Kraj jedne ere u povijesti Izraela jučer je formaliziran glasanjem u parlamentu, odnosno Knesetu, kojim je potvrđena nova vlada, na čelu s na čelu s ultranacionalistom Naftalijem Bennettom. Benjamin Netanyahu je tako nevoljko sišao s vlasti, nakon dugih 12 godina na čelu vlade, uz još tri godine premijerskog mandata prije toga u devedesetima.
O tome koliko je 71-godišnji Netanyahu i kao lider oporbe i dalje snažan, svjedoči rezultat glasanja u Knesetu: za povjerenje novoj “vladi promjena” glasalo je 60 zastupnika, a protiv samo jedan manje, njih 59.
Premijerova stranka ima samo 7 mjesta u Knesetu
A koalicija koja je konačno svrgnula “kralja Bibija”, kako su Netanyahua prozvali i pristaše i protivnici, definitivno je najneobičnija u povijesti Izraela. Za početak, novi premijer Bennett uopće nije najsnažniji partner u vladajućoj koaliciji: dok je njegova religiozno-cionistička stranka Yamina (Desno) na posljednjim izborima osvojila samo 7 od 120 mjesta u Knesetu, centristički Yesh Atid (Ima budućnosti), na čelu s 57-godišnjim Yairom Lapidom, osvojio je 17 mjesta, a Netanyahuov Likud (Konsolidacija) čak 30.
No Netanyahu, kojem se od prošle godine sudi za korupciju, ni nakon četiriju izbora u posljednje dvije godine nije uspio sklopiti parlamentarnu većinu. S brojnim bivšim koalicijskim partnerima se posvađao, potjerao ih i kršenjem predizbornih dogovora iznevjerio do te mjere da nisu htjeli ni čuti za obnovu koalicije s njime. Njegov bivši potpredsjednik vlade Avigdor Lieberman, koji će sada biti ministar financija u novoj vladi, čak je izjavio da je “nejasno” je li Netanyahu “100% mentalno zdrav”.
To je samo jedna od brojnih paralela koje se mogu povući između Netanyahua i bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, s kojim se izuzetno dobro slagao. Osim optužbi za političku destabilizaciju države, potkopavanje neovisnosti njenih institucija, korupciju (koje su, za razliku od Trumpa, rezultirale službenom optužnicom), zapaljivu retoriku i normaliziranje šovinizma prema arapskoj manjini, Netanyahuova ostavština je prije svega to što je duboko polarizirao zemlju i podijelio je na dva tabora: jedan koji mu je gotovo fanatično odan, koji smatra da je donio ekonomski prosperitet i sigurnost i vodio načelom “mir kroz snagu”, i drugi, koji samo želi konačno vidjeti Izrael bez njega na čelu.
Koalicija ujedinjena oko jedne stvari: Vrijeme je da “kralj Bibi” ode
U Izraelu, doduše, problem nije bio toliko ideološke koliko osobne prirode. Oporba se ujedinila oko jednog zajedničkog stava: “Bibi” je izvan kontrole, njegovi grozničavi napori da se održi na vlasti ugrožavaju državu i vrijeme je da ode.
“Njegova se cijela politička strategija temelji na održavanju bijesa ljudi na životu”, sažeo je fenomen “Bibija” Anshel Pfeffer, kolumnist sa sjedištem u Jeruzalemu.
O tome koliko je aktualna izraelska politička scena kaotična, najbolje svjedoči činjenica da je Bennett još u travnju izjavio da je spreman podržati Netanyahua za premijera. No Netanyahu ni s Bennettovim zastupnicima nije imao potrebnu većinu od 61 glasa i dogovor je uskoro propao, a Bennett se vratio pregovorima s centristom Lapidom i ljevičarima, na zgražanje Netanyahua i njegovih saveznika i pristaša koji to predstavljaju kao izdaju nacionalnih interesa.
