Published On: Mon, Sep 17th, 2012

KOMARICA: U Strasbourgu su mi rekli da izmjenu Daytona ne dopušta Amerika

U Bosanskoj Dubici biskup zagrljen sa svojim vjernicima pjeva. Pjeva od radosti, pjeva ispunjen vjerom i nadom da dolazi bolje sutra. Svojim činom hrabri malobrojnu katoličku zajednicu koja svakih stotinu godina od vremena Turaka, raznih režima, preživljava kalvarije, ali se ponovno regenerira. Ovoga puta okupili su se na temeljima srušene crkve Uzvišenja svetoga križa te položili križ koji je simbol, gdje je banjalučki biskup Franjo Komarcija dao intervju Večerenjem listu.

Razgovarao: Zoran Krešić, Večerenji list

Je li ova crkva u Dubici znak nove nade?

Dakako. Ova župa ove godine obilježava 130 godina svoga postojanja i 20. godišnjicu nesretnih zbivanja kada je srušena crkva posvećena Uzvišenju svetoga križa koji je i patron župe. U pitanju je jedan radosni, a drugi dramatični događaj, koje sam želio na izvjestan način ujediniti svetom misom. Tijekom mise uz katoličke vjernike zamijetio sam i jednu skupinu vjernika pravoslavaca i muslimana što je za mene bilo posebno važno jer je pokazatelj jedne želje za suživotom. Župa Dubica koja je ponovno utemeljena 1883. imala je svoj dramatičan početak. Svećenik koji je najzaslužniji što je ovdje podignuta crkva je na žalost ubijen i postao je prva žrtva banjolučke biskupije.

Čini se da se dramatična vremena ponavljaju, oče biskupe. Sličnome smo svjedočili i tijekom proteklog rata!?

Ne samo u proteklome ratu, nego i u II. svjetskom ratu, komunizmu, Otomanskom carstvu. Od svih biskupija u Hrvatskoj i BiH, u banjolučkoj je stradalo najviše svećenika. Ne zato što su bili vojskovođe, zapovjednici, nego što su prakticirali evanđelje, poticali na suživot, mir, na slogu. To je na žalost ovdje bio duboko nehuman projekt zatiranja katoličanstva. Hvala Bogu, nije u potpunosti uspio. I pojedini stranci su mi govorili – nije bile predviđeno da vi ostanete tamo, a ostali smo ipak.

Čuju li, biskupe, vaša upozorenja?

I ljetos kada sam imao predavanje u Strasbourgu s važnim političarima, a i na početku ovoga mjeseca na Cipru, gdje su se okupili predsjednici svih komisija Justitia et Pax, sam pojasnio stanje katolika, ali i ukupnog socijalnog stanja ovdje. Istaknuo sam da ni u jednoj europskoj zemlji stanje katolika nije tako dramatično kao u BiH. U najmanje polovici zemlje katolika nema. I oni koji su tu ostali imaju poteškoća s krovom nad glavom, ako nemaju posla, kruha, nemaju uvjeta za življenje. Najprije smo se koncentrirali na obnovu kuća koje su ljudima bile uništene, a htjeli su se vratiti. Onda su uslijedile opstrukcije od općinskih do nacionalnih političara. I crkve u mojoj biskupiji su dugo čekale na obnovu. Jednu trećinu crkava smo obnovili, jedna trećina se još uvijek izgrađuje, a u trećini porušenih crkava nismo ni počeli. Čuo sam od brojnih političara, a naročito iz Zagreba da tamo gdje nije bilo crkava Hrvati uopće nisu ostali.

Ostaci ostataka su u vašoj biskupiji. Moram priznati da ste me jednom iskreno ganuli kada ste rekli da je vaša biskupija starački dom.

To je tako i ponovit ću. Tako je bilo evo i na ovoj misi u Dubici. Ja sam se ipak jako obradovao susretu sa svakim vjernikom, malo smo zapjevali, popričali. Oni su bili iskreno sretni i iz svega toga vidim jednu nadu. Ona nije nestala kod tih ljudi. Tu nadu treba podržavati kod tih ljudi. Ako je činjenica trenutačno stanje u ovoj župi ili biskupiji, ne mora značiti da će to sutra biti tako. Posljednjih mjeseci meni se prijavilo razmjerno puno ljudi u usporedbi s prošlim godinama. Oni kažu: biskupe, hoćemo natrag, na svoje. Čak 850 obitelji su mi dostavile sve podatke o svome stanju. Tu je puno djece, puno mladih. Mi moramo tim ljudima nešto ponuditi, radna mjesta.

