Barbara je u braku s Indijcem Amanom: ‘Ako do toga dođe, odselit ćemo iz Hrvatske’

Put ju s vremenom odvodi u London, a u britanskoj prijestolnici upoznala je Amana Maheshwarija, Indijca koji je ondje bio na MBA-u, a s kojim je danas u sretnom braku. Aman je po struci IT inžinjer, a radi u obiteljskoj firmi Allen Career Institute, koja godišnje oko 300.000 učenika priprema za “državnu maturu” i danas je najpoznatije mjesto u Indiji za vrhunske edukacije. Barbara svojem mužu i njegovoj obitelji pomaže s projektima u Emiratima, a iako bi Amanovi roditelji voljeli da se njih dvoje dosele u Indiju i da zajedno vode dio firme, mlada Šibenčanka ima drugačije planove. Ona, naime, već od ranije uspješno vodi svoju kompaniju Remote Bob, koja pruža usluge virtualnih asistenata i za koju vjeruje da će jednoga dana biti veća i od firme obitelji Maheshwari.

Večernji list razgovarao je s ambicioznom 29-godišnjakinjom, a ona nam je, osim poslovnih planova, govorila i o svojemu ljubavnom životu i kulturalnim razlikama u braku između Hrvatice i Indijca. Mlada šibenska poduzetnica i njezin suprug Aman vjenčali su se čak tri puta – 2019. godine pred matičarom u Zagrebu, 2021. u šibenskoj katedrali, a godinu dana kasnije imali su velebno vjenčanje u Indiji, koje je trajalo tri dana, a uzvanici su se brojali u tisućama.

Možete li nam detaljnije predstaviti svoju firmu Remote Bob? U jednom prethodnom razgovoru spomenuli ste ponudu investitora od 80.000 funti za 25% udjela u tvrtki, no odlučili ste je odbiti, izrazivši uvjerenje da će četvrtina tvrtke jednog dana imati znatno veću vrijednost. Kako stvari stoje danas?

Remote Bob je platforma koja povezuje preopterećene poduzetnike s profesionalnim virtualnim asistentima. Olakšavamo vlasnicima firmi proces pronalaska vrhunskog remote asistenta, kontroliramo kvalitetu isporučenih zadataka i, uz niz metoda, tehnologija i materijala, olakšavamo delegiranje. Ako je poduzetnik zauzet, neorganiziran ili jednostavno ima previše zadataka na to-do listi, Remote Bob mu može pomoći. Vlasnici firmi ne moraju više sami prolaziti kroz mukotrpno intervjuiranje, zapošljavanje i educiranje asistenata. Mi razumijemo da kada dođete do faze u životu kada vam treba asistent, ne želite dodatnu odgovornost, želite nekoga tko će proaktivno razumjeti vaše ciljeve i olakšati vam vaš tjedni raspored, rasteretiti vas i gurati vas prema vašim ciljevima.

Angažiranje virtualnog asistenta uz Remote Bob je jednostavno i brzo. Počinje tako da ugovorite besplatne konzultacije preko www.remotebob.co.uk web-stranice, a ako se odlučite surađivati s nama, u roku od pet radnih dana Remote Bob će vas predstaviti vašem idealnom asistentu. U slučaju da vam ikada treba zamjena za vašeg remote asistenta, Remote Bob će besplatno ponuditi zamjenu i educirati novu osobu. Zamislite koliko bi brže firma jednog poduzetnika rasla kada bi on usmjerio sve svoje vrijeme na strategiju, dogovaranje novih projekata i mudro upravljanje financijama, a sve vezano za dogovaranje sastanaka, istraživanje, odgovaranje na e-mailove, administraciju, rezerviranje restorana, naručivanje poklona, pravljenje ponuda i slično bilo bi delegirano jednom pouzdanom, proaktivnom remote asistentu.

