Čitam još jedan uradak zg snobovštine o srpskom “turbofolku”. Ta zagrebačka srfbofagija ispoljena kroz ušminkani urbani fašizam inferiorna je i dalje svakom nacionalizmu Europe koja ga porobljava dok se u svemu ,apsolutno svemu, pa tako i u kulturi pretpostavlja superioran srpstvu iako se srpskoj kulturi nikako ne može odricati kreativnost. Barem ne u odnosu na zagrebačku.
Pa je tako turbofolk eto dokaz kojim se hrvatsku naciju izdiže kao superiorniju , kulturniju, kreativniju, što je poprilično bijedna priča budući da je hrvatska glazba opet tek samo loša kopija talijanske kancone, francuske šansone a famozni “provokativni” Novi val ništa drugo nego paritjski kontrolirani derivat zapadnih utjecaja koji je trebao Titovoj Jugoslaviji poslužiti kao dokaz otvorenosti. (U njemu naravno nećete naći kritike režima osim u tragovima i strogo prikriveno.)
________piše: Nikola Zirdum l poskok.info
Ne vidi se u Hrvata ta uzvišena glazbena originalnost. Ono što boli Purgerijat i kulturni establišment Perecije činjenica je da srpske “turbofolkače” pune hrvatske uši, ne silaze s mikseta zadimljenih klubova, činjenica da se uz njih najbolje pije, prodaje i muvaju ribe i pitanje je dana kada će iz undergrounda izići na hrvatske radio stanice onako kako je jedva izišao i miroljubivi Balašević koji je i sam godinama bio gurnut u ilegalu iz “nepoznatih” razloga.
Kako se približava dan kada će Indira Radić ravnopravno treštati na radion Splitu skupa sa Severinom tako se pojačavaju upozorenja od strane “urbanih” “lijevih” eksperata za glazbu koji plaše ubernaciju pošastima razbuktalog srpskog turbofolka koji nadire.
Simptomatično je da se radi o istom kulturnom establišmentu koji inače agresivno gaji mitomaniju Jugoslavije ignorirajući činjenicu da je upravo turbofolk, danas mutirani pop, jedina stvar koju raspad zemlje, rat i poraće nisu niti okrznuli. Usred rata , usred najljućih bojišnica širom Jugoslavije slušala se ista turbofolk/pop glazba i švercali su se CD-i, no njihova vizija Jugoslavije ignorira turbofolk kao jednu od najljućih i najčvršćih poveznica naših naroda i narodnosti.
Lažna slika Jugoslovena koju reciklira samoproglašena jugonostalgična manjina, ta glasna dječurlija ondašnje povlaštene crvene buržoazije, koja pojma nemaju kako je bijedno živio prosječan Jugoslaven, slika je obrazovanog, zadovolljnog Titovog radnika, ili studenta fakera iz hotela Union, znanstvenika, sportaša, progresivca koji ne napušta svoju zemlju nego radi na njoj, svi oni slušaju rafiniranu glazbu, imaju kvalitetno zdravstveno osiguranje, voze moćnog stojadina kojeg su kupili od samo jedne plaće i ujedno su kao slobodoumni ljudi koji ne žive pod ideološkim režimom okrenuti i kvalitetnom dijelu zapadnih vrijednosti. U toj utopijskoj sličici, idealnog , progresivnog, nekorumpiranog Titovog sela koji je čak demokratičniji nego ovaj danas , kako tvrdi famozni Buden, nema mjesta za onog realnog, jadnog i bijednog Jugoslavena koji se i tada krio u masovnim medijima od strane oficijelne režimske propagande.
Naime prosječan Jugoslaven vozio je polovnog fiću, kakio je u poljskim Wc-ima, živio je jako teško, falilo mu je nekoliko prednjih zubi i nosao je jedne farmerice godišnje i to onim danima kada mu je parni broj na tablici vozila dopuštao vožnju u grad, a san mu je bio emigrirati u Njemačku i živjeti kao čovjek što mu je kasnije, kada je sedamdesetih devalvirao Alija Sirotanović skupa s dinarom, nakon što je Tito u svom ludilu ponovno preuzeo Staljinovu doktrinu zatvorene ekonomije i odustao od titoizma 60-ih, i sam režim dozvoljavao jer su devize u Utopiji bile odjedanput poželjne.
Slika takvog Jugoslavena bila je zabranjen tada u balkanskoj Sj.Koreji pa čudi kako je moguće da je zabranjena i danas kada živimo u navodnoj demokraciji? Odnosno jel moguće da nam likovi sjevernokorejskog mentalnog sklopa čine kulturni i svaki drugi establišment?
Koliko god angažirani u dekonstrukciji slike Hrvatske 90-ih toliko su i angažirani u bildanju bajke prije 90-ih. Tako su npr. prema Markovini, Luciću, ili cijeloj mreži NGO sektora koji se financira iz proračuna RH, pobijeni civili nakon Oluje dokaz da je Hrvatska nastala na zločinu dok pobijene tisuće civila, ne samo ustaša i četnika, nego i komunista, tisuće protjeranih Njemaca i Talijana nisu dokaz da je Jugoslavija nastala na zločinu. Ne Jugoslavija je bila divna a Hrvatska je nastala na zločinu Varivoda i Lore.
