti svakoga dana iznova. U toj borbi i pravoga vjernika obeshrabruje današnje opće egoistično i hedonističko poimanje svijeta i društva u kojemu živi. Rečenome treba dodati i činjenicu da velika većina onih koji se u svim religijama, u svijetu i kod nas, deklariraju kao vjernici spadaju u takozvane tradicionalne vjernike. Oni o svojoj vjeri znaju premalo i često odviše krivo. Shvaćaju je kao svojevrsnu tradiciju u kojoj su važni samo izvanjski oblici ili običaji. Previše je vjernika koji su do prije dvadeset godina bili komunisti bez uvjerenja, a danas su vjernici bez prakse. Jasno da takvom vjerom više kompromitiramo nego proslavljamo onoga u koga vjerujemo. Ostaje trajno pitanje, kako do uvjerenja da čovjek općenito, a vjernik naglašeno svoje postojanje pred tajnom života može opravdati samo opredjeljenjem za dobro? To je zadaća na kojoj se mogu i trebaju naći i udružiti nastojanja i oni koji misle da vjeruju i oni koji misle da ne vjeruju. Bolji, ljudskiji svijet je interes svih ljudi. Vjera nas uči da je to i Božji “interes”.
nezavisne.com