Armensko pitanje u kasnom Osmanskom Carstvu

U svijetu se ovaj petak obilježila stogodišnjica genocida nad Armencima počinjenog  1915. godine.

Papa Franjo je u nedavnom obraćanju izjavio da je to bio prvi genocid dvadesetog stoljeća, na što je stigla oštra reakcija turske vlade. Nakon pape, vlade pojedinih država počele su se izjašnjavati misle li da je to genocid ili ne i u tome na žalost bitnu ulogu igra sadašnja politička situacija i veze koje države trenutno imaju.

 

Na stranu to što je genocid uvršten u međunarodno pravo tek 1946. godine pa je teško današnjim metrom mjeriti nekadašnje događaje, no ako bismo to i mogli, postoje brojni prijepori.  Ni nedavne odluke Haaškog suda u tužbama za genocid koje su jedna protiv druge podnijele Srbija i Hrvatska ne daje nam sa sigurnošću za pravo tvrditi da se u Osmanskom Carstvu dogodio prvi genocid dvadesetog stoljeća pa time i uopće u svijetu. Naravno, tragedija u kojoj je smrtno stradalo oko milijun i pol ljudi dok su ostali pripadnici nacije uglavnom raseljeni teško da bi se drugačije mogla nazvati, ali je to ipak pravno pitanje koje ostavlja upitnike. Nije jednostavno dokazati da je netko namjerno želio istrijebiti određenu rasu, naciju ili vjeru i osim u slučaju Holokausta za kojeg postoji dovoljno dokumenata pronađenih kod počinioca genocida te događaja u Ruandi, genocid još nije dokazan za bilo koji drugi slučaj. Ipak, pozitivan pomak jest to što se u strogo nadgledanom turskom društvu ipak počelo raspravljati o ovim pitanjima i što se čak i tijekom ovog tjedna održavaju znanstveni skupovi na kojima se slobodno iznosi tvrdnja da se dogodio genocid. Službena Turska to još uvijek ne želi priznati niti o tome raspravljati.

U ovom feljtonu namjera mi je istražiti armensko pitanje u kasnoj fazi Osmanskog Carstva konzultirajući literaturu strana uvučenih u događaje, ali i svjetsku. Iako bi se istraživanje moglo vratiti i u prvu polovicu 19. stoljeća i stvaranje Srbije, Crne Gore i Grčke te rusko zauzimanje Karsa i Erezuruma 1828. i 1829. godine, početna točka moga proučavanja, nakon ovih uvodnih napomena, biti će Velika istočna kriza iz razdoblja 1875.-1878. s posebnim naglaskom na Berlinski kongres 1878. godine.

Osmansko Carstvo je bila narodnosno izmiješana država s paralelnim životima i paralelnim kulturama koje su s više ili manje uspjeha funkcionirale jedne kraj drugih. Dobar dio turskih povjesničara tvrdi da je to bila jedina prava multikulturalna država. Stanovništvo je bilo svjesno podjele mi i oni, ali baš tko smo to mi nije im bilo pretjerano jasno. U razgovorima sa stanovnicima ohridskog područja Henry Brailsford je na pitanje tko smo to mi najčešće dobijao odgovor Risjani (slobodni ljudi). Na kasnija pitanja jesu li Bugari, Grci, Makedonci ili Srbi, stanovništvo mu je odgovaralo da ne zna. Sve je to objavio u svojoj knjizi iz 1905. Godine, Macedonia: Its Races and their futures.[1] Nasilja je bilo, u nekim razdobljima puno, a u nekim razdobljima beznačajno. Početkom 19. stoljeća izvana je došla ideja nacionalizma koja je za sobom vukla i stvaranje nacija, ali se ona sporo probijala, kako je vidljivo iz prethodne ankete. Ipak među pismenim elitama došlo je do želje za stvaranjem država. Sve to nije pratio razvoj proizvodnje niti stvaranje velikih manufaktura, a kasnije tvornica. Glavna privredna grana bila je poljoprivreda, a kršćani su uglavnom bili čifčije u izrađenom timarsko-spahijskom sistemu. No, u gradovima su se bavili i trgovinom te su neki ostvarili i zamjetno bogatstvo (pogotovo Grci). Uz bogate Grke postojale su i velike židovske trgovačke zajednice za što je najbolji primjer Solun, jedan od najbogatijih osmanskih gradova sa drugom po veličini osmanskom lukom, u kojem su u gradskoj jezgri većinu činili Židovi.

Armenci su živjeli izmješani s ostalim narodima u Anadoliji, mirno do spomenutih ruskih osvajanja, podijeljeni u pravoslavni, katolički (od 1831.), i protestanski milet (od 1848.). U potonjem su djelovali britanski i američki misionari odigravši značajnu ulogu u stvaranju armenskog političkog pokreta koji se borio za kršćanska prava u Anadoliji. Tu se dakle susrećemo sa sukobom ruskog interesa (širenje Rusije) i britanskog (podizanja prava Armenaca unutar Carstva i preuzimanje uloge zaštitnice kršćana u Anadoliji). Nakon ruskih osvajanja (1829) dolazi do prvih migracija Armenaca na ruski teritorij (procjenjuje se da ih je otišlo oko 100 000). U suprotnom smjeru nakon Krimskih ratova dolaze brojni islamizirani Čerkezi koji su bježali iz Rusije. Procjenjuje se da je na područje Carstva između 1858. i 1864. došlo 595 000 Čerkeza.[2] Dio tih doseljenika otišao je u europski dio Carstva, ali je i ovaj manji dio od 200 000 ljudi umnogome usložnio situaciju u Anadoliji.