Postavlja se pitanje otkud kod istog establišmenta ta potreba da se ispita svaka iščupana dlaka sa hrvatskog građanina srpske glave i istovremeno tolika jaka srbofagija prema srpskoj kulturi danas? I tu se opet nameće racionalan odgovor. Istrajavanje na istrazi svakog zločina nad Srbinom u RH , kod tih ljudi zapravo nema u sebi kao poriv humanističku crtu. Time uberfašisti tek nastoje dekonstruirati mit o Tuđmanovoj slobodarskoj Hrvatskoj, nema tu žala za čovjekom, niti za protjeranim Srbima, koje bi isti ti da mogu zauvijek ostavili u Srbiji. Taj žal za Srbima kod njih je tek simboličko sredstvo, njegov cilj je uzdići sebe kao humaniste, opravdati vlastitu jugoslavenski identitarnu ideologoiju dok potajno zahvaljuju Tuđmanu što ih je rješio “primitivnih” Krajišnika. Jer ti Srbi da su ostali, jednako bi bili primitivni neprijatelji uber arijevskom Zagrebu i vrlo je vjerojatno da bi im kroz jedno desetljeće kultorološki bili bliži dinaroidi nego ubergejzirani fašisti Zagreba.
No i kada pljuju po srpskom turbofolku urbani zg fašisti ignoriraju jednu stvar. Taj famozni i strašni “turbofolk” odavno to nije, on se potpuno približio popu, točnije kvalitetom, aranžmanima nadišao je većinu hrvatske estradne produkcije, dok se hrvatska zabavna glazba iliti famozni hrvatski pop turbofolkizirao tako da su sada taman negdje na istoj razini. Ako će im to biti melem za dušu mogu slobodno reći kako se srpki turbofolk , kako bi se proširio na Zapad na neki način kroatizirao.
Ono što se generalno prodaje u 99% slučajeva kako turbofolk tako i pop glazbe jeste konstantni stih patnje, neuzvraćene ljubavi, izgubljene prilike muškarca sa ženom i obrnuto, konstantne reciklaže priča tužnih ljubavnih sudbina, i na to jednako padaju i Srbi i Hrvati. Taj narativ poveznica je između turbofolka i popa u daleko većoj mjeri nego među ostalim vidovima kvalitetnije , hajmo je nazvati socijalno angažirane, ili misleće glazbe kakvu produciraju TBF , Dječaci, Zoster, SARS, Dubioza Kolektiv i ostali postjugoslavenski bendovi najnovijeg vala.
Ako promatramo lyricse, u hrvatskoj pop kulturi i usporedimo ih sa lyricsima srpskog mutiranog turbofolka, koji danas nije ništa drugo nego kvalitetan srpski pop, shvatit ćemo da u Hrvata dominira stih muške patnje za ženom; Oliver, Giboni, Škoro i Toni suvereno drmaju uplakanim dijelom muške nacije od čije patetike i hrvatska žena često zaplače. Čak su i rock bendovi u Hrvata počesto bili patetični poperi shvativši da se rock lošije prodaje (Kazalište, Valjak).
Kod Hrvata se desetljećima gaji kultura muške patnje pa je pravo čudo kako su Hrvati uopće dobili rat protiv Srba. Možda je slomljeno srce najbolji ratnik u rovu kome je svejedno hoće li preživjeti? (ironija)
Kod Srba je opet dominantna ženska scena, stih ženske patnje za muškarcem.
Prvakinjama hrvatskog popa, Rozgi i Severini stihove u pravilu pišu žene, dok prvakinjama srpskog popa Indiri Radić ili Ceci koja plače za jednim od najvećih srpskih ratnih zločinaca i posvećuje mu najdivnije stihove (poslušati pjesmu Pile) stihove pišu muškarci.
Nitko ne zna bolje od muškarca kako treba zvučati uplakana žena koja mu hrani ego i nitko ne zna bolje od žene kako treba plakati ostavljeni muškarac, pa se kao posljedica razvila nova srpskohrvatska suradnja, razmjena patničke kulture a najnoviji dueti koji se rade na liniji Zagreb Beograd (zadnji je Toni – Joksimović) samo potvrđuju da je mutirani turboflok, točnije pop, ili npr. Terezino gostovanje u Beogradu, najljući preživjeli plamen Jugoslavije što će reći da jugonostalgisti sijeku zadnju granu na kojoj sjede.
Jačina opisa ženske patnje za muškarcem u stihovima srpskih pop diva, nekadašnjih turbofolkerica daleko je opet impresivnija od stiha koji koriste megapopularna Seve ili Rozga. Zato je Severina zadnje angažmane i stihoklepce tražila upravo po Beogradu.
No zaključak koji se nameće urbane zg fašiste, ako se več smatraju tetama u vrtiću naše glupe nacije koju treba preodgojiti, svakako bi trebao zabrinuti.
