U ove neke dane prije nekoliko desetljeća, 26. kolovoza 1939. godine, proglašena je Banovina Hrvatska, povijesna autonomna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije. S površinom od oko 100.000 četvornih kilometara i populacijom od približno četiri milijuna stanovnika, Banovina Hrvatska predstavljala je prvi pravi iskorak ka samoupravi i autonomiji hrvatskog naroda unutar tadašnje jugoslavenske države.
Banovina Hrvatska kao trn u oku ustaškog pokreta
Ustaše, radikalni desničarski pokret koji je svoju ideologiju temeljio na ekstremnom nacionalizmu i nasilju, mrzile su Banovinu Hrvatsku. Razlog njihove mržnje bio je jednostavan: Banovina je predstavljala simbol hrvatske autonomije unutar jugoslavenskog okvira, a ne podređenost fašističkim režimima koji su manipulirali nacionalnim pokretima u svojoj vlastitoj igri moći. Ustaše su, pod vodstvom Ante Pavelića, već tada bili pod jakim utjecajem Mussolinijeve Italije, čiji su imperijalni interesi uključivali Dalmaciju i druge dijelove hrvatskog teritorija. Stvaranje Banovine Hrvatske bio je prst u oko Mussoliniju i svim njegovim imperijalnim težnjama, a time i direktna prijetnja ustaškim ciljevima.
Ustaše su ustale protiv Banovine Hrvatske ne zbog njezinog navodnog “kompromisa” s jugoslavenskom monarhijom, već zato što je ona bila zapreka talijanskim pretenzijama na hrvatske teritorije. Pavelić i njegovi suradnici, čiji su šefovi u Rimu i Berlinu vidjeli Banovinu kao prijetnju njihovim planovima, radili su sve kako bi je srušili. Ironično je da su ti isti ustaše, koji su tvrdili da se bore za hrvatsku slobodu, bili marionete stranih sila, spremni na sve kako bi ostvarili svoje sebične ciljeve, uključujući i izdaju vlastitog naroda.
Banovina kao dokaz kompromisa i težnje prema samostalnosti
Proglašenje Banovine Hrvatske predstavljalo je ključan korak u srpsko-hrvatskom sporazumu i dokaz da dinastija Karađorđević nije imala namjeru potirati hrvatski narod. Vodeći hrvatski političar tog vremena, Vladko Maček, pregovarao je o stvaranju Banovine kao prvog koraka ka potpunoj autonomiji Hrvatske unutar Jugoslavije. Maček je jasno rekao da teritorij Banovine još nije definiran, naglašavajući svoja prava na Kotor, Boku, Istru i dijelove Srijema.
Upravo zbog ove težnje prema daljnjoj autonomiji i zaštiti hrvatskog integriteta, Maček je odbio postati kvisling kada su ustaše, uz podršku nacističke Njemačke i fašističke Italije, preuzele vlast u Hrvatskoj 1941. godine. Kako bi mogao održati svoje političke i moralne vrijednosti, Maček nije pristao uvesti Banovinu Hrvatsku u nacističke karte Europe, što bi značilo izdaju naroda koji je zastupao.
Hrvatska, Grčka i Poljska: Jedine zemlje bez kvislinga
Za razliku od mnogih europskih zemalja koje su tijekom Drugog svjetskog rata podlegle pritisku nacističke okupacije i uspostavile kolaboracionističke režime, Hrvatska, Grčka i Poljska mogu se ponositi time što nisu imale kvislinge koji su formalno predstavljali narodne vlade. Ustaše nisu bili kvislinzi, već teroristička skupina nametnuta hrvatskom narodu od strane stranih okupatora. Njihova “država” bila je ništa drugo do paravan za talijanske, njemačke i mađarske interese.
Koliko su ustaše zaista “branili” Hrvatsku najbolje pokazuje njihovo povlačenje zajedno s okupatorskim snagama na Bleiburg. Njihovo povlačenje bilo je znak da nisu bili ni za dom ni spremni, već su služili okupatorima sve do kraja rata. Njihov povik “Za dom spremni” ne bi trebao imati mjesto u hrvatskoj povijesti, jer su upravo ustaše ti koji su napustili svoj dom i pobjegli sa stranim okupatorima.
Pavelićeva izdaja i ustaška zabluda
Ante Pavelić, vođa ustaškog pokreta, bio je u službi stranih interesa od početka do kraja svoje karijere. Malo je poznato da je Pavelić primao talijansku penziju, što jasno pokazuje tko su bili njegovi pravi gospodari. Većina Hrvata to ne zna, ali činjenica je da je Pavelić bio više talijanski plaćenik nego borac za hrvatsku slobodu.
Nije jasno zašto su ustaše zadržale ime “ustaše” 1941. godine, jer u tom trenutku više nisu imali protiv koga “ustajati” osim protiv vlastitog naroda i Banovine Hrvatske. Kralj je bio u izgnanstvu, ban je bio protjeran, a Maček zatvoren. Ustaše su u stvarnosti trebali promijeniti ime u “pristaše” ili “pristalice okupatora”, jer su postali instrumenti stranih sila koje su gazile hrvatski narod.
Nije jasno ni zašto su ustaše slavili ubojstvo Stjepana Radića, vođe hrvatskog naroda, jer su time pucali u temelje prve moderne hrvatske države – Kraljevine SHS. Kraljevina SHS bila je prva moderna hrvatska država, Banovina Hrvatska bila je druga, a današnja Republika Hrvatska treća. Ustaše su pucali na prvu i drugu, a sada neki pokušavaju vratiti NDH u naše sjećanje kao pozitivnu vrijednost. To nije ništa drugo nego ponovno otvaranje vrata talijanskim, austrijskim i mađarskim okupatorima.
Zato bi bilo pravedno da Republika Hrvatska konačno uhvati sve preostale ustaške elemente na svom teritoriju, kojih prema nekim procjenama ima oko 500, i protjera ih u njihove matične zemlje. Hrvatski narod zaslužuje istinu i pravdu, a ustaška izdaja ne smije biti zaboravljena niti romantizirana.
Banovina Hrvatska bila je simbol hrvatske autonomije i težnje za slobodom. Ustaški pokret, pod vodstvom stranih sila, radio je protiv tih interesa, izdajući vlastiti narod i služeći okupatorima. Povijest ne smijemo zaboraviti, jer samo kroz istinu možemo izgraditi bolju budućnost za Hrvatsku. U čast Banovine Hrvatske, moramo se prisjetiti prave borbe za hrvatsku slobodu i odbaciti sve one koji su tu slobodu izdali.
wpDiscuz