No kao bivši koalicijski partner i ministar u Netanyahuovoj vladi, 49-godišnji Bennett je imao posebno snažnu pregovaračku poziciju pri sastavljanju vladajuće koalicije, pa će tako, prema dogovoru, on biti na čelu nove vlade prvu polovicu mandata, a Lapid drugu polovicu. Ako ova iznimno heterogena i nestabilna koalicija toliko poživi, naravno.
U koaliciji krajnji desničari, centristi, ljevičari i islamisti
Naime, u koaliciji su osim krajnje desne Yamine i centrističkog Yesh Atida još dvije desničarske stranke, još jedna stranka centra, dvije ljevičarske stranke, ali i islamistička stranka, na čelu s Mansourom Abbasom. To je prvi put u povijesti Izraela da je u vladajućoj koaliciji stranka koja predstavlja izraelsko-arapsku manjinu, koja čini 21% stanovništva Izraela.
I tu leži prvi, ili barem najočitiji, kamen spoticanja u novoj vladi. S jedne strane predstavnici arapske, odnosno palestinske manjine, s druge strane premijer koji je praktički cijeli svoj politički uspon izgradio na ultranacionalističkoj politici podržavanja interesa židovskih naseljenika na okupiranim palestinskim teritorijima (uključujući istočni Jeruzalem, nesuđenu prijestolnicu nerealizirane palestinske države) i poziva na formalnu aneksiju većine (60% teritorija) palestinske Zapadne obale, tamo gdje su u posljednjih nekoliko desetljeća izraelske okupacije izgrađena takva naselja. Takva bi aneksija bila ilegalna prema međunarodnom pravu i rezolucijama Ujedinjenih naroda, baš kao što su i sama naselja.
Bennett se, štoviše, izričito i dosljedno protivi bilo kakvom “rješenju s dvije države”, odnosno razrješenju višedesetljetnog izraelsko-palestinskog spora i sukoba osnivanjem palestinske države, što je opcija koju i dalje podržava većina međunarodne zajednice i eksperata, kao i palestinsko političko vodstvo.
Bennett: Palestinska država se neće dogoditi, za nju nema mjesta
Čak je i Hamas, militantna islamistička skupina koja vlada Pojasom Gaze, koju su EU i SAD proglasile za terorističku organizaciju i koja je u svojoj originalnoj povelji pozivala na uništenje “okupatorskog cionističkog entiteta”, u novoj povelji 2017. ublažio svoj ekstremni stav i formalno prihvatio stvaranje privremene palestinske države u Gazi, Zapadnoj obali i Istočnom Jeruzalemu – što je poznato kao linija razgraničenja prije Šestodnevnog rata 1967. godine, nakon kojeg je Izrael okupirao palestinske teritorije koje su dotad kontrolirali Jordan i Egipat.
Bennett je, s druge strane, u intervjuu za New York Magazine poručio da će “učiniti sve u svojoj moći, zauvijek, u borbi protiv osnivanja palestinske države u zemlji Izrael”. Hebrejski izraz za zemlju Izrael, Eretz Yisrael, postao je u cionističkim krugovima sinonim za kompletni teritorij između Sredozemnog mora i rijeke Jordan, koji je prije dvije do tri tisuće godina pripadao drevnom Izraelskom kraljevstvu.
“Nema mjesta u našem malom, ali divnom komadu zemlje koji nam je Bog dao za drugu državu. To se neće dogoditi. Prijatelji, prije bilo koje diskusije o teritorijima moramo proglasiti: Zemlja Izrael pripada narodu Izraela”, poručio je kad je u Knesetu postao zastupnik iste godine. Te je godine poručio i da bi “palestinska država bila katastrofa u sljedećih 200 godina”, kao i da bi zarobljene palestinske teroriste trebalo “ubiti, a ne puštati” iz zatvora.
Bennett: Ubio sam puno Arapa u svom životu – i nemam problem s tim
“Ubio sam puno Arapa u svom životu – i nemam problem s tim”, pohvalio se, referirajući se na činjenicu da je nekoliko godina u mladosti služio u izraelskim komandosima.