Došla sam na ideju dok sam radila kao konzultant za start-upove u Londonu, kada sam vidjela koliko je velika potražnja za kvalitetnim virtualnim asistentima. No, tada sam postavljala franšizu za pogrebno poduzeće u Londonu i nisam imala vremena aktivno se baviti idejom. Nakon toga sam išla na tri dana u Indiju s jednim ruksakom, a počeo je lockdown, tako da sam tamo zaglavila na sedam mjeseci. Imala sam puno slobodnog vremena pa sam počela aktivno razvijati Remote Bob. Sanja, Jelena, Dolores i Dražen moji su dragi kolege bez kojih ne bismo dogurali ovoliko daleko.

Remote Bob je do sada dobio više od 100 recenzija 5/5 od klijenata na platformi Trustpilot koja je najpoznatija među poduzetnicima u Engleskoj. Klijenti su nam uspješni britanski poduzetnici poput Sabine VanderLinden, koju zovu kraljicom tehnologije u Ujedinjenom Kraljevstvu, dr. Sumantra Ray, koji je profesor na prestižnom Cambridgeu i vlasnik velike humanitarne udruge, te Anne Gudmundson, vlasnice biotech start-upa Sensate. Većina klijenata ostaje na našoj platformi godinama, zadovoljni su i preporučuju nas drugim klijentima. Prošle godine Outsource Akcelerator u Londonu uvrstio nas je među top 25 najbrže rastućih VA Agencija.

U 2023. godini lansirali smo edukaciju “Postani virtualni asistent”, potpuno online program koji traje mjesec dana. Do sada smo imali 63 polaznika edukacije, a većina njih spremna je nakon nje raditi na projektima. Do sada smo uspjeli sve postići bez investicija i dugova, malo po malo, organski. Danas bi 25% udjela u Remote Bobu vrijedilo 625.000 funti, tako da je stvarno bila mudra odluka što nismo uzeli investiciju u ranijoj fazi. Iako mogu reći da sam u nekim trenutcima, kada sam radila posao za tri osobe i nisam imala budžeta da zaposlim nekoga da mi pomogne, preispitivala tu odluku. Sada mi je drago što smo izdržali bez investicije. Postoji mogućnost da prije ovog ljeta zatvorimo našu prvu investicijsku rundu. Već smo profitabilni, tako da ćemo još vidjeti hoćemo li naći pravog investitora ili ćemo nastaviti rasti organski. Cilj mi je da Remote Bob postane globalni sinonim za riječ “virtualni asistent”.

Djelujete vrlo ambiciozno. Prije nekoliko godina izjavili ste da vam je cilj biti na Forbesovoj listi 30 najutjecajnijih osoba na svijetu mlađih od 30 godina. Što trenutno smatrate svojim najvećim postignućem i jeste li postavili nove ciljeve?

To mi je oduvijek bio cilj, no kroz ovih nekoliko godina građenja start-upa shvatila sam da je ovo putovanje više maraton nego sprint. Sada mi je 29 godina, dat ću sve od sebe da ostvarimo što veća postignuća ove godine i da mi se cilj ostvari. A ako ne, čeka me 40 Under 40 lista! Do sada smatram da mi je najveće postignuće građenje Remote Boba – uložila sam 100 eura u pokretanje firme (i puuuno vremena, truda i rada), a do sada smo ostvarili više od 610.000 eura prihoda. S jedne strane to mi je najveće postignuće u životu do sada, a s druge strane ja to smatram na neki način i neuspjehom jer sam očekivala da će do sada ova brojka biti barem 10 puta veća. Ali polako, uz strpljenje i mudrost, kad-tad, ta Forbesova naslovnica će biti moja. Ove godine glavni cilj je otvaranje tržišta u Emiratima i suradnja s više balkanskih poduzetnika.

Za sebe ističete da ste radoholičar, a u ranijim intervjuima spomenuli ste i da ste doživjeli “burnout” zbog intenzivnog tempa života. Koliko vremena imate za hobije i koje aktivnosti najviše volite raditi u slobodno vrijeme? Kako izgleda vaš tipičan dan?