Velike sile su u Osmanskom Carstvu pazile na svoje ekonomske interese, nastojale su profitirati na krizi Carstva, ali su u isto vrijeme ipak bile i faktor kontrole ne pretjerano funkcionalnog Carstva i odigravale ulogu zaštitnica kršćanskog stanovništva. U tome su se isticale Rusija, koja je u više navrata napadala Carstvo i Velika Britanija koja je od tridesetih godina devetnaestog stoljeća igrala ulogu zaštitnice Carstva. Britanci su slijedili svoje interese, a najvažnija im je bila borba s Rusijom za dominaciju u slabom Osmanskom Carstvu radi tjesnaca i interesa u Aziji. Godine 1838. postignut je anglo-osmanski dogovor kojim su Britanci dobili osiguran pristup velikom osmanskom tržištu. Time je njihova borba za osmanski teritorijalni integritet ojačala i teško je bilo pronaći političara koji bi se toj borbi suprotstavio.[3] Krimski rat i britanska pomoć Osmanskom Carstvu produbio je te veze. Stvari su tako funkcionirale do Velike istočne krize, a onda nastupaju bitne promjene i ubrzava se raspad Carstva.

Berlinski kongres i njegove posljedice

U Anadoliji se u drugoj polovici 19. stoljeća uz suživot stanovništva u gradovima, događaju i brojni plemenski sukobi. Državna vlast nije bila u stanju kontrolirati teritorij što dovodi do čestih upada polunomadskih stočarskih plemena u poljoprivredna područja nastanjena ljudima s boljim životnim standardom  (miješano Armenci i Turci). Sve su češći upadi naoružanih kurdskih odreda na područje nastanjeno Armencima, sve je više ubojstava, paleža i pljački. U pismu armenskog pravoslavnog svećenika iz 1872. godine armenskom patrijarhu, opisujući situaciju u području Muşa, on kaže da su se kurdska plemena međusobno borila za teritorij i u svakoj toj borbi bi upadala u armenska sela gdje bi onda bili zabilježeni brojni zločini.[1] Prva armenska pobuna dogodila se 1850. godine u okrugu Zeytun kada su vođe pobune protjerane u Pariz.[2] Prva revolucionarna organizacija Miyutyun Ee Pergutyun (Unija spasa) stvorena je u Vanu 1872. godine.[3]

Stvaranje nacija u europskom dijelu Osmanskog Carstva napreduje velikim koracima u drugoj polovici 19. stoljeća. Većina turskih povjesničara ističe da je taj proces izazvan djelovanjem stranaca za što postoji djelomično opravdanje. Ako gledamo samo razdoblje 19. stoljeća vidimo da su u mnogim pobunama značajne uloge igrali stranci. Zabilježeno je sudjelovanje lorda Byrona u grčkom ratu za neovisnost, Garibaldijevih jedinica u Velikoj istočnoj krizi u kojoj je jedan od vođa pobune u Bosni i Hercegovini bio Slovenac Hubmajer, a bili su prisutni i brojni drugi dobrovoljci iz Srbije i ostalih južnoslavenskih zemalja.[4] Hrvat Dragutin Karl Valter koji je pobjegao iz Hrvatske zbog optužbe za  zlouporabu novaca kao poštanski činovnik, bio je jedan od vođa Kresenskog ustanka 1881. godine.[5] Ono što se takvom argumentacijom često zanemaruje je pitanje zašto bi stanovnici kojima je dobro krenuli u ustanke i slijedili te uvezene stvaratelje nacija.

Shvaćanje o posebnosti Slavena Carstva dovodi do težnje za odvajanjem iz Rum-mileta te do sultanovog dekreta o stvaranju bugarske egzarhije 1870. godine. U egzarhijskim školama nakon toga provodi se nacionalna propaganda koja sve više širi ideju o posebnosti i želju za izlaskom iz Carstva.[6]

Loš položaj seljaka kao i vanjska propaganda dovode do ustanka u Bosni, Hercegovini, Makedoniji i Bugarskoj te uključenja Srbije, Crne Gore i Rusije u rat s Osmanskim Carstvom.

Poraz od Rusije je doveo do početka katastrofe Osmanskog Carstva. Osim gubitka teritorija došlo je i do gubitka autoriteta središnje vlasti  u udaljenim područjima Carstva  i daljnjeg, sve upornijeg, miješanja velikih i malih država u unutarnja pitanja Carstva. Kako bi iskoristila taj osmanski poraz, Velika Britanija je zahtijevala od Osmanskog Carstva predaju Cipra kao britanske kolonije u istočnoj Anadoliji, a za to je nudila zastupanje u Berlinu. Potpisana je Ciparska konvencija prema kojoj je Velika Britanija dobila pravo privremene okupacije Cipra, a za uzvrat je ponudila obranu od Rusije ako ona krene s uvećavanjem svojih želja izvan područja Batuma, Karsa i Ardahana u osmanskoj Aziji. U isto vrijeme Velika Britanija je na sebe preuzela obavezu nadgledanja reformi u krajevima gdje živi kršćansko stanovništvo u osmanskoj Aziji (Armenci).[7] Ugovorom iz Berlina Osmansko Carstvo izgubilo je dvije petine svojega teritorija i petinu stanovništva, prihode od te petine stanovništva koje su djelomično morali nadoknaditi oni koji su u Carstvu ostali te ugled kod svojega stanovništva.[8] U Velikoj Britaniji pojavljuju se snage, još uvijek ne na vlasti, koje u javni prostor uvode diskurs „strašnog Turčina“, kako se u svom govoru izrazio vođa vigovaca William Gladstone.[9] Te snage kasnije pritišću javno mnijenje u inzistiranju na reformama ili odvajanju pokrajina nastanjenih kršćanima iz Carstva.

Uz gubitak Bosne i Hercegovine i onih krajeva koji su na kraju pripali Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji te nekih krajeva nastanjenih Armencima koje je prisvojila Rusija u Aziji (Kars, Ardahan i Batum), Osmansko Carstvo je bilo prisiljeno obećati reforme u europskim krajevima koji su im vraćeni, a naseljeni su miješano muslimanima i kršćanima (Makedonija) te u Anadoliji (područje nastanjeno Armencima).

