Ne može RH raširenih ruku dočekivati otvorene progonitelje i neprijatelje hrvatskog naroda u BiH. Ne može Bakir Izetbegović, kompletna islamistička agresivna falanga u Zagrebu koristiti hrvatske nacionalne blagodati kao svoje, a pri tom prijetiti ratom mome narodu. Ne može glumac Emir Hadžihafizbegović, Jasmila Žbanić i stotine sličnih ostvarivati se u svakom, od umjetničkog, socijalnog do egzistencijalnog, medijskog i političkog interesa, a u BiH osporavati minimum nacionalne državnosti mome narodu. Takvi će istoga trenutka budem li imao mogućnost i podupre li me hrvatski narod, ostati bez državljanstva, mnogi među njima će biti odmah trajno izgnani, a Izetbegović, Komšić i ostali imali bi trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku, kao i svi pripadnici zloglasnih muslimanskih brigada, osumnjičeni zločinci, progonitelji. A ne bi pred hrvatskim državnim institucijama mirno spavali ni u Zenici ili Sarajevu.
Anto Đapić jedan je od političara iz susjedne Republike Hrvatske s najdužim političkim stažem.
Bio je jedan od osnivača osječkog ogranka HDZ-a, bio je dopredsjednik i predsjednik HSP-a, saborski zastupnik, gradonačelnik Osijeka, načelnik Glavnog stožera HOS-a, da bi nakon što je isključen iz HSP-a, posljednjih godina skoro otišao u političku povijest. Jedno vrijeme čak je i bh. pravaška opcija nosila naziv HSP Đapić-dr. Jurišić.
Međutim, Đapić je nedavno istaknuo kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske i to kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) te dao do znanja da još nije za ropotarnicu jer obećava i aktiviranje za sljedeće lokalne izbore u Hrvatskoj. Za Dnevni list govori o političkim aktualnostima u Hrvatskoj i BiH, ali i oštro kritizira stanje u BiH, kao i službenu „politiku Zagreba“, no u nekim stavovima ‘balansira’ na tankoj liniji prijetnji te će se zasigurno ponovno profilirati kao vođa hrvatske desnice.
Kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) istaknuli ste svoju kandidaturu za predsjednika RH. Jedno vrijeme ste bili i u “političkoj tišini”. Za što ćete se zalagati?
– Gotovo svatko tko poznaje moj politički put može s priličnom sigurnošću znati kako ću ja reagirati na svako nacionalno političko pitanje. To je moja velika prednost u kvaliteti u odnosu na sve ostale suparnike. Većina njih pokušava svoje političke stavove modelirati prema nametnutom raspoloženju izbornog tijela ili ciljanim skupinama, a ja svoje poruke upućujem hrvatskom narodu. Ne građanima, ne manjinama, ne antifašistima, ne ateistima, muslimanima ili pravoslavcima, nego hrvatskom narodu. Tko se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda u potpunoj pripadajućoj punini, njemu ja govorim, ponajprije zato što ja nisam izmišljao svoj program niti ga kupovao na bjelosvjetskim burzama. To što govorim izvire iz baštine, kulture, civilizacijske kršćanske pripadnosti i prava naroda na svoju državnost. Zalažem se za puni suverenitet hrvatskog naroda u cjelini, te za njegovu državnu institucionalizaciju u RH i hrvatskoj republici na prostoru BiH. Naglašavam prostor BiH, jer tek u BiH treba, ako se može, oformiti saveznu zajednicu državnog karaktera triju federalnih ili konfederalnih država suverenih naroda. Moj ideal je nacionalna država, to je ideal filozofije državnog prava od Starčevića do Tuđmana, a nacionalna država je i u znanstvenom smislu prepoznata kao najbolji oblik ostvarivanja slobode naroda. Trenutno smo u Hrvatskoj daleko od toga, a u BiH toga nema ni u tragovima.
Vaš program podrazumijeva i Hrvate u BiH, a posebno ste istaknuli zalaganje u sprječavanju vrijeđanja HVO-a i Hrvata u BiH kao i inzistiranje na zabrani ulaska u RH onih koji to čine? Kako to mislite?
–Hrvati BiH za mene su neraskidiva sastavnica hrvatskog naroda. Nema polovične ili tročetvrtinske državnosti. Ili je državnost, u prijevodu sloboda naroda, ili nije. Nije moj interes za status Hrvata u BiH izražen zbog moga podrijetla, nego zbog toga što sam odgojen i formiran kao integralni Hrvat. Hrvatski narod u BiH je povijesna činjenica na tom prostoru i svi povijesni elementi državnosti izvan okupacijskih razdoblja na tim prostorima zapadno od Drine, baština su hrvatskog naroda. Baš svi. U srpskoj agresiji na Hrvate i muslimane u BiH, a kasnije u muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, HVO je bio oslobodilačka i obrambena vojska. Isključivo je HVO uz sudjelovanje HV-a tijekom zajedničkih operacija osigurao opstanak Hrvata na današnjim prostorima pa je zbog toga stijena hrvatske suverenosti u BiH. Udar na HVO je udar u srce hrvatskog naroda i prenošenje vojnih i ratnih neprijateljstava u političke odnose. Ne mogu i ne smiju sami bh. Hrvati braniti svoj status, vrijednosti i pravo na državnost. To je najvažnije nacionalno-političko pitanje i imperativ nad svim pitanjima hrvatske državne politike danas. Govorim o RH.