Znam da crkva i Caritas pomažu u tome smislu, ali poduzima li što vlast?

Vlast može kada bi htjela, ali neće. To i jeste ta muka. Kardinal Puljić i ja smo imali prije nekoliko dana susret s američkim veleposlanikom pri Svetoj Stolici koji se zanimao za stanje katolika ovdje u BiH. Kardinal i ja samo ukazali na različite standarde međunarodne zajednice. Upozorio sam kako je međunarodna zajednica izdvojila jako puno pomoći i da je najmanje otišlo katolicima. Ja sam podupro njihove napore, ali sam upitao može li sada nakon svega katolici doći na red.

Što vam je rekao?

Da države surađuju s državama i dakako da s njima crkva ne može biti partner u tome smislu. Nedavno mi je jedan ovdašnji političar rekao: ‘biskupe, ne možemo izdvajati novac za vaš narod jer vi imate svoje političare u tome smislu’. Ja sam ga upozorio kako je on zadužen za cijelu državu, ne samo za svoju stranku ili narod. Kakav je to ministar koji se tako ponaša. Jasno sam mu rekao da ne valja to što radi. Nije mi poznato ni koliko se pravoslavnih vladika ili muslimanskih muftija ovdje angažiralo da pomognu katolicima. A ja sam izgradio veoma puno kuća Bošnjacima i Srbima kao katolički biskup putem naših prijatelja iz svijeta.

Kakva je uloga međunarodne zajednice u svemu tome?

Ne jednom, nego desetak puta sam im jasno zamjerio zašto se uporno zaobilazi jedan dio naroda koji su katolici.

Neki su vam dali odgovor, nije bilo predviđeno da ostanu u BiH!

Na žalost. Ali su to rekli neki, ja od drugih tražim da ne budu takvi.

Je li se promijenila ta matrica?

Ne znam koliko se promijenila. Ali ja uporno nastojim potaknuti da se takva praksa promijeni. Moj je dojam, međutim, da se ovdje nagrađuje jači. Postavio sam na desetke pitanja zašto se i po kojoj logici zapadnog demokratskog svijeta nagrađuju zločinci, a kažnjavaju žrtve. Poštuje se samo zakon jačega. Ne valja to, kud srlja ta Europa. I u Sarajevu sam na konferenciji za mir imao puno susreta na kojima sam na sve ovo ukazao. Sugovornici su me upozorili da o tim stvarima ne znaju ništa. Ja sam prihvatio to objašnjenje i dakako da ljudi ne znaju ako nisu dovoljno informirani i ako se ne zanimaju. Iskreno me žalosti što se odavde ne čini sve da bi se o tome pronio glas. Zašto smo mi kao narod krivi ako želimo ovdje konstruktivno djelovati.

Žalosti li vas to što je premalo solidarnosti, kako između triju naroda tako i među samim Hrvatima katolicima, posebice od dužnosnika izabranih na čelo ovoga naroda?

Kako me ne žalosti. Evo, ja se usuđujem za sebe reći da nisam skroz poludio, da nisam skroz nenormalan. Neću, međutim, reći da ova teška, luda situacija koja traje godinama, nije ostavila tragova na meni. To neću isključiti. Ali mislim da mi Bog još uvijek daje dara kako bih uvidio što je dobro, a što zlo, te snage da se uvijek opredjeljujem za dobro. Ja tvrdim da sam vjernik od Boga koji se svojim djelovanjem stavio u službu čovjeka, solidarizirao se s njim. Ja vjerujem u Boga solidarnog sa čovjekom ne samo s katolikom, nego sa svakim čovjekom. Nije na meni da ljude osuđujem ili prosuđujem, ali čini mi se da smo pali na ispitu solidarnosti.

Zašto je to tako?

