Published On: Pon, sij. 21st, 2019

Asmer i Ado

Dolazi jos jedan drugi mjesec u godini. Dolazi uz snijeg i hladnocu, a njega nema vec jedanaest godina. Nema ni njegovog brata. Jedna majka bdije nad njima, nad njihovim dusama i uspomenama na njih. A bili su mladi. Zeljni zivota. Vaspitani, lijepi, osmijeha koji plijeni, obraza rumenih od stida koji samo vaspitani mladici mogu imati. Njihovo toplo i ljudsko dobar dan i danas se cuju. Oni su negdje gdje cemo svi jednom docai, a do tad sjecanje i uspomene zive za njih….Za sjecanje. Za nezaborav.

Te godine je završavao srednju školu. Zvao se Asmer. Visok skoro dva metra. Krupan. Naočit. Vaspitan. Mladić koji se znao zacrveniti i izvaditi ruke iz džepova kad sa starijima razgovara. Baš nekako u vrijeme završetka njegovog srednjeg obrazovanja, njegovoj profesorici je umrla majka. Na dan maturalne večeri njenoj majci je bila sahrana.

______________piše: Sanja Vlaisavljević I Dnevni Avaz

On je okupio razred i svi su kao jedan došli na posljednji ispraćaj žene koju nisu ni znali. Znali su svoju profesoricu i htjeli su je podržati u najtežim trenucima. Pokazati svoje poštovanje. Bez interesa. Nije više bilo ni ocjena, ni poduke. Ništa. Nakon stiska ruke, naklona i tihog izraza sućuti krenuli su svojim putem.

Puna njedra za nove početke

Naveče, Asmer je sa drugarima krenuo na proslavu maturske večeri. Važan sa svojih osamnaest. Punih njedara za nove početke. Profesorica im je poslala poruku da se lijepo provedu jer samo jedno je maturalno veče. Oni njoj uzvratili fotografijom i porukom s njenim imenom na kojoj je pisalo „nedostajete nam“. Njeno srce bilo je prepuno ljubavi za njih.

Asmer je imao brata. Podjednako lijepog i vaspitanog mladića. Brat je poginuo u prometnoj nesreći. Volio je voziti. Volio je maštati o automobilima. Pravi mladić sa svojih osamnaestak godina. Zloj kobi nije mogao pobjeći. Jednog dana desilo se ono najgore. U trenu su raspršeni mladenački snovi. Tišina. Muk. Praznina.  Roditelji su ostali bez jednog sina.

Asmer je volio motore. Obećao je majci da neće voziti motor nakon rastanka s bratom. Obećao je to i svojoj srednjoškolskoj ljubavi. Djevojci s kojom se zabavljao srca punog želje da nešto postignu u životu. No život nije pisao takvu priču. Nekako u vrijeme godišnjice pogibije brata, a malo nakon što je maturirao i krenuo novim stazama života, Asmer je sjeo na vespu. Mali motor i malom brzinom krenuo kroz grad. Ma, samo jedan krug i ništa više. Polako, za svoju dušu.

Vožnja je trajala kratko. Negdje na jednoj od velikih sarajevskih raskrsnica u centru grada veliki kamion je zaustavio vožnju. U trenutku je sve stalo. Asmera više nije bilo. Prijatelji su se nekom svemirskom brzinom okupili, pokušavali su izmijeniti realnost. A realnost je bila neumoljiva. Posljednji ispraćaj je bio dan poslije. Svi su krenuli stazom koja je vodila do njegovog posljednjeg počivališta. Djevojke su s distance gledale tužnu mušku povorku kako odlazi. Njihova profa je bila s njima. Prvi put im nije znala održati sat, pa ni sa par rečenica. U tišini su stajali, zbijeni jedni uz druge. Mali, premali nad životom i smrti. Otišao je njihov dobar drug. Uzor čestitosti, reda, čiste ljudske dobrote.

Slabašnu ženu još jednom udari meteor sa neba

Majka je ostala bez još jednog sina. Ostao joj je samo njihov treći, stariji brat. Koja nadljudska snaga je morala biti pokretač za nastavak života ovoj hrabroj majci.

Nedavno je ta hrabra majka na svom Facebook profilu napisala:

– Nisam bila sigurna da li želim život, da li uopšte želim disati, da li želim očima gledati svijet koji je nastavio život, a da u tom svijetu ne dišu i ne žive moji sinovi. Slučajno sam preživjela, Božija volja. Onda je došao on, moj Ado, trebao se zvati Rijad, ali 17 dana prije svog rođenja moj unuk Ado je izgubio svog adžu Adu a da ga nije ni upoznao. Hrsuz kao i amidža Ado poruči meni: ‘Haloooo trebaš mi!’ Zadevera mene moj unuk Ado. Slabašna uključivala sam usisivač da mu ne čujem plač.

Strah je vladao da moj Ado ne prestane disati kad pomodri od plača. Ja slabašna, a Ado mali. Postali smo nerazdvojni. Kud god ja i Ado ide sa mnom. Tako bješe i onog dana 26.02.2008. Unuku Adi ne bješe ni pet mjeseci, a slabašnu ženu još jednom udari meteor sa neba. Izgubi moj unuk Ado i drugog adžu, Asmera. Slabašna žena ostade bez dva sina, a moj unuk Ado bez amidža koje ne upozna. Ostadosmo uskraćeni ljubavi. Da bi slabašna žena našla razlog za život Milostivi joj posla djevojčicu Amru…

– Izgubljenu ljubav zamijeniše dva mala bića koja su dala razlog za nastavak života, razlog koji su slabašnoj ženi početak i kraj, razlog koji daje razlog da dišem. A Asmer i danas živi u srcima svojih prijatelja i svoje profe i negdje odozgo ih gleda baš kao i majku dajući im snagu i za neizdrživo.

Nedavno je hrabra majka na svom Facebook profilu napisala: Nisam bila sigurna da li želim život, da li uopšte želim disati, da li želim očima gledati svijet koji je nastavio život, a da u tom svijetu ne dišu i ne žive moji sinovi.

https://www.fokus.ba/vijesti/crna-hronika/sarajka-za-pet-mjeseci-u-nesrecama-izgubila-dva-sina/495851/