Banjalučki biskup Franjo Komarica, koji je 16. jula proslavio 25 godina upravljanja Banjalučkom biskupijom, za RSE kaže kako nije zadovoljan povratkom u BiH, niti pravima građana, kojoj god vjeroispovijesti pripadali.
RSE: Kada ste prije 25 godina imenovani za banjalučkog biskupa, jeste li mogli naslutiti da će vrijeme tek uspstavljene demokratije izuzetno brzo smijeniti ratni vihor?
Komarica: Dakako da nisam mogao. 1991. godine, nažalost, su se oblaci tvorni toliko nadvili i nad naše obzorje da je meni tada već rečeno odlučeno da „više neće vaše biskupije biti“. Za ime božije, kako je odlučeno, ko to može odlučivati? Kako sam ja kasnije tijekom ratnih godina, poratnih pogotovo, bio prisiljen da upoznam u mnogobrojim susretima sa političarima domaćim, pogotovo međunarodnim, to sve je skupa bilo planirano. Mi smo bili samo podij ovdje za izvođenje jedne ratne vojne operacije međunarodnih razmjera – i bili smo, nažalost, trava pod kopitama nečijih konja, jer smo mi, nažalost, na jugoistoku Europe svojevrsna štala za njihove konje, kako su mi oni sami govorili.
RSE: Koliko je za vas bilo iskušenje nametnuti rat i u njemu neprestana borba za očuvanje i vjernika i svećenstva na ovim prostorima? Znamo i da je veliki broj svećenika Banjalučke biskupije nastradao u ovom ratu.
Komarica: Stajao sam tu kao kad ovca gleda kako se kolju janjci. Mi smo se uporno trudili ovdje oko mira, oko praštanja. Ne oružje, ne oružje, uporno smo to naglašavali, radije ćemo podnositi nepravdu nego drugima nanositi nepravdu i zlo. Ali destruktivna stihija je bila tako moćna i bezobzirna i bezočna da je ona odradila svoj pogubni posao. Ne samo pogubni posao za godinu, dvije, pet godina nego za iduća desetljeća ovdje – jer definitivno je, zapravo, nestao jedan domicilni narod. Napravljena je jedna velika rupa, jedan veliki vakum – ovdje nema stanovništva. Devedeset i pet posto je moje zajednice uništeno. Ovdje su banjalučki katolici istjerani iz svojih kuća i iz svojih domova iako su se trudili za vrijeme rata da nikome od svojih susjeda, ni Srbima, ni Bošnjacima, ni nikome od svojih sugrađana ne učine nikakvo zlo. I to naši sugrađani dobro znaju. A toliko i toliko je stotina ubijeno, toliko i toliko desetina, tisuća protjerano.
RSE: Nažalost, ni ovo poslijeratno vrijeme nije donijelo velika olakšanja, pa se vi i dalje neumorno borite za povratak ljudi i njihove imovine, za poštivanje ljudskih prava i za ono sve što bi trebalo da bude normalno u nekom svijetu.
Komarica: Bolno je i žalosno da mi iz godine u godinu ne činimo dovoljno da se afirmira ono pozitivno, što će reći naš grad kao normalan grad. Banja Luka, nažalost, nije normalan grad po mnogo čemu – jer ne voli svoje građane. Skoro 50 posto građana predratne Banje Luke nedostaje. To ne mogu sebe ne pitati ni današnji službeni predstavnici grada i cijeloga entiteta. Toliki ljudi. Ne samo u Banjoj Luci nego u cijeloj državi. U Banjoj Luci za jedne, u Tuzli za druge, u Sarajevu za treće, u Mostaru za četvrte, na nekim drigim mjestima za pete. Prema tome, ja smatram svojom dužnošću biti vjerodostojan – ako kažem da sam čovjek, da se ponašam kao čovjek, ako kažem da sam vjernik, da se ponašam kao vjernik, da poštivam bogolikost svakog čovjeka, osobito poniženog, obespravljenog, pogaženog, marginaliziranog. Ne samo katolika, nikad neću samo za katolike dizati svoj glas. Uvijek sam dizao glas za obespravljenog čovjeka, tj. ako je jučer bila nepravda – nepravda, zločin – zločin, onda je to i danas. Kako to da jučer je nešto bilo zločin, bila nepravda, a danas je to blagoslovljeno, danas je to u redu? Ma nije u redu. Ne može biti u redu. Nije istina. Nije istina. Ja sam to rekao u Briselu, rekao sam u Strazburu pred europskim političarima, kako neću onda pred ovim? Stidim se moje generacije mnogih političara. Evropskih – kako neću onda domaćih!
RSE: I pored tako teških vremena, desile su se i neke dobre stvari. Prije svega, pastoralni pohod Banjoj Luci pape Ivana Pavla Drugog.
Komarica: Banja Luka je lijepo dočekala papu, ali se ničim iza toga papi tome nije odužila. Mi smo molili dajte barem imenujte jednu ulicu, šta vas to košta, kao uspomenu – jer vam je papa prvi skinuo strašno prljavu mrlju s vašega imena. Gdje god sam došao, kad sam rekao iz Banje Luke – jooj, pa tamo je najcrnje, tamo je najgore bilo. Papa je došao i donio snažan reflektor jedan, obasjao ovdje, došao je ne samo katolicima nego svim građanima Banje Luke i svim stanovnicima BiH.
wpDiscuz