Volim svoj posao i od kada znam za sebe, želim ostvariti velike ciljeve u poslu, tako da mi nije teško raditi neprestano. Znalo se dogoditi da radim ili razmišljam o poslu stalno, budim se 3-4 puta po noći da pohađam sastanke online koji su u drugim vremenskim zonama, ne jedem ništa po dva dana jer ne stignem, mužu šaljem e-mail da mi donese čašu vode jer nemam ni nekoliko minuta predaha između online sastanaka. Dok sam probavala vjenčanice u salonu, imala sam slušalice i odrađivala sam poslovne pozive. U jednom trenu imala sam fizički burnout – povraćalo mi se kada bih pogledala ekran, činilo mi se da je svjetlo ekrana kao laser, a i zvukovi su mi se činili 10 puta glasniji. U tom trenu shvatila sam da moram promijeniti strategiju prema uspjehu i da su balans i odmor neophodni da bih bila produktivna i uspješna. Počela sam raditi pametno, umjesto puno.

Sada je moj standardni raspored ovakav: Probudim se oko devet ujutro, sat vremena uživam i u miru pijem kavu, doručkujem, slušam podcast. Nakon toga obavljam kratki trening, bilo da je to joga, zumba, online fitness ili plivanje. Radim od 11:00 do 19:00, a nakon posla nekada odem u šetnju sa suprugom, nekada idem na tretman energetskog iscjeljivanja (energy healing), nekada na satove pjevanja ili na masažu. Volim i voziti motor i putovati sama. Vikendom se opuštamo – obično jedan dan provodimo u pidžami uz Netflix, dok drugi dan može biti rezerviran za roštilj s prijateljima, tulum ili kraće putovanje. Ranije sam se smijala ljudima koji prakticiraju energetsko iscjeljivanje, ali sada ne mogu zamisliti život bez toga – reiki, bars access, zvučne zdjele… to je nešto što mi daje snagu, opuštanje, mir i radost.

Aman je član vrlo utjecajne indijske obitelji, a o njima je snimljena i Netflixova serija “Kota Factory”. On i danas radi u obiteljskoj firmi, a u slobodno vrijeme igra i u hrvatskoj kriket reprezentaciji, voli pjevati… Što vaš suprug planira u budućnosti?

Amanova obitelj živjela je u selu u Indiji, u Koti, i bili su jako siromašni. Onda su njegov otac i stričevi počeli davati repeticije studentima kako bi ih pripremili za ispit – nešto kao što je kod nas državna matura. Tako je sve krenulo. Malo po malo, otvorili su institute za pripreme za državnu maturu, koji svake godine primi 300.000 učenika i ima oko 10.000 zaposlenika, a danas je Kota najpoznatije mjesto u Indiji za vrhunske edukacije. Što se tiče Netflixove serije, počinje tako što glumac, koji utjelovljuje Amanova oca, govori indijskom ministru da neće primiti njegova sina u institut jer nije prošao prijemni, bez obzira na to koliko novca im nudi. Inače, Amanova obiteljska firma dobila je 600 milijuna dolara na dan našeg vjenčanja od investitora.

Aman danas  radi u obiteljskoj firmi, a i ja im pomažem s projektima u Emiratima. Stalno nas nagovaraju da se vratimo u Indiju za stalno i da zajedno vodimo dio firme, ali ja sam odlučila da želim samostalno, bez njihove pomoći, izgraditi posao. Uvjerena sam da će jednog dana moj Remote Bob biti još veći od te obiteljske firme. Osim što je Aman uspješan poslovni čovjek, on je također umjetnička duša i dugoročno se planira baviti plesom, pjevanjem, glumom, a možda čak i biti televizijski voditelj.

Vi i Aman često putujete između Zagreba, Londona, Dubaija, indijskih gradova i Šibenika. Kako to funkcionira u praksi? Gdje najčešće provodite vrijeme i koji grad doista smatrate svojim domom?