Negdje smo prenaglasili tu vertikalu života, a posve zaboravili horizontalu. Upravo u križu vidimo cijelu simboliku. Tu su ujedinjeni i jedno i drugo. Bez oba elementa, vertikale i horizontale nema uspjeha. Sam Isus Krist nas upozorava da će u Kraljevstvo Božje ući oni koji ispunjavaju volju Božju. Volite se međusobno, pokažite svoju ljubav prema bližnjem. Tu kršćani, katolici imaju posebnu ulogu i da budu svijetlo svijeta, sol zemlje.

Osjećate li zamor ili da katkada radite Sizifov posao, toliko se zalažući, upirući, a stvari se sporo, teško, gotovo nikako ne mijenjaju u pogledu pravde za Hrvate katolike?

Kada se gleda s ljudske strane, to se doista može tako reći. I doista jest velika napast da se čovjek umori. Ali ja nisam samo čovjek, nego čovjek vjernik. Čovjek vjernik izgleda i radi drukčije. On je svjestan da Bog vodi povijest. Nama se žuri da u jednome dijelu života nešto završimo, napravimo. Evo ovdje u Dubici, muslimanski pisci svjedoče da nigdje nije bilo toliko gusto naseljenog katoličkog područja i toliko crkava kao u dubičkom kraju. Onda je sve nastalo, obnovilo se i onda opet gotovo nestalo. Akobogda, ponovno će se obnoviti. Ja od Boga molim da mi da snage da nastavim raditi.

Sveta Stolica upozorava na stanje i položaj Hrvata katolika u BiH, a putem diplomatskih kanala upozorava i značajan dio europskih metropola. Shvaća li taj kršćanski dio Europe što se ovdje događa?

Plašim se premalo.

I ima li onda u Europi više tog kršćanskog duha?

Kada kažemo Europa ne mislimo na sve stanovnike. Ja ne mogu suditi o tome, ali ozbiljni ljudi kažu da postoji puno kršćana u Europi koji ne znaju što to uopće znači. To postaje tek dio tradicije fasade, vanjštine, a ne sadržaja. No, oni koji su neosporno kršćani, mislim da su slabo informirani o našoj situaciji o čemu smo mi ovdje odgovorni. Iskoristio sam prigodu na Cipru iznijeti poruke, a sada bih trebao biti gost u St. Galenu na skupu vijeća biskupskih konferencija. Oni žele da ih izvijestim o dramatičnom stanju pred europskim novinarima. Ako Papa reagira, onda se treba preispitati jesmo li u vezi s Papom, znači li nam što. Pitali su me i biskupi što se može učiniti, a ja sam ih pozvao da pomognu svi iz svojih sredina, da komuniciraju s političarima koji imaju utjecaj i upozore da je BiH otvorena rana na tijelu Europe.

Što vam govore političari kako izaći iz ove enigme?

Kod nas je stanje takvo kakvo jest u dobrome dijelu i zbog nesretne konstelacije odnosa među velikim silama. Taj njihov nedovoljno dorađeni, domišljeni program za jugoistoka Europe pokazuje se u našoj nesređenoj situaciji. Naši političari pak gledaju usko na svoje malo jato, oni se boje šire perspektive, cjelovitosti. A ograničeni su međunarodnim projektom koji se zove Daytonski sporazum. Meni su u Strasbourgu u srpnju rekli: ‘biskupe, mi znamo da je ovo nakaradno, zato trebamo Dayton staviti ad acta i trebamo europsku konferenciju održati u BiH. Trebamo urediti BiH po europskim normama’. A ja sam im rekao: ‘uredite za ime Božje!’ A onda su odgovorili: ‘ne daju Amerikanci’. I Amerikanci su ljudi i treba im ukazati da ovo što se ovdje događa da nije dobro. No, nažalost u svemu tome se prepliću interesi velikih sila, uključujući Tursku i Rusiju.

Vidite li unutar domaćih političkih elita spremnosti da se priznaju grijesi, utvrdi stanje i postigne dogovor da svima bude bolje?

Ja nisam razgovarao sa svim relevantnim političarima u BiH. Oni s kojima sam razgovarao želim vjerovati da su bili iskreni, ali oni to i ne moraju.

Svejedno stvari idu presporo, posljednjih šest godina imamo iste pregovore političara i nikakvih rezultata!

