Mnogi strahuju da sjećanja na brutalni rat u BiH ne mogu toj zemlji donijeti ništa dobro i da se na olupinama rata ne otvaraju bolje perspektiveOvo nikad neću zaboraviti”, govori 33-godišnja Meriam, grupi turista, a ovu priču ponovila je do sad već stotine puta. Priču o Bošku Brkiću i Admiri Ismić koji su ubijeni u svibnju 1993.
Oboje su imali 25 godina i bili su zajedno još od srednje škole. Tog dana odlučili su pobjeći iz sarajevskog ratnog pakla. Admira je bila muslimanske vjeroispovijesti, dok je Boško bio pravoslavac i Srbin.
Dok drži fotografiju mladih ljubavnika, Meriamin glas titra na rubu plača, no nastavlja priču o tome kako su pokušali zajedno pobjeći preko mosta na srpski teritorij dok su ih s te strane gađali snajperi bosanskih Srba.
Boško je ubrzo umro pogođen mecima, no Admira je ranjena dopuzala do njegovog tijela, zagrlila ga i držeći ga u naručju, umrla nekoliko minuta kasnije. Njihova zagrljena tijela ostala su ležati na pločniku mosta, na proljetnom suncu više od tjedan dana.
“Dokle god živi sjećanje na njih, njihova smrt nije uzaludna”, govori Meriam. Jasno je da su mnogi ljudi u Sarajevu, Bosni i cijeloj bivšoj Jugoslaviji, bez obzira na nacionalnu pripadnost, vezani za priču o Bošku i Admiri i zasigurno ju nisu zaboravili. Za sve njih ona predstavlja nešto što je izgubljeno, ona simbolizira predratnu nevinost, vrijeme tolerancije kad trgovci nacionalizmima nisu vodili glavnu riječ, piše Foreign Policy.No, u današnjoj Bosni nije lako onima koji se sjećaju. Ova potresna priča koju pamti toliko ljudi i koja se prepričava stranim posjetiteljima, nije materijalizirana u obliku spomenika ili muzeja kojeg bi ovi stranci mogli posjetiti i vidjeti. Boško i Admira nisu dobili spomenik čak ni pored mosta na kojem su ubijeni. Neki Sarajlije smatraju da baš tako treba i biti. Zgrade i spomenici – koliko god ironično zvučalo – možda nisu uvijek najbolji način da se podsjeća na prošlost.
Priča o Bošku i Admiri prvi je put dospjela u svijet zahvaljujući Kurtu Schorku, Reutersovom dopisniku iz ratnog Sarajeva, koji je objavio ovu priču nekoliko dana nakon pogibije dvoje mladih.
“Boško je pao licem prema pločniku, desna ruka mu je nespretno savinuta iza njega. Admira leži pored svoje ljubavi prebacivši preko njegovih leđa lijevu ruku.”, napisao je Schork 23. svibnja 1993. za Reuters.
Godinu dana kasnije, priča o Bošku Brkiću i Admiri Ismić pretočena je u dokumentarni film ‘Romeo i Julija iz Sarajeva’, u koprodukciji PBS Frontline, kanadske radiotelevizije i Nacionalnog filmskog udruženja, te njemačkog WDR-a.
Kao Srbinu, Bošku je bilo sve teže živjeti u Sarajevu gdje su ga počeli maltretirati zbog neprekidnih napada njegovih sunarodnjaka na grad, unatoč tomu što su srpske granate uništile i stan u kojem je Boško živio s majkom. Nakon što je dobio poziv iz policije, prestrašio se da slijedi najgore. Njegov djed nestao je tijekom Drugog svjetskog rata, pa nije želio da mu se dogodi isto. Stoga su on i Admira odlučili pobjeći na srpsku stranu.
Admira je pak svojoj majci tog jutra ostavila poruku. “Draga moja mama. Izgleda da noćas definitivno napuštamo grad i bilo što da se dogodi, bit će to Božja volja. Bit će sve dobro, kao da se rat nikad nije dogodio”, napisala je u poruci.
