Apel stručnjaka: Odredite izvor zagađenja i zaštitite građane Mostara!

Nakon što se utvrdi koji dio zemljišta je zagađen, i u kojem obujmu, ako imamo visoke koncentracije, kako govori prof. Đozel, to zemljište treba iskopavati, prenijeti na drugu lokaciju i tamo izvršiti njegovu remedijaciju. Ako su niske koncentracije, ali iznad dozvoljenih, tu postoje metode bioremedijacije koje se uspješno mogu koristiti.

Komentirajući rezultate analize koju je uradio Zavod za agropedologiju, profesor ističe kako su rezultati dosta zabrinjavajući ali i šturi.

Treba vidjeti kako izgleda kanalizacijska mreža u Mostaru, kako je ona dizajnirana, što je obuhvatila, koje firme. Može se točno odrediti, ići od dijela do dijela i locirati izvor zagađenja

”Ne nastaju PCB-evi (poliklorirani bifenili, op.a.), i druge zagađujuće tvari koje se tu javljaju, tijekom procesa pročišćavanja, ne proizvodi ih postrojenje, oni dolaze sa otpadnim vodama na postrojenje i koncentriraju se u tom mulju koji nastaje tijekom pročišćavanja. Potrebno je uraditi karakterizaciju mulja, jer u ovoj analizi je dano šturo objašnjenje. Rečeno je da se to može odlagati na deponiju, ali ako deponija nema riješen sustav pročišćavanja procijednih deponijskih voda, mi možemo taj mulj odložiti na deponiju, međutim neće se na deponiji razložiti ove zagađujuće tvari, nego će putem procijednih voda doći i ponovo se vratiti u recepijent, ovih otpadnih voda”, objašnjava profesor iz Tuzle.

Nepostojanje deponija

Kako ističe, kod nas je generalno problem svih onečišćenja za pročišćavanje otpadnih voda u Federaciji BiH zato što nema naknadnog pročišćavanja ovog mulja. Nastaje mulj koji se, uvjetno rečeno, zbrinjava na deponijama, međutim svega nekoliko deponija kod nas i zadovoljava uvjete da bi se nazvalo deponijama. Kako ističe Đozić: ”Mi to zovemo deponijama ali to je u suštini divlja deponija”.

Na upit kako ja moguće da su ovi otrovi završili u kanalizacijskoj mreži, profesor objašnjava kako se ove tvari vrlo teško razgrađuju u prirodi te da je moguće da su one prisutne već dvadesetak godina na ovom prostoru, ali moguće je i da se radi o nekom od lokalnih zagađivača koji su i danas prisutni na ovom području.

Otkud otrova?

”Ovo ulje se koristi u transformatorima, i vjerojatno je negdje došlo do propuštanja. Je li to bilo tijekom rata, naglašavam to su postojani i vrlo otporni spojevi, koji su mogli prije 10-20 godina biti ispušteni i da se i danas nalaze u zemljištu. Također, moguće je da je došlo do propusta industrije koja ovakve spojeve koristi. Piralen jeste PCB. To je trgovački naziv za ulje koje se koristilo u energetskim postrojenjima. Njega ima preko stotinu varijacija i laboratoriji točno mogu odrediti koja je vrsta PCB-a prisutna u ulju”, objašnjava.

Ističe kako ”ljudi trebaju znati da PCB-ovi spadaju u najopasnije zagađujuće tvari koje se mogu javiti u okolišu”.

”To su takozvani postojani organski polutanti koji se vrlo teško razgrađuju u prirodi, mogu jako dugo biti u prirodi. Najveće koncentracije dostižu na kraju lanca ishrane, odnosno kod ljudi gdje se talože u masnim tkivima i postoje određena istraživanja koja govore da reagiraju s proteinima iz masnoća pri čemu nastaju kancerogena oboljenja. Oni i jesu kvalificirani kao dokazani kancerogenici. Potrebno je uraditi karakterizaciju otpada vidjeti pripada li u kategoriju opasnog otpada, ako pripada, a mislim da pripada, trebalo bi postupati s takvim uljem kao opasnim i zbrinuti ga na odgovarajući način. Tu su koncentracije nekoliko desetina puta veće od nekih dozvoljenih koncentracija”, govori.

Apel nadležnima

Kao primjer sličan ovom, kad je došlo do zagađenja ovih razmjera na našim područjima, ističe onaj u banjalučkoj firmi Incel, u kojoj je došlo do izljevanja piralena, s tim da je tamo došlo i do požara. Nakon ovog, angažirana je firma koja se bavi remdijacijom ove vrste zagađenja i oni su odredili točno gdje je to, koja je površina i dubina.

”Apelirao bih na odgovorne, ma tko to bio, da okupe stručnu ekipu ljudi koji će odrediti gdje se nalazi izvor zagađenja, koji će znati što treba uraditi po tom pitanju. Na koji način će uraditi određenu rekultivaciju tog područja, jer mi ne znamo koliko je to zagađeno. Znamo da se pojavljuje na postrojenju u velikim koncentracijama. To je ono što je zabrinjavajuće”, objašnjava Đozić.

Komentirajući navode da je zagađenost toliko velika da je obuhvatila cijeli ovaj dio, prema dolini rijeke Neretve, kao i sam jug Hrvatske, profesor objašnjava kako je i taj scenarij moguć.

”Ako su zaista visoke koncentracije, ljudima na tim područjima treba zabraniti konzumiranje hrane i vode s tog područja, to bi bila prva mjera. To je teško izvodivo kod nas. Primjer smo imali iz doline rijeke Spreče, gdje je zemljište toliko zagađeno teškim metalima, da bi ljudima trebalo zabraniti uzgoj biljnih kultura za humanu i animalnu upotrebu, međutim tko će to kod nas zabraniti? Ponavljam, bez detaljne analize nemamo ništa. Ne možemo nagađati i reći građanima, ne možete jesti povrće, piti vodu. Sa PCB -ovima se zaista nije igrati, oni dugoročno oštećuju organizam. Nisu to tolike koncentracije da ćemo mi udahnuti i jednostavno se otrovati i umrijeti, to je dugotrajno i građani mogu biti zatrovani”, rekao je.

Zaštita građana

Navode da ljudi koji rade na pročistačima kašlju krv komentira kako ne treba nagađati nego sustavno djelovati i utvrditi o čemu se radi.

”Takve stvari moraju potvrditi liječnici, koji trebaju ustanoviti je li to tako ili ne. Uzmu se biološki uzorci urina i krvi i odrede se sadrži li neki od kongerena PCB-a ili neke druge zagađujuće tvari”, govori.

Posljednja istraživanja, prema njegovim saznanjima, su rađena 2005.godine, kad je u pitanju rijeka Spreča, i tad su otkrivene, u vodotoku i u sedimentu, visoke koncentracije PCB-a. Međutim, od tada do ovih dana, nisu rađena nikakva istraživanja.

”Mi obično reagiramo kad je već kasno. Kad netko uradi istraživanje mi vidimo no na kraju ništa ne bude. Generacije koje dolaze će se suočiti s posljedicama ovakvog jednog nemarnog odnosa prema okolišu. Ono što zabrinjava je što mi identificiramo problem, ali se ne radi ništa na rješavanju tog problema. Bude priče o tom, pa ćemo pričati i sljedeće godine kad otkrijemo nekog zagađivača, ili zagađujuću tvar, međutim ništa se konkretno po tom pitanju ne uradi. Rješenja postoje a na nadležnima je da reagiraju u svrhu zaštite građana”, zaključuje tuzlanski profesor za Bljesak.info.