Negdje usred priprema za ono što bi trebalo biti slavlje života, dogodilo se ono što nam je postalo folklor: brat je sestri – usput – pucao u prsa.
Naravno, sasvim nehotično. Jer ovdje se i metci ispaljuju “s ljubavlju”, kao što se i nasilje redovito upakira u riječ “slučaj”.
U Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske dogodilo se čudo – žena s prostrelnom ranom tik do srca je spašena. Bila je to, kako kaže priopćenje, “nesreća na pripremi za svadbu”. Ništa novo. Svadbe su ovdje oduvijek bile ratna stanja pod cvijećem i harmonikom.
Generalni direktor UKC RS Vlado Đajić, po dužnosti i po maniru, nije propustio priliku da nas sve podsjeti da imamo medicinu “na kojoj bi mnogi mogli pozavidjeti”, i da zahvaljujući Vladi Republike Srpske pucanj u srce više nije tragedija, već PR za torakalnu hirurgiju.
Pogoditi sestru blizu srca nije grijeh, dokle god imamo dovoljno kirurga.
Sve je, kako bi rekli PR-ovci, pod kontrolom. Nema potrebe da se zabrinemo zbog dostupnosti oružja, psihološkog profila građanstva, ili rituala slavlja koji uključuju streljivo.
Jer ovdje, kad vam brat slučajno puca u vas – društvo ne pita: “Zašto?”, već: “Ko je operirao?”
I, naravno, “je li stigla torta?”
/POSKOK/