A da pod zemljom Izrael podrazumijeva i okupirani palestinski teritorij, dao je do znanja 2016. godine, kad je na konferenciji u Jeruzalemu, kako su prenijele izraelske novine Haaretz, rekao: “Po pitanju zemlje Izrael moramo prijeći s odgađanja akcije na odluku. Moramo obilježiti san, a san je da Judeja i Samarija budu dio suverene države Izrael. Moramo djelovati danas i moramo za to dati svoje živote.”
Ukratko, Bennett je još desnije na izraelskom političkom spektru od svog nekadašnjeg političkog mentora i šefa Netanyahua. No i sam Netanyahu je u svojih 12 godina kontinuirane vlasti drastično pomaknuo takozvani “Overtonov prozor” – raspon diskursa i politika koje se smatraju legitimnima – u Izraelu udesno. Prije njegovog dolaska na vlast 2009. godine pitanje palestinske države i sklapanja trajnog mira s Palestincima još uvijek su, koliko-toliko, bili politička tema. 12 godina i nekoliko oružanih sukoba i ratova s Hamasom kasnije, nakon još intenzivnije izgradnje naselja na Zapadnoj obali i američkog preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem kao “nedjeljivu” prijestolnicu Izraela – iako je njegov istočni dio ilegalno anektiran – to je pitanje gotovo iščeznulo iz izraelske politike.
Prošlo manje od mjesec dana od krhkog primirja Izraela i Hamasa
A Bennett je došao na vlast ni mjesec dana nakon posljednjeg razornog oružanog sukoba Izraela i Hamasa, kada je u 11 dana ubijeno gotovo 300 Palestinaca, dobrim dijelom civila, i 14 izraelskih civila te jedan izraelski vojnik. Netanyahu je teškom mukom pristao na primirje, nakon očitog pritiska američkog predsjednika Joea Bidena. A paralelno s tom razmjenom raketa i bombi između izraelske vojske i Hamasa u samom Izraelu izbili su krvavi neredi, koji su, prema riječima samog premijera i predsjednika Izraela, prijetili prerasti u građanski rat.
Sudska odluka koja je i potaknula palestinske prosvjede, a zatim nerede i oružani sukob, o deložaciji nekoliko obitelji iz četvrti Sheikh Jarrah u istočnom Jeruzalemu, odgođena je kako bi se situacija smirila. Ako izraelski Vrhovni sud ipak potvrdi odluku o deložaciji, izgledno je da će doći do nove eksplozije nasilnih prosvjeda i brutalnog policijskog obračuna. Ultranacionalist na čelu vlade tu može samo pogoršati situaciju, iako je Bennett obećao da u svom dvogodišnjem mandatu neće donositi odluke o aneksiji, kojoj se centristički i lijevi partneri protive, i da će se fokusirati na unutarnja pitanja, poput ekonomije, pandemije i odnosa religije i države.
“Dva puta u povijesti izgubili smo svoj nacionalni dom upravo zato što vođe tadašnje generacije nisu mogli sjesti jedni s drugima i postići kompromis. Svi su bili u pravu, ali su svim svojim pravima spalili nam kuću. Ponosan sam na našu sposobnost da sjednemo s ljudima koji imaju vrlo različite poglede od mojih”, rekao je Bennett u govoru u Knesetu u nedjelju, povodom izglasavanja povjerenja njegovoj vladi. Aludirao je, očito, na rimski progon Židova iz današnjeg Izraela prije gotovo dvije tisuće godina.
“Vlada će se zalagati za čitavo stanovništvo – vjernike, laike, ultraortodoksne, Arape, i to bez iznimke. Stanovništvo zaslužuje odgovornu, efikasnu vladu, koja stavlja dobrobit zemlje na čelo svojih prioriteta”, obećao je Bennett. No palestinski građani Izraela, kao i oni koji žive na okupiranim teritorijima, gdje su izloženi sustavnoj diskriminaciji i redovitom državnom nasilju, imaju dobrog razloga sumnjati u njegovo obećanje.