Ja sam iz Šibenika, a u Zagreb sam došla zbog fakulteta i ostala nakon toga, sve dok me firma za koju sam tada radila nije poslala na projekt u London. Tamo sam upoznala svog muža, a u Londonu sam i osnovala svoju firmu Remote Bob. Aman je iz Rajasthana u Indiji i ima firmu u Dubaiju. Dok sam ja studirala, radila sam kao turistički vodič u Dubaiju. Oboje radimo 100% na daljinu i spontani smo, ne volimo previše planirati. Krajem svibnja Aman je rekao da mu je dosta hladnoće i dosade u Zagrebu, pa smo odlučili kupiti let za Dubai. Trenutno smo još uvijek ovdje. Vratit ćemo se u Zagreb kada nam prijatelji budu imali svadbu. Osjećamo se najviše kao kod kuće u Hrvatskoj. Zapravo, svugdje se osjećamo tako sve dok smo zajedno.

Hrvatska je vaša rodna zemlja, a Indija je Amanova. Možete li izdvojiti nekoliko pozitivnih i negativnih strana života u obje zemlje? Što je kvalitetnije u Hrvatskoj, a što u Indiji?

U Hrvatskoj volimo to što nema gužve na cestama, što je sigurna i mirna zemlja, društvo je ugodno, tulumi su sjajni, hrana je izvrsna, a priroda prekrasna. Aman jako voli ljude – svi su ga srdačno dočekali, vedri su i znatiželjni te uvijek spremni pružiti pomoć. Plaže i more u Hrvatskoj su nevjerojatni, a Aman posebno voli otok Vis zbog kriketa. Uživamo u štruklima, ćevapima, balkanskoj glazbi i sjajnim cestama. Neizmjerno uživamo u ritualu ispijanja kave dva sata, bilo na Cvjetnom trgu ili uz rivu. Međutim, najveći izazov u Hrvatskoj je birokracija – nelogična i beskrajna papirologija koja često nema smisla. Također, nismo ljubitelji kulture kukanja koja je prisutna u Hrvatskoj. Ljudima je zajednički jezik kukanje i žaljenje svaki dan, i to je u Hrvatskoj normalno.

Ja u Indiji volim što je sve jako jeftino, na svakom koraku ima štandova sa svježe cijeđenim sokovima ili kokosima iz kojih možemo piti kokosovu vodu. Stabla i priroda su divni, vjenčanja u Indiji su najveći spektakl koji sam ikada vidjela. Ljudi su slični kao u Hrvatskoj, odlični su domaćini i uvijek dijele sve što imaju i pobrinu se da se osjećate dobrodošlo. Na cesti možete vidjeti slonove, deve, majmune, divlje svinje i krave, ali svi nekako žive u harmoniji. Majmun nam je jednom pregrizao žicu od interneta. Ima i tigrova i zmija, Aman je jednom skoro umro jer ga je ugrizla zmija kobra. U Indiji skoro svi imaju dogovorene brakove i obitelji se drže zajedno, ako netko ima problem, 20 članova obitelji se skupi i svi pokušavaju pomoći.

U Indiji su ljudi vrlo praznovjerni, obiluje običajima i tradicijama, što ponekad može biti zaista preopterećujuće i iscrpljujuće. Na primjer, kada sam stigla u Indiju, angažirali su 20 bubnjara da me dočekaju dok izlazim iz auta, a čak su i napravili skulpturu Eiffelovog tornja u dvorištu kako bih se osjećala kao kod kuće, da me podsjeća na Europu. U Amanovoj obitelji svi su striktno vegani, a alkohol je strogo zabranjen. Izlazak žena u manjim gradovima nije uvijek siguran, pa se tamo osjećam kao da sam zatvoru. Kada idem u trgovinu, moram imati vozača i zaštitara uz sebe, a u dobrostojećim kućama obitelji često imaju kuhara i osoblje. Većina žena u manjim gradovima Indije ne smije raditi. Indija mi je posljednja na listi zemalja u kojima bih željela dugoročno živjeti.

Na Facebooku ste dijelili negativna iskustva s djelatnicima u Petrinjskoj. Kako općenito ocjenjujete svoja iskustva života u Hrvatskoj i Indiji? Susrećete li se, pojedinačno ili zajedno, s predrasudama? Jesu li takva iskustva utjecala na Amanov doživljaj Hrvatske, kako on gleda na nju?