Osmanskom Carstvu su bile određene obaveze plaćanja ratne odštete Rusiji te je stvorena financijska komisija koja je trebala odrediti način kako će Carstvo plaćati narastajuće dugove europskim zemljama.[10]

Odredbe ugovora izazvale su veliku bojazan i trajnu nestabilnost unutar Carstva. Sultan Abdülhamit II. morao se suočiti s nezadovoljstvom narastujuće nacionalističke elite u Bugarskoj zbog neostvarenja sanstefanskog sna, ruskim pritiskom za ujedinjenje dviju bugarskih država, gubitkom porezne baze u Bosni i Hercegovini i bugarskim državama, pritiskom kršćana u Makedoniji, Trakiji i armenskim krajevima za ispunjenjem reformi, smanjenjem povjerenja dotad lojalnih naroda u snagu središnje države i ozbiljnim nedostatkom sredstava kojima bi uopće mogao provesti reforme.

Na kongresu je bila prisutna i armenska delegacija. Predvodio ju je bivši patrijarh Megerditch Khrimian. Obećane su reforme koje je trebalo provesti Carstvo, a nadgledati Europa. Armensko pitanje u Carstvu i bdijenje nad reformama preuzeli su Britanci, ne pazeći pritom ima li Osmansko Carstvo dovoljno sredstava za provedbu reformi.[11]

Kakav je bio stav velikih sila prema stvaranju granica na prostorima koje je dotad kontroliralo Osmansko Carstvo, možemo vidjeti iz etničke slike Balkana uoči i poslije Istočne krize. Kršćana je uoči krize u Carstvu bilo više od muslimana. Svaka etnička grupa bila je nastanjena u raznim krajevima Carstva i nemoguće je bilo nacrtati ispravne granice i odvojiti pojedine krajeve Carstva bez postojanja značajnih manjina. No, izgleda da velikim silama to nije bilo ni bitno. Justin McCarthy u svom radu čak ističe da su granice napravljene kao da se netko trudio da budu što nepravednije po etničkom kriteriju. Navodi i primjere. Niško područje bilo je naseljeno muslimanima, a veliki dio Bosne Srbima. Srbija je dobila Niš, a čeznula za Bosnom. Crna Gora je dobila područja gdje gotovo nije bilo Crnogoraca, u Dobruji je bilo više muslimana nego Rumunja ili Bugara. Varna je bila u potpunosti turska pa je pripala Bugarskoj, dok je Ohrid bio nastanjen egzarhijskim stanovništvom, a on je vraćen Osmanskom Carstvu. Bugari su prevladavali u istočnoj Rumeliji za razliku od Kneževine Bugarske gdje je većina bila muslimanska.[12] Sve to je izazvalo velik broj migracija po novim državama. Stanovnici Makedonije napuštali su svoje domove i kretali za Bugarsku ili Istočnu Rumeliju, isto se događalo sa egzarhijskim stanovništvom Drinopoljske Trakije. U Bosnu i Hercegovinu su došli brojni stručnjaci iz cijele Monarhije, Crnogorci su počeli naseljavati novo priključene teritorije… Sve je to izazvalo veliki val migracije muhađirskog stanovništva u Makedoniju te dijelom u Anadoliju. Zaštita manjina, iako je predviđena berlinskim ugovorom, nije provođena. Brojke su neumoljive. U Dobruji je prije krize bilo 56 % muslimana. Nakon nje, u sedam godina od 184 000 muslimana ostalo je samo 32 000. U okolici Niša broj muslimana je sa 131 000 pao na 12 000. U Tesaliji, koja je pripala Grčkoj, broj muslimana pao je sa 40 000 na 3000 1911. godine. U obje novostvorene bugarske države broj muslimana je pao s 1 480 000 na 676 000.[13] Neke potvrde ovih brojki možemo pronaći i u izvorima ostalih država gdje citirani patrijarh Kiril navodi da su se Bugari koji su došli iz Makedonije nastanili u oko 100 000 praznih muslimanskih kuća. Koliko je od ovih koji su nestali bilo ubijenih, Justin McCarthy navodi samo za bugarski slučaj gdje se i vodio rat. Tu tvrdi da je bilo 289 000 civila ubijenih uglavnom od ruskih Kozaka.[14] Iz Anadolije je stotinjak tisuća Armenaca otišlo u Rusiju, dok je sličan broj ljudi doselio iz Rusije u Osmansko Carstvo zahvaljujući promjenama granica.[15]

Ove strašne brojke, koje su vjerojatno poprilično točne obzirom na broj muslimana danas u tim krajevima, jedan su od argumenata onih koji pobijaju genocid nad Armencima u Prvom svjetskom ratu. Kako su brojke iz Balkanskih ratova još strašnije, argument je sljedeći: Zašto masakr i protjerivanje muslimana (Turaka) jugoistočne Europe nije genocid, a ono što se dogodilo kršćanima (Armencima) u Prvome svjetskom ratu jest?

Kriza Carstva početkom dvadesetog stoljeća

Neuspjeli Ilindenski ustanak koji je izazvao velike pogrome u Makedoniji iznova je na stol postavio pitanje provođenja reformi u Osmanskom Carstvu. Balkanski komitet u Londonu nastao je 1903. godine kao reakcija na pokolj koji se dogodio nad makedonskim stanovništvom nakon Ilindenskog ustanka. Skupina britanskih intelektualaca je Veliku Britaniju vidjela kao jednog od glavnih krivaca za te pokolje jer je bila jedna od sila koja je inzistirala na promjeni Sanstefanskog ugovora i vraćanju Makedonije u ruke Osmanskog Carstva. Djelovanje Komiteta bilo je probugarsko i radili su na tome da se ili provedu reforme koje su bile propisane Berlinskim kongresom, ili da se stvori autonomna Makedonija koja bi se u kasnijim projekcijama pripojila Bugarskoj. Na prvom sastanku održanom u Londonu pod predsjedanjem parlamentarca Jamesa Bricea i uz prisustvo brojnih drugih britanskih uglednika stvoren je Komitet, a jedna od prvih aktivnosti bilo im je objavljivanje brošure Makedonija.[1] U toj brošuri optužili su britansku politiku vezanu uz istočno pitanje. Velika Britanija je radila konstantno na očuvanju Osmanskog Carstva i ometanju Rusije u pokušaju prodora na zapad. Velika Britanija je proglašena svodnikom koji je zaslužan za to što je veliki dio europskog tla u Berlinu vraćen Osmanskom Carstvu. Njena je odgovornost bila velika i u tome što britanska politika nije dovoljno inzistirala na reformama nego je sve prepušteno Monarhiji i Rusiji. Balkanski komitet je od svog osnivanja konstantno vršio pritisak na britansku vladu da ustraje na reformama u Makedoniji. Njegovi članovi, kao braća Noel i Charles Roden Buxton, sir Artur Evans, spomenuti James Brice, Edward Grey dok je još bio član parlamenta i razni biskupi, isticali su u mnogo navrata brojna zvjerstva nad egzarhijskim makedonskim stanovništvom.  Novinar Timesa James David Bourchier je čak i sudjelovao u stvaranju Balkanskog saveza spojivši bugarskog premijera Gešova i grčkog premijera Venizelosa.[2]