Naime, koliko god netko umanjivao značaj popa danas, ranijeg turbofolka, koji pomalo u onim svojim najprimitivnijim oblicima izumire, činjenica je da ništa nema tako jak utjecaj na kreiranje općeg društvenog svjetonazora kao pop kultura.
U tom kontekstu treba gledati i konstantne napade na Thompsona koji dolaze iz istih krugova koji napadaju srpski “turbofolk”. Njima nije problem Thompson, problem je masovni utjecaj na društvo koji njegova glazba radi a na koji kompletna urbana hrvatska glazbena scena nema dovoljno jak odgovor jer je epidemičnost patetike Thompsonovog nacionalizma nešto što se lako lijepi za ista ona hrvatska srca koja oficijelno preziru Srbe dok otkidaju na zarazni i promukli plač Indire i Cece.
Nameće se dakle vrlo opasan zaključak koji bi uberzegejce morao itekako zabrinuti ako Pereciju žele očuvati kao arijevsku i nadsrpsku zemljicu bečke kulture i bedem zapada od “primitvnih” utjecaja s istoka, ako im to hrvatski kapitalizam naravno dopusti. Pitanje je dana npr. kada će pivska industrija u Hrvata shvatiti da bi na Indirinom ili Cecinom koncertu mogla zaraditi duplo više nego recimo na Sevinom.
Nije li se dakle, u Hrvatskoj uplakanog Olivera, Škore, Džibe, Miše, Diklića, i stotina megapopularnih slomljenih galebova, stvorio poprilično impotentni arhetip modernog hrvatskog mužića i koliko je stvaranje takvog hrvatsko muškarca uopće mudro za jedno društvo koje se sprema postati progresivno? Arhetip onog guzičastog kvartovskog ljenčine kojeg zagrebačke mamice i u 40-ima nazivaju “dečec” a koji nije ništa drugo nego feminizirana verzija tek mutiranog bečkog dječaka?
Godinama je dakle hrvatsko društvo upijalo stihove slomljenih srca hrvatskih muževa koji plaču zbog žene koja ih je napustila i otišla s drugim. Ne daj bože sa Srbinom. Dok je kod Srba godinama , društvo, ono muško , upijalo stihove Cece koja vječno plače za silnim srpskim muškarcem.
Mlad Hrvat tako kad se rodi, prirodno naginje šanku i patnji, on samo traži ženu koja će ga slomiti kako bi i sam postao dio hrvatske dominantne pop kulture, dok su Srbi odrastali kao dominantni dio društva uz tone stihova plahih ženskih srca i žene su im odavno patnice za šankovima, s velikim dekolteima i kičastom šminkom razmazanom suzama.
S druge strane nije li upravo turbofolk, točnije današnji pop, kod Srba stvorio arhetip nečeg potpuno suprotnog – dominantnog mačo Srbina za kojim pate žene, i koji hladnokrvno ide dalje dok one rone suze u očaju mašući sisama a koje mu, čak i kad umre kao ubojica djece i civila posvećuju najljepše stihove kao anđelu srpstva?
Džaba stoga ovo već pomalo paranoično upozoravanje zg urbanih fašista na pošat turbofolka koja se valja s istoka. Turbofolk je odavno ušao u stihove najprodavanijih hrvatskih diva.
Pustite hrvatsku ženu da plače za hrvatskim čovjekom pa nećete morati uvoziti srpsku; vratite ponos hrvatskom muškarcu! Da vas jebo zagrebački šlager, jodlanje, bečko konjušarstvo i lažna purgerska uljudba. Hrvati nisu dali Mozarta, mi smo dali Ruđera i Teslu!
U Hrvatima kola krv koja ne može imitirati hladnu austrijsku. Mi nismo jodleri, niti smo baletani. Zagrebački establišment bi konačno trebao da se makne kao kulturni vodič nacije jer je danas svakome idiotu jasno da Zagreb zapravo i ne razumije ostatak nacije.
Kad kažem Zagreb ne mislim naravno na građane Zagreba nego na kulturni i medijski establišment , grupicu koja je tijekom “strašnog tuđmanovog režima”, budući da je režim bio strašan “uništena”. U ona strašna vremena kada su kako znamo , na Daksi metkom u potiljak streljani narodni heroji Heni Erceg, Boris Dežulović i Viktor Ivančić a ostali novinari Ferala pritvoreni u Staroj Gradišci, onda kad je nasred Rive obješen kontrarevolucionar Roko Markovina a sin mu Dragan emigrirao na Kubu gdje danas predaje svjetsku povijest.
Dakle govorim o manjini, establišmentu, koji je samo u Hrvatskoj i Sloveniji preživio tranziciju i ostao na pozicijama pa si danas daje za pravo ponovno indoktrinirati naciju i granatirati je sukladno privatnim već odavno promašenim frustracijama. Iako ih nitko za to nije ovlastio niti su iz proračuna RH za to plaćeni.
U prilog par spotova tzv. hrvatskih zabavnjaka i tzv. srpskih turbofolkera uz pitanje po čemu je taj srpski “turbofolk” lošiji pop od hrvatskog “uzvišenog popa?
wpDiscuz