Nekoliko puta smo već razmišljali o odricanju od hrvatskog boravišta i državljanstva samo da izbjegnemo neugodnosti s nervoznim radnicama na šalteru u Petrinjskoj. Na šalteru za strance radi žena koja ne govori engleski, a njen odnos prema nama je kao da smo kriminalci – grubost, vikanje, kao da smo smetnja u Hrvatskoj. Ponekad se čak suočavamo s rasizmom. Amana svaki put na aerodromu zaustavi “slučajna kontrola”; od 200 ljudi koji izlaze iz aviona, svaki put njega, koji ima tamniju boju kože, još jednom zaustave i traže dokumente.

Oboje smo obrazovani, vrijedni i zapošljavamo ljude. Pozitivni smo i nadali smo se da će nas država, odakle sam ja, dočekati otvorenih ruku, a ne kao da smo kriminalci. Ponekad se dogodi da Aman zbog posla mora često putovati, na primjer, u Ameriku na dodjele nagrada za svoju firmu, i tada mora pisati poseban dopis policiji unaprijed objašnjavajući zašto će izbivati iz Hrvatske dulje od 29 dana. Na kraju smo se odselili u Šibenik jer su nam tamo u policiji barem na ljubazan način objasnili ove komplicirane i nelogične zakonske obveze. Meni je nelogično da moj muž neće imati pravo biti u Hrvatskoj sa mnom ako bude često putovao. Ako zbog posla bude iz Hrvatske izbivao određeni broj dana, ukinut će mu se boravišna dozvola i morat će tražiti turističku vizu kako bi me posjetio u Hrvatskoj. To stvarno nema smisla i ako dođe do toga, oboje ćemo se odseliti.

Putovali ste i radili u mnogim zemljama. Kako danas gledate na život u Hrvatskoj i ljude koji tu žive? Kakve biste savjete dali onima koji žele postići uspješnu karijeru poput vaše?

Ljudima bi pomoglo da manje kukaju. Umjesto svakodnevnog jadanja prijateljima, mogli bi napisati popis što bi sve htjeli promijeniti – i krenuti raditi na tome, poduzimati akcije i inicijative da im bude bolje. U drugim zemljama kukanje stvarno nije uobičajeno, a ni pristojno. To nam samo crpi energiju i umara. Kada usmjerimo našu energiju na zahvalnost za ono što imamo i pronalazak rješenja ili prilika za ono što želimo, bit će nam puno bolje.

Mislim da bilo tko može živjeti odlično u Hrvatskoj, ako to odluči. Na internetu možemo u mjesec dana naučiti puno vještina koje bi bile korisne svakom poslodavcu. Ako ste vi u glavi zacrtali da ćete si pronaći dobar posao, onda ćete, ako treba, poslati i 1000 mailova dok ne pronađete posao kakav ste odlučili imati. A ako vi vjerujete da nije moguće pronaći dobar posao u Hrvatskoj, onda ćete nakon nekoliko poslanih mailova odustati i reći – znao sam da nije moguće, bio sam u pravu. Neuspješni ljudi ne uspiju pa odustaju, uspješni ljudi ne uspiju pa pokušaju ponovno. Prilike su svugdje oko nas – samo moramo biti odlučni i uporni.

S 29 godina već ste se vjenčali tri puta – 2019. godine pred matičarom u Zagrebu, 2021. u šibenskoj katedrali, a godinu dana kasnije imali ste velebno vjenčanje u Indiji, koje je trajalo tri dana i imalo nestvarnih 1200 uzvanika. Kako ste oboje reagirali na različite običaje tijekom vaših svadbenih ceremonija? Postoji li neka tradicija u Hrvatskoj, neovisno u vjenčanju, koja je iznenadila Amana?