Reakcija Rusije i Austro-Ugarske, u bojazni da bi Velika Britanija mogla preuzeti inicijativu oko kršćanskog stanovništva Carstva, nije izostala. Uveden je program Mürzsteg reformi kojim je, pod izravnim nadgledanjem Rusije i Austro-Ugarske Monarhije, postavljen civilni upravitelj Makedonije Hilmi-paša. Trebale su biti provedene reforme u žandarmeriji, u podjeli administrativnih područja u skladu s nacionalnom slikom te je trebalo osnovati miješanu komisiju za političke zločine.[3]

Reforme su se polako počele provoditi, ali to nije spriječilo ogorčene komitske borbe u kojima su ratovali svi protiv svih štiteći „svoje“ od onih „drugih“ i pokušavajući postići što bolji položaj kod očekivanog raspada Osmanskog Carstva.

Armensko djelovanje uoči mladoturske revolucije

Armensko stanovništvo Osmanskog Carstva možemo dijeliti u dvije oštro odijelene skupine. Većina Armenaca je sudjelovala u svakodnevnom životu Carstva, bavila se poljoprivredom i surađivala s lokalnim nearmenskim stanovništvom. Oni su trpili upade kurdskih plemenskih vođa koji su im oduzimali zemlju, ali kako to pokazuje rad Janet Klein, oduzimali su zemlju i Kurdima iz slabijih plemena te su se Armenci i Kurdi povremeno i udruživali protiv nasilnika kao što je bio vođa jednog od kurdskih plemena Hüseyin-paša.[4]

Druga skupina Armenaca bili su revolucionari okupljeni u strankama Hncakian i Dashnaks i bili su mnogo mobilniji te su sudjelovali u revolucionarnom životu Rusije, Osmanskog Carstva i Irana. Mnogi revolucionari su kretali iz Ruskog Carstva, održavali treninge u Iranu te kasnije odlazili na područje Osmanskog Carstva. Tim putem se transportiralo i oružje. Postoje zabilješke o sudjelovanju istih ljudi u ruskoj revoluciji 1905., iranskoj 1908.-1911. i pripremi mladoturske revolucije i kasnijem parlamentarnom životu Osmanskog Carstva.[5] S tim ljudima kolale su i ideje. Neki od osnivača obiju armenskih osmanskih partija bili su dio ruskog političkog života te su bili zahvaćeni populizmom i socijalizmom. Kako je industrija u Osmanskom Carstvu bila u povojima teško je bilo u potpunosti slijediti marksistički nauk. Ipak, na kongresu Hncakian stranke 1905. odlučeno je da će se ona boriti za političku demokraciju baziranu na marksističkim principima u Osmanskom Carstvu te za proletersku revoluciju na Kavkazu. Iste godine Dashnaks stranka širi svoje djelovanje na borbu protiv jednog i drugog carizma. Kako su mladoturci bili društveno konzervativni i nisu željeli pomoć od socijalista, efektivno sudjelovanje armenskih organizacija u mladoturskoj revoluciji nije bilo moguće.[6]  No, od samog početka djelovanja Komiteta za jedinstvo i napredak postojale su veze i pozivi Armencima da se priključe borbi za ustavno Osmansko Carstvo. Izzet-beg, Murad-beg i Ahmed Riza (vođe različitih frakcija mladoturskog pokreta) već 1895. pozivaju Armence na suradnju. Kako je u mladoturskom pokretu došlo do razilaženja i pojave panturskih ideja (Ahmed Riza), Armenci su saveznika tražili u onim snagama koje su se tom panturcizmu protivile. Princ Sabbahedin, vođa jedne od frakcija mladoturaka, pozivao je Armence na suradnju što se nastavilo do jedinstva mladoturaka postignutog 1907. godine. Suradnja se uglavnom nudila Dashnaks stranci koja je tu suradnju uglavnom i prihvaćala. [7] U razdoblju suradnje s mladoturcima dogodilo se još jedno krvoproliće Armenaca. U Sasunu je godine 1904. Dashnaks stranka pokušala napraviti ustanak šaljući svoje gerilce i naoružavajući lokalno stanovništvo. Posljedice su bile strašne. Ubijeno je između 3 i 8 tisuća ljudi, a tijela su im izrezana i puštena Tigrisom ne bi li se sakrili tragovi. Uništeno je 45 sela.

