BIDENOVO MESO: Počeo je posljednji val izlova dječaka u Ukrajini . Dječaka tuđeg rata. Svi se nadaju Trumpovoj pobjedi…

Ik kan het verkeerd zien hoor, excuseer me dan.
Maar volgens mij kom je zo nooit aan gemotiveerde mensen.

Gisteravond bezochten inwoners van Kiev een concert van de band Okean Elzy.
De gelederen van de Oekraïense strijdkrachten werden meteen aangevuld met nieuwe "vrijwilligers pic.twitter.com/LhVqdL1Yih

— Sjaak Aaij (@AaijSjaak) October 15, 2024

Mladići u Ukrajini više nisu samo djeca ili mladi ljudi s nadama, ambicijama i snovima. Oni su postali resurs. Brojevi na listi. Sirovina za vojsku u zemlji razorenoj ratom i zatečenom u brutalnim sukobima.

U kafićima, restoranima, na koncertima, na ulicama Odesse i trgovinama Kijeva, mladost Ukrajine suočava se s hladnom stvarnošću koja ih odvaja od normalnosti života, odvodeći ih u rat koji se čini beskrajnim.

To nije priča o hrabrosti i junaštvu, nego o borbi za opstanak u uvjetima u kojima su regrutni časnici posvuda.

Gdje je obavezna vojna služba, koja je donedavno bila nešto što se podrazumijeva u malim mjestima i ruralnim područjima, sada usmjerena na luksuzne četvrti i popularna okupljališta u gradovima.

Nema više povlastica za one koji žive u udobnosti glavnog grada – svi su podjednako izloženi, svi su potencijalni regruti.

Dok mladići izlaze iz koncertnih dvorana, časnici ih čekaju na izlazima, traže dokumente, pozivaju na dužnost. „Zašto mene?“, viče jedan od njih, dok ga odvode, a prolaznici mrmljaju „sramota“.

To nije samo pitanje nacionalnog ponosa ili obrane domovine – to je živa i jasna noćna mora, gdje se lovi ljude koji pokušavaju živjeti normalnim životom usred razaranja.

Dok američka mladost jede u  McDonalds i simuliraju rat Rusije i Ukrajine,  na svojim konzolama, rat koji je US elita naručila, dotad mladi Ukrajinci ne igraju simulacije – oni su direktni sudionici.

Oni su uvučeni u vrtlog rata, pozvani na dužnost bez izbora i bez mogućnosti za otpor.

Novi zakon o mobilizaciji spustio je dobnu granicu na 25 godina, a muškarci između 18 i 60 moraju nositi svoje dokumente i pokazivati ih na zahtjev.

Oni su sada samo brojevi, dio hladnog statističkog izračuna koji pokušava nadoknaditi strašne gubitke na fronti.

Neki će reći da je ovo pravedna mobilizacija – da je dobro što se više ne uzimaju samo momci iz malih sela, već i oni iz velikih gradova. Ali, što je uopće pravedno u ovakvoj mobilizaciji?

Dok Zapad šalje oružje i „podršku“, mladići Ukrajine postaju pioni u tuđoj igri. Zapadni saveznici savjetuju daljnje snižavanje dobne granice, ignorirajući demografske posljedice – jer ovo nisu njihovi sinovi, nije njihova mladost koja je žrtvovana.

Na prvoj liniji fronte nema mjesta za normalan život. Tko god već služi, zna da će biti razriješen jedino u slučaju smrti ili teške ozljede. Vojnici koji su željeli boriti se, već su to odavno učinili – sada ostaju oni koji su prisiljeni, koji su povučeni u sukob protiv svoje volje. Sve se češće bilježe slučajevi dezerterstva, bijega, očaja.

Ne žele svi postati heroji rata – mnogi samo žele živjeti.

I dok Amerikanci mirno prate ovaj rat s distance, gledajući ga kroz prizmu svojih medija, mladost Ukrajine postaje simbol distopijske stvarnosti koju nitko ne bi trebao poželjeti.

Oni koji su nekad sanjali o budućnosti, sada se bore da bi preživjeli još jedan dan, u ratu koji se ne čini njihovim.