Da, da sada sam se udala tri puta, ali svaki put za istog muža. Jednom smo imali vjenčanje u Zagrebu kod matičara pa svadbu u Šibeniku pa svadbu u Indiji. Meni je u Indiji bilo baš neobično, imala sam tijekom perioda svadbe batlera koji me pratio kao sjena. Budući da ja obožavam plaže i bazene, Amanova obitelj me htjela iznenaditi pa su organizirali koktel-zabavu na bazenu u sklopu našeg vjenčanja da me razvesele. Ali onda su mi objasnili da ne bi baš bilo primjereno da se ja skidam u kupaći pred svima.

Također, u Indiji je običaj da gosti jedu tortu prstima i da jedni drugima rukom stavljaju tortu u usta. To me prilično zgrozilo, pa su tijekom naše svadbe na cijelom otoku zabranili tortu kako bismo izbjegli neugodne situacije. Tijekom svadbe u Indiji, paparazzi nam nisu dali mira, pa sam, u pokušaju da se probijem do sobe, jednog gurnula, a skoro je upao u jezero koje je, na kraju, ispostavilo se, bilo dom krokodila. Morali smo se također slikati sa svakim od 2000 gostiju na vjenčanju – to je prvi put da sam dobila upalu mišića u obrazima od smijanja na slikama. Aman je na svadbu stigao na bijelom konju, baš kao princ. Na svadbi nam je pjevao slavni pjevač iz Bollywooda, Mika Singh, ali naši Dalmatinci nisu znali tko je, pa su skočili na pozornicu, oteli mu mikrofon i pjevali pjesmu od Grdovića “Za ljubav ja dao bih sve”. Pjevač se skoro uvrijedio i otišao doma…

Amanu je, s druge strane, neobično što sve slavimo rakijom. Čak i stariji ljudi. Kada nas moja baka vidi kroz prozor da dolazimo – ona odmah vadi na stol sve vrste rakija koje ima. Jednom sam ja bila kod prijateljice i u ponoć sam zvala Amana da dođe. Međutim, on nije znao da se prijateljica odselila od roditelja i da sada živi na novoj adresi pa je u ponoć pozvonio njenim roditeljima. Oni ga nikada prije nisu upoznali, ne pričaju engleski i nije im bilo jasno što on tu radi u ponoć, ali su mu svejedno otvorili vrata i – krenuli vaditi rakiju na stol.

U jednom od vaših intervjua pročitala sam i da se Aman “oženio za stablo”. Možete li nam pojasniti što to točno znači? Koji od indijskih običaja je vama ostao najviše u sjećanju? Imate li posebnu anegdotu ili smiješan trenutak vezan za kulturalne razlike?

U indijskoj kulturi svi izuzetno vjeruju u astrologiju. Često se dogodi da parovi budu zajedno četiri, pet godine pa prije vjenčanja posjete astrologa. Ako im astrolog kaže da nisu kompatibilni, prihvate to i razdvoje se. Prije našeg vjenčanja Amanova mama nas je nagovorila da posjetimo astrologa, a on nam je rekao da nikada u životu nije vidio nesretnije zvijezde u ljubavi – prvo kod mene, zatim kod Amana, pa u kombinaciji. Amanova mama je bila zgrožena, ali astrolog je dodao da zaključuje da Aman i ja moramo ostati zajedno – jer ako ostanemo zajedno, samo će dvoje ljudi biti nesretno u ljubavi, dok će, ako se razdvojimo i nađemo druge partnere, četvero ljudi biti nesretno u ljubavi. Dakle, ostati zajedno bila bi usluga čovječanstvu i društvu. Prema astrologiji, Aman i ja nosimo neko proročanstvo u zvijezdama koje nam donosi nesreću u ljubavi, a mogla bi nas pratiti i bolest ili čak skora smrt. Kako bismo to proročanstvo poništili, Aman se morao vjenčati s drvetom, tako da se ta nesreća prenese na njegovu prvu “ženu” – na stablo, a ne na mene. Što se tiče duhovitih anegdota, jedan od smješnijih trenutaka bio je kada je moja mama pripremila pašticadu, ali nije uzela u obzir da je u Indiji krava sveta životinja. Pokušavajući nagovoriti Amana da je jede, rekla je: “Ne brini, ovo nije sveta krava, samo je obična hrvatska krava.”