Parlamentarno razdoblje

Ono što se u historiografiji zove mladoturskom revolucijom u stvari i nije bila revolucija. Podatak da je u preuzimanju vlasti od strane mladoturaka ukupno poginulo 20 ljudi, govori nam da je sve bilo dobro pripremljeno i da nije bilo velikog otpora. Najveće nezadovoljstvo bilo je u Makedoniji gdje su se pojačavali komitski napadi. Sultan je slao svoje doušnike u Makedoniju, a poslao je i jednog od svojih vojnih savjetnika Şemsi-pašu kao zapovjednika Makedonske armije. On je ubijen od strane pripadnika Komiteta Jedinstvo i napredak potporučnika Atif-bega što je izazvalo prelazak velikog dijela vojske u redove pobunjenika. Počeli su masovni skupovi za povratak ustava po makedonskim gradovima što je prisililo sultana Abdülhamida II da sazove parlament 24. srpnja 1908. Mladoturci su se u prvih nekoliko mjeseci iskreno pokušali obračunati s prvacima starog režima, a pokrenuli su i pregovore s predstavnicima manjinskih naroda u Carstvu. U Solunu su krenuli u pregovore s prvacima VMORO-a, srpske i grčke zajednice, a već u srpnju 1908. stvorena je komisija radi koordinacije kod ispitivanja programskih dokumenata. Platforma nakon tih pregovora bila je sljedeća. Povećala se predstavnička moć i smanjio autoritet sultana, uvedena je odgovornost vlade parlamentu, sloboda tiska, udruživanja i političkih organizacija te jednakost pred zakonom. Glavno neslaganje bilo je oko prava neturskih zajednica koje su zahtijevale neovisan kulturni, ekonomski i politički razvoj. Ono što su im mladoturci ponudili bio je rast moći lokalnih vlasti i rada vilajeta bez etničkih granica.  U osmanski parlament izabrano je 147 Turaka, 60 Arapa, 27 Albanaca, 26 Grka, 14 Armenaca, 10 Slavena i 4 Židova.[8]

Izjednačavanje stanovništva pred zakonom vodilo je odustajanju od dotadašnjeg islamizma i prihvaćanju osmanizma kao vladajuće ideologije, uz nadu da će svi stanovnici prihvatiti Carstvo kao svoj dom i prestati u susjednim zemljama gledati nadu za oslobođenje od Osmanskog Carstva. Revolucionarni komiteti su u početku mladoturske vlasti prestali s komitskim borbama i svoje djelovanje ustrojili kao regularne političke partije. Među Armencima isticao se Dikran Zaven koji je u svojem novinarskom radu potaknuo Dashnaks stranku na suradnju s mladoturcima u rušenju sultanove vlasti te je kasnije bio aktivan na uspostavljanju dobrih odnosa svoje stranke s mladoturskim režimom.

Djelovanje armenskih zastupnika bilo je u socijalističkom klubu u kojem su se nalazili zastupnici Dashnaks stranke, jedan zastupnik Hncakian stranke i zastupnik iz Soluna Dimitar Vlahov.[9]

Pokušaj kontrarevolucije i masakr u Adani

Pripadnici Ahrar stranke (njih su u Osmanskom Carstvu nazivali liberalima iako su u borbi protiv mladoturaka surađivali s najkonzervativnijim dijelom društva) privremeno dolaze na vlast kada vojnici Prvog korpusa 12. i 13. travnja 1909. izazivaju nerede razbijanjem po gradu nakon pogreba ubijenog glavnog urednika opozicijskih novina Serbest Hasana Fehmia. Ubili su dvojicu ministara Riza-pašu i Nazim-bega i natjerali vladu da nakon toga podnese ostavku. No tada su se mladoturci pod Mahmud Şevket-pašom reorganizirali, uzvratili udarac i vrlo brzo zagospodarili Carigradom. Posljedica neuspješnog puča bila je smjena Abdülhamida II koji je podržavao pučiste i postavljanje njegovog brata Mehmeda V Reşada  za sultana. Ismail Qemali, vođa Ahrara koji je u puču postao predsjednik parlamenta, bio je prisiljen na bijeg u Atenu, a mladoturci su otvoreno preuzeli vlast postavljajući Hilmi-pašu na mjesto velikog vezira. Čak je smijenjen i şeyhülislam, osmanski vrhovni muftija.[10]

Na vijesti o izbijanju puča u Carigradu reagirali su u ostatku zemlje. Konzervativni elementi koji nisu bili zadovoljni jedankošću svih pred zakonom, ubrzano su nastojali preuzeti vlast. U Adani je situacija bila naročito opasna zbog miješanog stanovništva i ukidanja moći lokalnih velikih turskih posjednika. Prema procjenama, na tom području je bilo oko 400 000 stanovnika, kršćani su bili u blagoj većini, ali je postojalo šest kršćanskih zajednica. Broj Armenaca se povećao jer su nakon pokolja u Sasunu brojni Armenci došli u provinciju Adana. No, dolazili su i brojni muhađiri (muslimanske izbjeglice iz BiH, Bugarske, Istočne Rumelije te s Kavkaza). Bilo je puno naoružanja. Konzervativne snage predvođene bivšim šefom policije Zor Alijem i mjesnim turskim zemljoposjednicima raširile su glasine da Armenci pripremaju ustanak u Adani. Među širiteljima glasina, svjesno ili ne, bio je i lokalni vođa Komiteta Jedinstvo i napredak Fikri-beg.[11]  Došlo je do pokolja u kojima je stradalo prema službenim osmanskim statistikama 2000 Armenaca, ali brojka je očito puno veća te se radi o nekih 17 000 Armenaca. Nakon masakra parlament je poslao komisiju u Adanu, a zahvaljujući toj istrazi sud je osudio 124 Muslimana i 7 Armenaca na smrtnu kaznu. Iako se ne može reći da je vodstvo mladoturaka sudjelovalo u masakru i da je to bio planirani događaj, razlika između službenih i neslužbenih brojaka o stradalima ukazuje na to da je novi mladoturski kabinet nastojao zataškati događaj ili barem umanjiti njegov značaj jer je bilo sudjelovanja njihovih članova u masakru, a sam događaj je narušavao njihov image zagovaratelja jednakosti svih građana Carstva, kako među samim stanovništvom tako i u međunarodnoj zajednici koja je zbog jednakosti svih građana odustala od projekta Mürzsteg reformi. Armenski zastupnici su nastavili sudjelovati u radu parlamenta i raditi na pomirenju nacija u Carstvu.

