Znak prvi: Europski Bakir kojeg nema
Bakir Izetbegović svojedobno je u Mostaru, potpisavši “povijesnu prekretnicu” oko konačne deblokade direktne demokracije u tom gradu, slavodobitno uzeo na sebe američki i europski pljesak i za jedan drugi puno važniji potpis – obvezu da će se do određenog datuma Izborni zakon vratiti u ustavne okvire.
Nije tu čast htio dijeliti s ostalim bošnjačkim partijama. Ta on je reformator i lider. On pokreće BIH iz mrtvila.
No ta priča oko europskog Bakira trajala je jako kratko .Već se pokušajima izbornog inženjeringa u Mostaru vidjelo da je SDA stranka neiskrenih namjera kojoj će se sporo i teško ponovno moći početi vjerovati da je ponovno tolerantna, ponovno proeuropska i da je raskrstila unutar same sebe s potrebom patroniziranja cijelog BH društva.
Međutim, bilo kako bilo ključni potpis je pao. Od tog mostarskog dana kada je Bakir potpisao dva jamstva, Čovićeve česte i preoptimistične najave krajnjih rokova ne zvuče više kao demagoški pritisci nego kao nešto što je sada i zabetonirano. I iza čeg sada stoje i tri moćne strane vlade kao ozbiljni svjedoci obvezujućeg dogovora.
Bakiru je doduše dopušteno opet prevariti ali ta prevara neće više biti prevara samo Hrvata i Bosne i Hercegovine. Platio bi ju potpunim uništenjem vlastite vjerodostojnosti pred US i EU i UK.
I time bi i sebe i stranku stavio na crnu listu neozbiljnosti pred tri najvažnije ambasade u BIH. U zemlji u kojoj je upravo bošnjačka strana gradila i gradi sustav ambasadorokracije.
A to je upravo trenutak koji Nikšići, Konakovići i Kojovići čekaju. Ujedno trenutak koji SDA-ov golub prevrtač Željko Komšić, nekako ili pak nikako nije mogao prevrnuti.
Želja Bakira Izetbegovića da se u datom povijesnom trenutku nametne kao ključni pokretač pozitivnih promjena, prozapadni političar za novo vrijeme bila je Bakirov primarni okidač kod donošenja odluke tog dana i tog trenutka.
I doista oporba u Sarajevu se na tren ozbiljno prepala novog lica relaksirajućeg Bakira kojem čestitaju svijetski prolaznici kroz Bosnu na mudrom i povijesno važnom činu.
A onda se umjesto revolucionarnog čovjeka dijaloga na scenu vraća stari Bakir.
Znak drugi: Odugovlačenje
U Mostaru su provedeni izbori. Dopustila se lokalna demokracija grada. Na razini BIH se još ništa nije dogodilo. Ta zemlja više nema Izborni zakon.
Čeka se onaj isti čovjek dijaloga s početka priče da Bosni i Hercegovini dopusti pravo na izborni zakon. Sin Alijin.
No njega takvog više nema. Postoji neki lik koji prijeti, češe se po glavu, slaže face, podiže prst. Al europskog Bakira ni na vidiku.
Umjesto donošenja novog izbornog zakona Izetbegović iz dana u dan postavlja nove uvjete koji se uopće ne spominju u presudi ustavnog suda. I time nam otkriva što mu je cilj.
Za vraćanje Doma naroda u ustavne okvire, Bakirn zauzvrat traži ukidanje nadležnosti Doma naroda.
To je kao da provedbu presude Sejdić i Finzi uvjetuješ zabranom spominjanja židovske i romske manjine u BIH.
Bakir svoje uvjete postavlja panično i na trenutke drsko. I top pred kamerama i UK , US i EU ambasada.
Iako zna da potpis u međunarodnoj diplomaciji znači jako puno. Onaj tko ne drži do svojih potpisa prestaje biti relevantan. Politički može preživjeti ali će njegov politički put od tog trena biti kudikamo teži.
Zašto je došlo do naglog zaokreta retorike Bakira Izetbegovića?