Ja sam predbacio političarima u Strasbourgu da malo čine, a kako onda imamo razloga ovdje predbacivati. Ovdje ne vidim čestitost, poštenje, vjerodostojnost, zajedništvo. Mene žalosti i beznađe, letargičnost naših ljudi. Oni zajedno kada se udruže mogu stvari mijenjati. Naši ljudi nisu glupi, ne da nisu kadri. Očito je da nemaju vođa. Mene su mnogi naši ljudi pitali može li crkva nešto uraditi i zašto se više ne uključi u rješavanje političkih pitanja. Zamjerili su i na nedavnome skupu u Sarajevu što vjerske zajednice ne sudjeluju više u tome. Ja međutim moram na žalost konstatirati da su političari posve zakazali u rješavanju političke situacije u zemlji. Ja nisam političar po pozivu, ali želim biti čovjek i iz toga kuta uključiti se kako bi se stvari počele mijenjati. Isus Krist je pokazao da ima osjećaj za bližnje i to crkva mora raditi. Kršćani se ne smiju u tome dijelu predavati i prepuštati drugima da imaju utjecaj. To bi bio kukavičluk u mojim očima. Zapravo, izdaja svog poslanja.

Hrvatska je ovdje prostorno blizu, je li blizu kada su u pitanju potrebe Hrvata s druge strane granice?

Na žalost nije.

Kakva su vaša očekivanja?

Očekujem veću vjerodostojnost. Hrvatska nije raj na zemlji, ali je dobila dosta od Boga. I preko kršćanske nazočnosti u njoj kroz duga stoljeća i sadašnje konstelacije unutar europskih naroda. Hrvatska ima svoj Ustav u kojemu jasno stoji obveza da se brinu za konkretne potrebe Hrvata izvan Hrvatske. Gledajući konkretno sudbinu Hrvata u Bosni mogu reći da je Hrvatska dramatično i tragično pogriješila. Naraštaj političara s kojom sam živio ući će u povijest kao naraštaj koja je bila kratkovidna, egoistična i ogriješila se o svoj narod. Bila je izdajica hrvatskog naroda u jednom dijelu narodnog bića u Bosni. Bosna je domovina hrvatskog naroda kao što je Slavonija, Zagorje, Dalmacija, dakako kao i Hercegovina. Tu je hrvatski narod domicilan, daleko stariji od druga dva naroda i to jedan nacionalni korpus. Na žalost, vođe hrvatske politike su u Zagrebu, a ne na nekom drugom mjestu, ovdje u Dubici. Zašto je danas tako daleko Dubica, Banja Luka od Zagreba. Po kilometrima nije, po mentalitetu nije. Mislim da nemaju pravih razloga i opravdanja da u Zagrebu se stide nas preostalih Hrvata katolika u Bosni.

Jedno vrijeme alibi hrvatske politike bio je da se ne smiju miješati u unutarnje stvari BiH. Očekujete li da sada Hrvatska s ulaskom u EU, ako ne može biti ‘stariji brat’, bude makar odvjetnik Hrvata u BiH?

Poznato mi je da su stranci kažnjavali Hrvatsku za dosta stvari i da je kriva za sve što se zbiva. To jest bio izgovor za ‘nemiješanje’. Ali to je plod nedovoljno zrelog stava hrvatskih političara budući da je Hrvatska bila potpisnik Daytona, ima odredbe u Ustavu. Ali isto tako dobro znam, to su mi govorili svjetski političari, da su hrvatski dužnosnici pijuni u rukama moćnika. Istodobno, isti ti moćnici ne opraštaju Hrvatskoj i Hrvatima što su se pojavili na sceni Europe, odnosno svijeta. Na to upozorenje su nasjeli hrvatski političari. Ovoga ljeta su mi vodeći ljudi u Hrvatskoj rekli da se moraju pomiriti s tim da Hrvata u tome dijelu BiH nema. To mogu reći oni koji ne vide dalje od Kutine, Broda, da ne govorim o Banjoj Luci. A ja kao Hrvat Banje Luke to nikada ne mogu reći. Niti mi pada na pamet da to kažem. Mi tamo sebe nismo otpisali. I zato očekujem i od Zagreba da nas ne otpiše. Nemojte nas otpisati. Pomognite ljudima da budu i ostanu tamo.