Balkanski ratovi

Balkanski ratovi 1912.-1913. sveli su Osmansko Carstvo na njegov azijski dio i uzak prostor u Trakiji. Kako sam o njima već puno pisao na drugim mjestima, ovdje ću istaknuti samo osnovne fenomene koji imaju veze s temom.[1] Ti osnovni fenomeni su: 1. Propaganda uoči ratova bila je usmjerena na sveti rat protiv muslimana; 2. Propao je koncept osmanizma; 3. U ratovima je bilo puno zločina nad muslimanima; 4. Krajevi pridodani susjednim balkanskim državama bili su etnički čišćeni; 5. Masa izbjeglica je došla u azijski dio Carstva i tamo još usložnila dotadašnju situaciju. O svakom od tih detalja napisat ću nekoliko rečenica.

Balkanski saveznici (Grčka, Bugarska, Crna Gora i Srbija) u manje od mjesec dana protjerali su Osmansko Carstvo do Çatalca linije udaljene 30 km od Istanbula i time izbacili Osmansko Carstvo iz Europe. Pripremanje terena za rat uslijed krize u Carstvu izazvane talijanskim napadom na Libiju i albanskim pobunama prepušteno je komitima iz redova VMORO-a. Oni su izveli terorističke napade u Štipu i Kočanima koji su za posljedicu izazvali pokolje egzarhijskog stanovništva Makedonije. Reakcija su bili brojni mitinzi po Bugarskoj, Srbiji i Grčkoj u kojima je stanovništvo zahtijevalo od svojih vlada rat protiv „strašnih Turaka“. U pozivima za mobilizaciju u svim savezničkim zemljama ističe se borba križa s polumjesecom i borba protiv vjekovnog inovjernog neprijatelja. Vjerojatno situaciju najbolje oslikava  dio manifesta bugarskog cara Ferdinanda kojim poziva stanovništvo u rat: „…To nije običan rat nego rat križa protiv polumjeseca. Naše djelo je ispravno, veliko i sveto. Sa smirenom vjerom u zaštitu i pomoć svevišnjeg obavještavam bugarski narod da je rat za ljudska prava kršćana u Turskoj objavljen.“[2] Ovakva priprema rezultirala je fantastičnim odazivom na mobilizaciju, kako naglašavaju balkanski autori, dotad neviđenim u povijesti ratovanja.

Propast osmanskog koncepta bio je očit. Mladoturska vlast željela je uvesti i nemuslimane u vojne redove no oni su se u Balkanskim ratovima ili borili na strani protivnika ili su samo gledali povoljan trenutak za bijeg s bojnog polja. Samo u bugarskoj vojsci borilo se preko 14 000 Makedonaca svrstanih ili u jedinice Jane Sandanskog ili u Makedonsko opolčenje. Armenci su bili spriječeni kao i ostatak osmanske vojske u prelasku iz Azije u Europu no nekoliko tisuća ih se borilo na strani Osmanskog Carstva. S druge strane je postojala armenska dobrovoljačka četa u redovima Makedonskog opolčenja predvođena generalima Antranikom Oznayanom i Karehinom Nzdehom koja je brojala 275 Armenaca[3] U turskoj historiografiji se do danas ističe izdaja nemuslimana Carstva, ali i albanskih muslimana koji su po njima jedva dočekali raspad Carstva da mogu proglasiti nezavisnu Albaniju.

O zločinima nad muslimanima pisano je puno u izvještajima Carnagijeve komisije.[4] Prema turskim povjesničarima, ubijeno je najmanje 500 000 civila, spaljeno je 80% muslimanskih sela, a najmanje 400 000 ljudi je napustilo Balkan tijekom ratnih operacija. Dobar primjer kako je do zločina dolazilo je situacija u Seru kada su ubijena dva bugarska vojnika. Prema izvještajima konzularnih predstavnika u gradu, navodno je bugarski zapovjednik izjavio sljedeće: „Sada je podne. Do sutra u isto vrijeme smijete s Turcima raditi što želite.“ Rezultat te njegove izjave bilo je između 1200 i 1900 ubijenih Turaka (ovisno o izvoru).[5] Uz te zločine, crnogorska i bugarska strana vršile su konverziju muslimana na pravoslavlje.

Sve to rezultiralo je stvaranjem etnički čistih krajeva. To se nije iscrpljivalo samo s muslimanima koji su krenuli u azijski dio Carstva, nego je dolazilo i do konverzije unutar pravoslavnih naroda pa je npr. prostor Egejske Makedonije u potpunosti promijenio svoju etničku sliku. Prilikom istrage Carnegijeve komisije 1913. Bugari su sa 330 000 stanovnika bili nemuslimanska većina (tu se misli na egzarhijsko stanovništvo među kojim je mnogo onih koji se danas nazivaju Makedoncima) u postotku od 45% kršćana dok je prema statistici Lige naroda iz 1928. njihov broj pao na 77 000 ili 5,1% od ukupnog stanovništva. Kako oni nisu sudjelovali u kasnijim razmjenama stanovništva očito je da je dobar dio slavenskih Makedonaca ili napustio Grčku ili asimiliran. U Vardarskoj Makedoniji situacija je bila drugačija isključivo zbog širenja Srba i na ostala jugoslavenska područja u novoj Kraljevini SHS. Prije njenog stvaranja veliki broj Srba preseljen je u Makedoniju na plodna područja.

Dolazak izbjeglica s ratnim traumama u azijski dio Carstva otežao je život svim nemuslimanima koji su preostali u Carstvu. Ionako mali zemljišni fond morao je još biti preraspoređen, a doseljenici nisu imali pretjerane simpatije za nemuslimane.