Izetbegović je mogao valjda pretpostaviti da će ga bošnjačka oporba, kakav god taj Izborni zakon na kraju bio, optužiti da je “izdao zemlju, izručio treći entitet Čoviću, legalizirao legitimno predstavljanje, dao Dom naroda HDZ-u, podijelio Bosnu do razine do koje mu otac nije”.
Sve su to odavno spremne parole, šizofreni metci kojima se pravda političko nasilje nad Ustavom BIH i njenim najponiženijim narodom, metci koji odavno čekaju spremni, napisani u slovoslagačkim oružarnicama Oporbe.
Samo se čeka da Bakir spremi ono svoje “Da” u proceduru usvajanja Izbornog zakona, pa da rafalanje po SDA počme.
Izborni zakon bi se implementirao no SDA bi teško preživjela iduće izbore.
Je li Izetbegović doista mogao pretpostaviti da će mu to spremiti? Naravno da jeste.
A što je mislio dok je potpisivao jamstvo vrag će ga znati. Možda mu je Osmica potvrdio da ima model prema kojeg će ponaosob stisnuti svakog od vođa oporbe. Evo ovih dana proziva Konakovića da se sastao s islamistima. Nije li i to znak koji se potpuno uklapa u sve navedene teze?
Znak treći:Komšićevo bijesnilo
Nakon provedenih izbora u Mostaru kreće razornija huškačka retorika Željka Komšića usmjerena protiv prava Hrvata u BIH od one kakvu je imao tijekom izbora.
Lupa Mujo po svakom slovu Daytonskog ustava. A Valentin Inzko bodri čovjeka. Njega koji napada ustavni legitimitet predstavljanja, ustavna prava konstitutivnog naroda koja je dužan štititi, ustav i zakone prema kojima je izabran naziva rasističkim posredno tako vrijeđajući i USA i daytonske pisce tog Ustava.
Politički terorist tako je dosegao vrhunac. Iz pozicije predstavnika konstitutivnog naroda kojeg preglasava iz dana u dan terorizira pravo naroda koje upravo on zloporabi.
Nema sankcija naravno jer je rušitelj Ustava Komšić.
No Komšićeva retorika je svakako znak. Znak pored puta.
Zašto ranijih godina nije išao s tom retorikom?
Zato što je znao da će neustavni Izborni zakon po kojem je biran ipak preživjeti. Sada je svjestan da je taj zakon došao do svog kraja. Novog reizbora nema.
Odgovara održavanje na životu države bez izbora i izbornog zakona. Ako je Mostar izborno prodisao nek BIH “malo odmori”. Zato ide svim sredstvima protiv bilo kakvog Izetbegovićevog potpisa i to unaprijed. Retoričkim ratom protiv postojećeg ustava on dodatno želi odgodoiti vraćanje Izbornog zakona u Ustav. Kao da panično poručuje svom političkom tati Bakiru: “Tata neka me!”.
I Komšićeva daljnja upotreba u trenutku legalizacije Izbornog zakona upitna je. . Metci prema njemu jednako su medijski pripremljeni. Neki mediji već ga zovu izdajnikom ideje Bosne, rušiteljem iste, zavađivačem nacija a percipira ga se kao SDA kadar.
I Izetbegovićevo i Komšićevo ponašanje idu u prilog tezi da je Izborni zakon gotova stvar. Pokušava se u foto finišu tek nešto ušićariti.
Stoga je simultani poziv i Komšića i Bakira da se razgovori vrate u parlament pri čemu bi se u priču uvukle i druge stranke ništa drugo nego pokušaj njihovog političkog preživaljavanja. Pokušaj da se odgovornost za taj strašni čin “vraćanja Bošnjaka pod BH Ustav” podijeli na sve bošnjačke partije.
HDZ i vidovnjaštvo
U HDZBIH za to vrijeme Bakirovog vrludanja čekaju uvjereni da je mukotrpna borba za pravo i pravicu konačno došla svom kraju. I da je neko bolje vrijeme pred nama.
Oni dobrdušno stoje sa svojim zahtjevom da se presude ispoštuju ne shvaćajući da se radi o vrlo izglednoj Pirovoj pobjedi.
Naime kakav god zakon od trenutnih ponuda da bude usvojen i kakav god da prođe parlamentarno usvajanje on će biti kratkog vijeka i jako brzo srušen na Ustavnom sudu BIH. Nakon čega je nova meta napada HDZ.
