Bardh Gjolleshaj više od tri desetljeća živi i radi u Mostaru i postao je jedan od prepoznatljivijih simbola grada. Predvodi Zajednicu kosovskih Albanaca te je potpredsjednik takve udruge na razini Federacije BiH. U intervjuu koji je dao Večernjem listu, istaknuo je kako snažno podupire odluke kosovskih vlasti i upozorava na probleme sunarodnjaka u BiH, ali i nametanja političkih predstavnika u BiH, što podsjeća na vrijeme raspada Jugoslavije.
Kako kosovski Albanci žive ovdje u BiH i koji su to ključni problemi s kojima se suočavaju?
– Albanci koji žive ovdje nemaju izraženih problema kada je u pitanju zaposlenje jer svi rade. Svatko se snalazi i uspije snaći. A što se tiče administrativnih problema, oni su golemi. Kada su u pitanju dokumenti ljudi koji dolaze s Kosova, takve uvjete ni Sjeverna Koreja ne bi propisala. U pitanju su neviđene sankcije.
Na što konkretno mislite?
– Albanci u Beogradu, u Knez Mihajlovoj, drže ugledne trgovine, drže druge dućane, žive i rade posve normalno. Pričaju albanski, svaki dan putuju na Kosovo. Ali u BiH situacija je nemoguća.
Ne priznaje se nikakav dokument s Kosova. Ja sam rođen na Kosovu, u Prizrenu, a piše mi država rođenja Srbija. Ja to sebi ne mogu priznati nikako, ali to je činjenica. Ako se rodi dijete na Kosovu, a majka ima državljanstvo BiH, ona mora ići, ne na Kosovo, nego u Srbiju po rodni list. A uopće nema rodnog lista u Srbiji. Kako će i imati ako je dijete rođeno na Kosovu? Doslovno, mi smo primorani napraviti krivotvorinu ili se snaći kako bi se dijete upisalo u knjigu rođenih u BiH.
Vi živite u Mostaru od prije početka rata i vjerojatno nemate problema, ali to nije slučaj s mladima s Kosova, je li tako?
– Ima ljudi koji su došli poslije rata i u BiH ili na Kosovo. Oni imaju problema. Imali su problema s papirima. I još uvijek ih danas imaju. Imam rođakinju u Švicarskoj kojoj se tamo rodilo dijete. Ona sada želi ovdje upisati dijete, ali to ne može napraviti. Otac je državljanin Kosova i oni trebaju ići u Srbiju kako bi nakon toga ovdje upisali dijete u matične knjige. To su golemi problemi. A kada su u pitanju vize, to je gotovo nemoguće izvesti. Imali smo smrtnih slučajeva i doslovno nitko nije mogao od rodbine doći ovdje na pokop. Vizu je gotovo nemoguće dobiti.
Kako danas ljudi žive na Kosovu, kakvo je stanje kada ga usporedite s BiH?
– Mogu vam reći da je puno bolje nego u BiH.
Zašto to tvrdite?
– Moram vam reći da je to moj osjećaj. Kosovo je jedno veliko gradilište.
U BiH se obično drukčije gleda na Kosovo i postoji predodžba da je lošije…
– Ni u kojem slučaju. Tko god ide na Kosovo, to može potvrditi. Stvarno se tamo radi i razvija se.
Kada ste posljednji put bili na Kosovu?
– Prije dva mjeseca. Ne mogu prepoznati svoju zemlju kako se razvija. Nema ceste koja nije izgrađena. Autocesta ide kroz cijelo Kosovo i dalje prema Makedoniji, Srbiji i Crnoj Gori. Cesta koja vodi od Prizrena prema Prištini puna je hotela, veleprodaja, dvorana za vjenčanja. Svaka im čast što rade. To se događa i zato što je velika dijaspora Kosova. Oni prije nisu smjeli ništa zbog represije Beograda i nisu se usuđivali ništa investirati. Sada su ljudi osjetili slobodu i sve se gradi. Kuće koje sada možete vidjeti dolje možete vidjeti samo u najvećim zemljama. Ja sam oduševljen.
Odlaze li svejedno mladi ljudi s Kosova?
– Odlaze. I to je kod nas, kao i ovdje, rekao bih, i tradicija. Ali dijaspora je puno povezanija i s time se ipak kreće naprijed.
Je li moguće riješiti probleme između Albanaca s Kosova i Srba, odnosno Srbije?
– To je jako teško pitanje. Srbi žele odcijepiti jedan dio Kosova, a to je doslovno srce Kosova. To su rudnici, voda i potencijali. Kada bi se to dogodilo, onda Kosovu ne bi ostalo ništa. S druge strane, Srbi bi također bili gubitnici zato što više od 60 posto Srba živi na jugu Kosova. U pitanju su enklave i pitanje je kako bi nakon toga uopće funkcionirali. To je mač s dvije oštrice. Najbolje bi bilo da se to riješi unutar Kosova na mirni način.
Kosovo je nedavno uvelo carine na proizvode BiH i Srbije. Je li to bio opravdan potez?
– Mislim da je to napravljeno kao odgovor zbog neprimanja Kosova u Interpol. To je jedan razlog, a drugi je da se stvarno prelila čaša. Srbija konačno mora shvatiti da je Kosovo neovisno, da ga je priznalo više od 110 zemalja svijeta. I to najvećih – od SAD-a do članica Europske unije. Srbija vjerojatno nikada neće priznati Kosovo. I ne mora to uraditi, ali svi ljudi moraju moći normalno živjeti. Uključujući i Srbe koji žive na Kosovu. Ali nije moguće stvari vraćati na staro i Kosovo se neće vratiti u sastav Srbije. To je gotovo.
Raspad Jugoslavije na Kosovu obilježio je Sejdo Bajramović koji je bio Miloševićev trabant, a u BiH Hrvati prosvjeduju jer su im Bošnjaci izabrali člana Predsjedništva. Kako vi to komentirate?
– Iznosim osobno stajalište. To je za mene isto kao i kada su izabrali Bajramovića. Takva je situacija i s ovim “vašim” Željkom Komšićem. Meni ne može nikako ući u glavu da on može predstavljati hrvatski narod kada ga Hrvati nisu izabrali. On se i u ratu borio protiv Hrvata. On nije za suradnju s hrvatskim strankama. Otvara sukobe s Hrvatskom oko Pelješkog mosta. Da, primjerice, dođe u Mostar, od Hrvata ga nitko ne bi primio niti s njim razgovarao. Ne znam kakav to čovjek može raditi. Hrvatski narod u BiH doslovno je u poziciji “manjine” kakvi su bili Albanci na Kosovu. Možeš birati, a ne možeš biti biran.
Ali, gospodine Gjolleshaj, zar nije raspad bivše Jugoslavije upravo bila dovoljna opomena do čega dovede prokletstvo nametanja “većine”?!
– Ovo je treći put da se to događa u BiH. Mogao bih reći da se radi o “lud, zbunjen i nenormalan”. Ta se epizoda ponavlja često. Hrvati su de facto bili osam godina, a moguće još osam bez svog predstavnika.
Ima li nade u ovoj zemlji da se Ante, Alija, Bardh, Slobodan… međusobno poštuju i grade društvo u kojemu će vratiti nadu?
– Ovdje živim i radim dugi niz godina. Obični ljudi nemaju te probleme. Problemi su u politikama i ljudima koji ih vode. Ova je zemlja bogata i ovdje ima perspektive. Vjerujem da se stvari mogu popraviti./HMS/
wpDiscuz