Reakcija mladoturaka na Balkanske ratove

Već tijekom Balkanskih ratova mladoturskom vodstvu postalo je jasno da ih koncept osmanizma kojeg su zagovarali čini slabijima od okolnih nacionalnih država. Kršćani Carstva nisu se pokazali lojalnim vojnicima te je u vodstvu pobijedio novi smjer, a to je smjer stvaranja turske nacije. Osim u vodstvu mladoturaka on počinje prevladavati i među intelektualcima. Vrlo zanimljiv primjer su žene intelektualci koje su tijekom ratova držale serije predavanja, sastanaka, pisanih radova. U tim aktivnostima isticale su slabost Osmanskog Carstva, potrebu za jačanjem turskog identiteta, patriotskim zanosom. Među njima su se isticale Nimet Muhtar, Nazime Sultan, Fatma Aliye, Halide Edip, Ihsan Raif.[6] U samom vodstvu stranke, nakon gubitka ogromnih prostranstava u Europi i dolaska velikog broja muslimanskih izbjeglica (dobrim djelom Turaka), kreću intelektualni napori da se osmisli koncept turske nacije. İsmail Naci, Cemal-paša, Ahmet İhsan, Ahmed Hilmi, Hüseyin Cahit, Fuat Köprülü, Ziya Gökalp natjecali su se u širenju prezira prema Zapadu koji je dopustio pokolj barem 500 000 muslimana na Balkanu, koji je funkcionirao po duplim standardima (jednim za kršćane, a drugim za muslimane). Širena je i mržnja prema neturskom stanovništvu Carstva koje se tijekom ratova nije ponašalo lojalno i stvaralo se jedno homogeno tursko društvo željno osvete.[7] Uz to, većina lidera Komiteta Jedinstvo i napredak bila je s Balkana. U njihovom pisanju nakon ratova vidljiva je i doza divljenja prema nacionalnim državama Balkana, njihovim vojskama i povezanosti s društvom koje je bilo ujedinjeno idejama nacionalizma. Sve to izazvalo je mlade ljude da se uključuju u Komitet i njegovo članstvo raslo je eksponencijalno. Glavni neprijatelji i moguća prijetnja bili su Rusi koji su se borili za autonomiju Armenije ili odvajanje dijelova Anadolije.[8] Radikalizacija u Komitetu dovodi do etničkog čišćenja Grka s obala Egejskog mora i Trakije. Tijekom proljeća i ljeta 1914. stotinjak tisuća Grka protjerano je s tih područja iz sigurnosnih razloga jer su doživljavani kao moguća peta kolona nakon što su otoci Chios i Lezbos došli u grčke ruke. [9] Tada je čak raspravljano s grčkim premijerom Venizelosom o razmjeni stanovništva, ali uslijed početka Prvoga svjetskog rata, razgovori su stali.

Prvi svjetski rat- armenska katastrofa

Tijekom Balkanskih ratova Armenci su pojačali zahtjeve za reformama u šest provincija koje su nastanjivali. Armenski patriarh Hovanes Arsharuni je uspostavio stalne kontakte s ruskim veleposlanikom Giersom. Tražio je od mladoturaka provođenje svih mjera odmah, a kako oni na to nisu odgovorili u svibnju 1913. odlučio se obratiti europskim silama i Rusiji. U isto vrijeme i Armenska nacionalna skupština je pozvala na internacionalizaciju armenskog pitanja. Ljudi iz Dashnaks stranke su počeli prikupljati sredstva i naoružavati stanovništvo. Rusi su pak, naoružavali i Kurde i Armence nadajući se što većim neredima i mogućnosti da krenu u intervenciju. Ruski ambasador Giers je u lipnju 1913. izašao s prijedlogom reformi koji je uključivao ujedinjenje šest provincija pod kršćanskim guvernerom. Taj prijedlog odbijen je i od Komiteta i od europskih sila. No, u veljači 1914. odlučeno je da će se u sedam provincija postaviti dva kršćanska generala inspektora (svaki u svom dijelu). Uz turski, armenski jezik se uvodi u službene dokumente. Taj prijedlog su odbila kurdska plemena koja su se odmetnula od vlade te dolazi do kurdske pobune u Bitlisu koja je ugušena uz pomoć Armenaca kojima je vlada dala oružje.[10]

U listopadu 1914., uoči ulaska Osmanskog Carstva u rat, zapovjedništvo treće armije obavijestilo je zapovijedništvo oružanih snaga Osmanskog Carstva o velikom broju armenskih naoružanih dobrovoljaca koji se spremaju za rat protiv Carstva. Tijekom zime su se dogodila prva ubojstva osmanskih dužnosnika, a i prve manje pobune. Guverner Vana javio je o masakrima koje je počinila armenska gerila u izoliranim selima. U travnju je izbila i armenska pobuna u Vanu.[11] Kako Osmansko Carstvo nije moglo ratovati s Armencima ako se oni svi naoružaju, Enver-paša je naredio da se Armenci uklone (privremeno deportiraju) s područja zahvaćenih pobunom.[12] Koliko je pobuna Armenaca jedva dočekana za ranije isplanirane akcije etničkog čišćenja terena, a koliko je ona stvarno uzrok, još uvijek nema konsenzusa u znanstvenoj zajednici. Nema sumnje da su u listopadu 1914. u Tbilisiju stvorene četiri armenske dobrovoljačke jedinice sastavljene uglavnom od osmanskih Armenaca koji su se pripremali za rat i borbu protiv Osmanskog Carstva. Iako su imali iskustva u borbama, te jedinice nisu bile dobro opremljene, uglavnom su imale naoružanje oteto Osmanlijama. Kasnije je broj jedinica porastao na šest. Njihovo sudjelovanje u ratu svodilo se na borbe protiv Kurda u vilajetima Van i Bitlis. Početkom 1916. Stavka je odlučila pomoći u opremanju i zapovjednom kadru pa su te jedinice pretvorene u lako naoružane pješačke bataljone. Rusi nisu obraćali previše pažnje na kavkasko bojište. Ipak, u prvoj polovici 1916. osvojili su Erzurum, Rize, Bitlis i Trabzon, a ofenzivu je zaustavila zima. Kasnije je revolucija u Rusiji zaustavila ratovanje.[13] Isto tako, u kurdskoj tradiciji postoji jedan tip narodnog pjesništva posvećen prevrtljivim Armencima. Ti napadi (a i to pjesništvo) se u lokalnoj kulturi zovu Ermeni Mezalimi (Armenska okrutna ubojstva). Tu su Armenci prikazani kao mirni susjedi s kojima su Kurdi razmjenjivali dobra, a onda odjednom postaju okrutni ubojice i sluge Rusije ili Zapada. Tu se ističe nelojalnost Osmanskom Carstvu.[14] Jesu li sva ta svjedočanstva dovoljna da opravdaju politiku deportacije? Tadašnji danski veleposlanik u Istanbulu Carl Elis Wandel koji je bio očevidac događaja, ističe da pitanje lojalnosti nije i ne može biti opravdanje za deportaciju jer je velika većina Armenaca bila lojalna Carstvu.[15]  U svibnju 1915. donesen je zakon o relokaciji Armenaca iz šest provincija na sigurno u unutrašnjost Carstva. Do rane zime Osmanskom Carstvu je uspjelo preseliti gotovo svo armensko stanovništvo. Krenuli su pješke u konvojima, a za njima su krenule neregularne jedinice i ubijale ih putem. Brojke su strašne. Najmanja na koju sam naišao je 700 000, a najveća 1.500 000 ubijenih ili pomrlih Armenaca. Za njima je ostala plodna zemlja koja je mogla biti naseljena bjeguncima s Balkana i već prisutnim narodima koji su tamo obitavali.