Nešto kasnije istog dana bili su mrtvi. Ni danas se ne zna tko je u njih pucao.
Nakon rata, Boško i Admira pokopani su na Sarajevskom groblju, okruženi drugim žrtvama opsade i s pogledom na kafić u kojem su se i upoznali.
Schork, koji je napisao ovu priču, poginuo je 2000., s kolegom u Sierra Leoneu gdje je izvještavao o brutalnom građanskom ratu. Polovica njegovog pepela, kako je i sam želio, sahranjena je pored Boška i Admire.
Mediji diljem bivše Jugoslavije svake godine, u znak sjećanja na Boška i Admiru, pišu o njihovoj sudbini.
Komentari čitatelja uvijek su nostalgični. ‘Bili su primjer istinske ljubavi’, napisao je jedan čitatelj Dnevnog Avaza, najprodavanije novine u BiH. Drugi u srpskom Blicu napisao je da zbog ove priče uvijek isponova plače. Bili su iskreni i nevini ljudi koje je uništio rat, piše jedan Hrvat na jednom hrvatskom portalu, dok u BIH najviše njih misli da su Boško i Admira simbol suživota u Bosni i Hercegovini.”
Ali na mostu gdje su Brkić i Ismić proveli svoje posljednje trenutke zajedno, nema ničega što bi im pomoglo da ih se netko sjeti. Nije bilo ni previše ozbiljnih pokušaja da im se podigne spomenik ili na bilo koji drugi način oda počast. Sarajevski politolog Nezruk Curak rekao je novinarima prošle godine da je pokušao lobirati kod političara da proglase ‘dan sjećanja na hrabre ljude poput Admire i Boška’
Dok se neki Sarajlije smatraju da treba izgraditi spomenik, drugi o tome govore s prijezirom. Treći smatraju da još jedan spomenik na rat gradu nije potreban.
Prije nekoliko godina, lokalna političarka Neira Avdibegović-Dizdarević, tada članica lijevo orijentirane Demokratske fronte, predložila je izgradnju spomenika, ali je ispod teksta na portalu Klix.ba izazvala brojne negativne reakcije poput “prenapuhana holivudska priča”, dok su razni Bošnjački nacionalisti Boška proglasili izdajnikom jer je pokušao pobjeći na svoju stranu, a kad su ga njegovi ubili sad bi mu gradili spomenik”.
Drugi se čitatelji pitaju zašto bi priča o Bošku ili Admiri trebala imati poseban tretman u odnosu na tisuće drugih koji su u Sarajevu izgubili živote tijekom opsade. Aida Čerkez, novinarka iz Sarajeva koja je radila za Associated Press tijekom rata, vidjela je mrtva tijela mladog para na mostu.
Bolje od svih Aida zna koliko i najbolja namjera za izgradnju spomenika, može biti bolna. Na 20-u godišnjicu početka rata u Sarajevu 2012. godine, grupa umjetnika postavila je u glavnoj sarajevskoj ulici Crvenu liniju napravljenu od 11.541 crvenog stolca koji su predstavljali sve izgubljene živote u gradu tijekom opsade, uključujući 643 mala stolca koji su simbolizirali poginulu djecu.Bio je to prvi put kad su Čerkez i drugi doista mogli shvatiti barbarstvo onoga što se dogodilo u njihovom gradu 20 godina prije.
“Tijekom rata ništa nije bilo tako strašno kao ova instalacija”, kaže Čerkez. “Bilo je toliko bolno da nisam baš sigurna da bih to željela ponovno vidjeti”, rekla je, naglasivši kako je to bila potresna epizoda i za nju i za druge.
Predrag Kojović, vođa malene “Naše stranke”, koja vodi uzvišenu borbu protiv etničkih politika u BiH, ne misli d treba postojati spomenik Bošku i Almiri jer je most, na kojem su poginuli, već dobio ime po Suadu Dilberoviću i Olgi Sučić – prvim žrtvama napada na grad.