Naročito ako bude usvojen zakon koji bi u uveo izborne jedinice u FBIH.
Bit će tada lako dokazati u nekoj novoj apelaciji da su prema tom sustavu neki glasovi potpuno nebitni i da se tisućama obesmišljava pravo glasa. Ustavni sud tu neće imati puno prostora za ne prihvatiti tu apelaciju.
Potom ide novo razdoblje trzavica, nestabilnosti, prijetnji upućenih prema Hrvatima da su rasisti a HDZ-u da dijeli državu. Posljedično to su godine novih iseljavanja, novog propadanja i novog ničega.
HDZ bi se stoga u ovoj fazi pregovora morao skoncetrirati na predlaganje onog Izbornog zakona koji će biti dugoročno neoboriv i fundamentalistički ustavan.
Čemu inzistirati na izbornim jedinicama koje će već sutra SDP i koalicija oko njih mogu rušiti, umjesto na principu koji je sam ustav BIH naložio:
Više je nego važno da hrvatski pregovarači u Izborni zakon unesu uvjet da navodni izborni “pobjednici” imaju prije stupanja na dužnost Državi BIH dokazati kako posjeduju ustavom propisanu moć veta.
Taj uvjet je Komšićeva noćna mora. To je iznimno važan ustavni institut propisan Ustavom BIH u njegovom članku 5 te ga kao takvog Izborni zakon jeste dužan osigurati u samoj provedbi i implementaciji izbornih rezultata. Pobjednik koji je bi dokazao da ima moć veta ne bi bio pobjednik. Jer bi bio Predsjednik s greškom. Onaj prvi koji to dokaže preuzimao bi dužnost i bio bi stvarni pobjednik.
- Tim bi se ispunjenim uvjetom osigurala potpuna ustavnost članova Predsjedništva.
- Jamčila bi se legitimnost predstavljanja
- Ne bi se diskriminiralo pravo niti jednom kandidatu da dobija glasove od bilo kojeg građanina Federacije.
- Osiguralo bi se pravo svakog konstitutivnog naroda da bira svoje predstavnike
Takvom doradom Izbornog zakona daje se do znanja glasačima Federacije, da im je glasovanje zajamčeno za bilo koga i na bilo kojem dijelu Federacije ali isto tako svako preglasavanje uzaludno ako izborni pobjednik nije u stanju prije stupanja na dužnost u klubu hrvatskog ili pak bošnjačkog naroda osigurati ustavom propisanu moć veta.
Ukratko neki novi Komšić može sutra dobiti 600.000 glasova ali moć veta u hrvatskom klubu Doma naroda, prije stupanja na funkciju nikada od predstavnika Hrvata u Domu naroda dobiti neće. Barem ne s ovom retorikom i pristupom. I time bi priča što se preglasavanja Hrvata od strane Bošnjaka, naprosto završena.
A Komšić bi po prvi put mogao postati noćna mora nacionalnim bošnjačkim partijama. Što bi bilo i povijesno ispravno.
- Naime tko to jamči da upravo Komšić neće upravo u bošnjačkom klubu Doma naroda FBIH dobiti pravo na moć veta?
- Ili tko to jamči da se sutra neće pojaviti čovjek koji će dobiti veto i u hrvatskom i u bošnjačkom klubu Doma naroda FBIH i time postati prvi član Predsjedništva koji na razini države obnaša 2/3 Predsjedništva?
- A tko u konačnici jamči da se nikada neće pojaviti čovjek koji će jednog dana taj veto dobiti istovremeno i u Skupštini RS-a te tako postati prvi predsjednik BIH koji na razini države obnaša 3/3 Predsjedništva? Koji posjeduje 3/3 izbornog legitimiteta triju BH naroda i svih njenih građana?
Još kada bi mudri pregovarači bili toliko moderni da u Izborni zakon ugrade institut opoziva, (impeachment) moglo bi se govoriti o tome da je primjena Daytonskog sporazuma, koji je potpisan 1995. službeno počela 2021.
Thanks to OSCE. I njihovoj “mudrosti” nametanja neustavnih Izbornih zakona.
wpDiscuz