Zaključak

Na kraju ovog feljtona možemo zaključiti nekoliko stvari:

1. Iako se termin genocid upotrebljava tek od 1946. broj stradalih i ubijenih Armenaca u deportacijama planiranim od samog vrha države dopušta da događaje iz 1915. nazovemo tim terminom. Bez obzira kako nazvali te događaje, teško da je ispravno sa 100 godina zakašnjenja tražiti isplatu ratne odštete kako se najavljuje u intervjuima značajnih armenskih povjesničara. Time je otežano prihvaćanje termina od strane turske historiografske zajednice, ali to otvara i druga pitanja. Kako daleko u prošlost možemo ići s isplatama ratne odštete? Nisu li i Balkanski ratovi ili Bugarski rat za neovisnost zaslužili ratnu odštetu?
2. Pokolj Armenaca ne može se gledati izolirano. On je nastao u povijesnom kontinuitetu u kojem su netom prije toga muslimani Balkana doživjeli sličnu sudbinu. Turski povjesničari, ali i dio zapadnih koji su se bavili tom temom, pitaju se treba li i te događaje nazvati genocidom?
3. Krivnje za događaje u Osmanskom Carstvu 1915. ne mogu biti oslobođene ni neke velike sile koje su poticale raspad i pobune u Carstvu. Tu posebno mislim na Rusiju, a nakon toga i na Veliku Britaniju.
4. Armenci su svojim naoružavanjem i pobunama nastojali ubrzati raspad Carstva. Tijekom rata je Osmansko Carstvo moralo misliti na svoju sigurnost i akcija političke elite je bila isprovocirana iako je dio državnog vrha jedva dočekao povod za takvu akciju.
5. Veliki dio Armenaca nije sudjelovao u pobunama, ali ih je snašla sudbina kao da jesu. To osporava tvrdnju da je sve to bilo potrebno za zaštitu Carstva te je zbog sveobuhvatnosti akcije protiv njih etničko čišćenje neupitno, a ako bismo današnjim metrom mjerili događaje, prema čemu uvijek zadržavam dozu rezerve, dogodio se i genocid.

Igor Despot l  tra.. 25, 2015

Bilješke

[1] Igor DESPOT, Balkanski ratovi 1912.-1913. i njihov odjek u Hrvatskoj, Plejada, Zagreb, 2013.

[2] Isto, str 57.

[3] Илия ИЛИЕВ, Арменската доброволческа рота в Балканската война 1912-1913 г., София, 1989.

[4] Carnegie Endowment for Internacional Peace, Report of the International Commission To Incuire into the Causes and Conduct of the Balkan Wars, Washington, 1914.

[5] DESPOT, 154.

[6] Serpil ATAMAZ, “Changing identities of the Turkish women intellectuals after the Balkan Wars”, The centenary of the Balkan Wars (1912-1913):Contested stances, volume 2, Ankara, 2014.

[7] Murat KAYA, “Western Interventions and the Formation of the Young Turks’ Siege Mentality”, Midlle east Critique, Vol 23, 2, 2014..

[8] Hakan YAVUZ, “Warfare and Natonalism: The Balkan Wars as a Catalyst for Homogenization”, War&Nationalism, The Balkan Wars, 1912-1913, and their socio-political implications, University of Utah, 2013.

[9] Mathias BJORNLUND, “ The 1914 cleansing of Aegean Greeks as a case of violent  Turkification”, Journal of Genocid research, 10,1, 2008, 42.

[10] Hakan YAVUZ, “Warfare and Natonalism: The Balkan Wars as a Catalyst for Homogenization”,

[11] Edward J. ERICKSON, “Template for Destruction: The Congress of Berlin and the Evolution of Ottoman Counterinsurgency Practices”, War& Diplomacy. The Russo-Turkish War of 1877-1878 and the treaty of Berlin, The University of Utah of Utah press, 2011, 373.

[12] Isto, 375.

[13] Ozan ARSLAN,”The”Bon Pour L’Orient” front:Analysis of Russia’s Anticipated Victory over the Ottoman Empire in the World War I”, Midlle east Critique, Vol 23, 2, 2014.

[14] Mustafa Kemal MIRZELER, “Narrating the Memories of Ermeni Mezalimi”, Middle East Critique, vol. 23, 2, 2014, 225-230.

[15] Mathias BJORNLUND, “”When the Cannons talk, the Diplomat must be silent”: a Danish Diplomat in Constantinople during the Armenian genocide”, Genocide studies and Prevention: An International Journal, Vol.1,2, 2006, 210.