“Ima toliko mnogo priča poput ove o Bošku i Almiri da sjećanje na njih ne samo da nije moguće, nego nije ni korisno”, kaže on.
20 godina prije nego što je ušao u politiku, Kojović je bio dopisnik. Kojovića brine to što je sve ono po čemu je Sarajevo bilo poznato prije rata, ostalo u sjeni rata, a to šteti i turizmu, jer patnje bratoubilačkog rata privlače samo one turiste koji žele slušati samo o tome.
Čak i ako su priče poput ove o Bošku i Admiri pozitivne, Kojović – koji je i sam dijete iz mješovitog braka – smatra da ratne priče ne pridonose stvaranju nečeg novog.
“To bi Sarajevo pretvorilo u groblje za žive ljude”, kaže on.
Na obljetnicu smrti mladog para, njihov nadgrobni spomenik prepun je cvijeća. Čerkez smatra da je to jedini fizički spomenik na njih dvoje koji je potreban.
“Ako su živi u našim srcima zašto dizati spomenik? Spomenici se podižu onima na koje smo zaboravili”, smatra Čerkez.
Rasprava o tome kako održati sjećanje na Boška i Admiru dolazi baš u trenutku kad neki smatraju da bi Bosna uskoro mogla i sama postati povijest.
Izbori će se održati u listopadu, ali se izborni zakon još nije promijenio. Od 2016. bosanski Hrvati i njihovi političari prigovaraju da se Daytonskim sporazumom iz 1995. kojim je zaustavljen rat, krše prava na zastupljenost Hrvata u kantonima u kojima je bošnjačko stanovništvo u većini.
Dodatak sporazumu još uvijek služi kao bosanski Ustav, koji dijeli sve razine vlasti među tri konstitutivna naroda u zemlji i tako održava na snazi separaciju iz ratnih vremena kroz odvojene škole i nepisanom zabranommješovitih brakova i veza kakvu su imali Boško i Admira. Od takve situacije imaju koristi samo tzv. politički poduzetnici koji iz ovakve podjele samo vuku osobnu korist.
U prosincu 2016. Ustavni sud u BiH prihvatio je pritužbe hrvatskih političara i pozvao na pisanje novog izbornog zakona, koji još nije gotov. Dragan Čović, predstavnik Hrvata u tročlanom predsjedništvu, zalaže se za verziju koja bi, po mišljenju nekih, omogućila Hrvatima stvaranje trećeg teritorijalnog entiteta.Strahuje se da bi to moglo poremetiti i ovako kompliciranu ravnotežu koja postoji između Bošnjaka i bosanskih Hrvata objedinjenih u Federaciji BiH s jedne i Republike Srpske s druge strane koja se u velikoj mjeri preklapa s entitetima bosanskih Srba predvođenih konfliktnim i pro-ruski orijentiranim Miloradom Dodikom, koji već odavno priziva raspad BiH.
Zbog toga priča o Bošku i Almiri nije samo pitanje sjećanja ili zaborava prošlosti. Pitanje je bi li izgradnja spomenika bila odgovor na kolektivne traume i ujedno najbolji način da se iz olupina rata gradi nova budućnost? A za mnoge Sarajlije on još uvijek nije zaboravljen.
Naposljetku, pokušaj službenog pamćenja Boška i Admira možda bi bila najveća uvreda njihovom sjećanju. Kao što francuski povjesničar Pierre Nora, povijest je nešto što je rekonstruirano u sadašnjosti da predstavlja prošlost koja više ne postoji.
Ako drama ubijenih mladih ljudi postane dio službene odluke državnih institucija, onda njihova ljubav prestaje biti simbol multikulturne, višekonfesionalne Bosna i Hercegovina, i ljubavi koja je jača od podjela. Ta njihova ljubav bit će prepuštena prošlosti, umjesto da postane uzor i simbol društva kakvo bi moderna BiH mogla jednog dana ponovno postati.
wpDiscuz