Prema podacima Agencije za statistiku, prosječna neto plaća u BiH je nešto viša od 800 maraka. Međutim, situacija u bh. društvu je daleko od idilične i sve je primjetniji jaz između malobrojnih bogatih i mnogobrojnih siromašnih kojih bi, prema mišljenju eksperata, u budućnosti moglo biti sve više!
Većina građana, zapravo, živi od 300 do 400 KM mjesečno. Da stvar bude gora, uglavnom su zaposleni kod privatnika koji im skoro tradicionalno ne uplaćuju ni doprinose ni osiguranje.
Gordana Bulić, predsjednica Upravnog odbora Saveza udruženja potrošača BiH, upozorava da onaj ko se iole razumije u statistiku vrlo lako može zloupotrijebiti statističke podatke i prikazati stanje kakvo nije.
“Niko ne kaže da se prosjek od 800 KM plaće mjesečno, uglavnom, odnosi na one koji su zaposleni u državnim firmama, gdje su plaće i do 5.000 KM. Postavlja se pitanje šta je s onima koji rade nacrno, a takvih je najviše. U suštini, većina bh. građana živi od 200 do 600 KM mjesečno“, kazala je Bulić.
Ona je dodala da ne treba zaboraviti i više od pola milijuna nezaposlenih u našoj zemlji, kako preživljavaju, kako zarađuju.
S druge strane, kao jedna od najugroženijih kategorija u bh. društvu su i, svakako, umirovljenici.
Omer Omerefendić, predsjednik Saveza umirovljenika FBiH, podsjeća da je najniža mirovina u FBiH 310 KM.
“Unazad 15 godina odnos plaća i mirovina u našoj zemlji je 42 posto (plaće) i 39 posto (mirovine). Normalno bi bilo da to bude 55 posto i 50 posto. No, kao što vidimo, nije tako. Zbog svih poteškoća na koje nailazimo, zaista smo najugroženija kategorija u zemlji” poručio je Omerefendić.
Većina županijskih poslanika prima plaće i do deset tisuća maraka, što je paradoks i tragikomično u odnosu na skromne proračune više od 80 posto bh. domaćinstava. Nedavno objavljeni frapantni podaci o visini plaća u pojedinim bankama, odnosno vrtoglavih 20.000 maraka, potvrđuju razlike u društvu.
Srđan Vukadinović, ugledni bh. sociolog, kazao nam je da je razlika u osobnim dohocima velika, a posljedica toga su urušene vrijednosti.
“Imamo situaciju da sveučilišni profesor ima manju plaću od nekog radnika u telekomu ili elektroprivredi. Bitno je gdje radiš, a ne kako radiš. To u razvijenim zemljama nije moguće. Sve ovo dovodi do marginalizacije neke društvene grupe. Također, očito je da materijalne razlike stvaraju i ostale, kao što su razlike u ishrani, zdravlju, obrazovanju, godišnjim odmorima…“, kazao je Vukadinović.