Niste mi odgovorili na zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku…
–Ne može RH raširenih ruku dočekivati otvorene progonitelje i neprijatelje hrvatskog naroda u BiH. Ne može BakirIzetbegović, kompletna islamistička agresivna falanga u Zagrebu koristiti hrvatske nacionalne blagodati kao svoje, a pri tom prijetiti ratom mome narodu. Ne može glumac Emir Hadžihafizbegović, Jasmila Žbanić i stotine sličnih ostvarivati se u svakom, od umjetničkog, socijalnog do egzistencijalnog, medijskog i političkog interesa, a u BiH osporavati minimum nacionalne državnosti mome narodu. Takvi će istoga trenutka budem li imao mogućnost i podupre li me hrvatski narod, ostati bez državljanstva, mnogi među njima će biti odmah trajno izgnani, a Izetbegović, Komšić i ostali imali bi trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku, kao i svi pripadnici zloglasnih muslimanskih brigada, osumnjičeni zločinci, progonitelji. A ne bi pred hrvatskim državnim institucijama mirno spavali ni u Zenici ili Sarajevu.
Nisu li to prijetnje?
–Ne. Ovo su konstatacije i nadam se sutra temeljna polazišta državne politike, koje svi neprijatelji hrvatskog naroda, a pogotovo oni koji su nam počinili zlo, moraju znati. Tek kad takvi budu sigurni da će hrvatska država ovako reagirati, svi ostali će početi poštovati hrvatska politička prava. A svi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kao i cijela međunarodna zajednica znaju da ću ja budem li u prilici to i ostvariti. Sve dok muslimanski narod bude podupirao agresivne islamističke politike protiv Hrvata, nitko od njih bez rigorozne vizne provjere neće ući u Hrvatsku.
Odnosi li se to i na HOS koji su, kako znate, bili zajedničke postrojbe Hrvata i Bošnjaka?
–I HVO je u početku na većinskim hrvatskim prostorima imao puno pripadnika muslimanskog naroda. Naravno da se to odnosi i na HOS, jer za hrvatski narod i njegove države u Hrvatskoj i BiH, HOS je jedna od najslavnijih oslobodilačkih komponenti.
Kako gledate na aktualnu politiku u BiH, prvenstveno na vodeće nacionalne lidere?
–Iskreno rečeno, mene nikada nisu naročito zanimali lideri srpskog i muslimanskog naroda, niti oni mogu biti nama Hrvatima naročito važni. Sve je uvijek, pa i danas, ovisilo o nama samima. Iako ne mogu reći da sam u puno čega istomišljenik Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, iako bih puno jasnije i oštrije artikulirao hrvatske politike, ne slažem se s mnogima iz tzv. pravaškog ili nacionalističkog spektra u Hrvatskoj, koji ga napadaju kao glavnog krivca za položaj Hrvata u BiH. Glavna krivnja je na Zagrebu, na državnim politikama koje su nakon Tuđmana praktično pogodovale razdržavljenju hrvatskog naroda, pogotovo muslimanskim politikama. Razdržavljenje u Hrvatskoj pod kolokvijalnim nazivom “detuđmanizacija” ostavilo je strašne posljedice na Hrvatsku, a neusporedivo veće i opasnije na Hrvate BiH.
Vidite li Vi kao neki političari i mediji s desnog spektra u Hrvatskoj, problem u suradnji Dragana Čovića i Milorada Dodika?
–BiH je ili država tri naroda ili je nema. Često u Hrvatskoj jedan dio nazovi desnih političara i novinara u istu ravan stavljaju odnose Čovića i Dodika s odnosom Plenkovića i Pupovca. To je tragično ili neznanje ili namjerna podvala. Hrvatska nije moguća sa srpskom politikom, a BiH nije moguća bez nje. Političkog Pupovca Hrvatska mora uništiti, a Dodika kao predstavnika srpskog naroda u BiH treba respektirati. Tu sve započinje i završava, a imati iluzija da nam je srpska politika danas strateški saveznik, jednako je pogubno kao romantičarska staropravaška iluzija da su nam muslimani braća. Nisu, niti trebaju biti.Ja vidim veći problem u nečem drugom, o čemu se gotovo nikako ne govori među Hrvatima.
A to je?
–Strateški savez svetosavlja i panislamizma. U Hrvatskoj je nezapaženo prošla promjena Ustava SPC, kojom je patrijarhu SPC dodan naziv i – Pećki patrijarh. Svi koji se bave politikom trebali bi proučiti “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara. U toj knjizi su mnogi odgovori. Jugoistok Europe gdje hrvatski narod traži trajni model svoga opstanka oduvijek je pozornica na kojoj igraju veliki igrači. Taj prostor je kao tigrova koža išaran pravoslavljem i islamom, a od pamtivijeka je i jednima i drugima povijesna ambicija prodor što dublje prema zapadu, gdje je istočna obala Jadrana nekakva mitska granica. Zbog tih politika, koje su se međusobno stoljećima podupirale, hrvatski narod je izgubio više od dvije trećine svoga životnog prostora i demografski je desetkovan. Nazad nekoliko stoljeća, do turskih osvajanja, mi smo bili najbrojniji narod s uvjerljivo najvećim teritorijem, a Srbi, koji su bili pod Turcima potpuno, za razliku od nas, upravo u tom razdoblju su postali i najbrojniji i jako proširili svoj životni prostor.Hrvatska mora imati državni i učinkovit odgovor na strateški savez svetosavlja i panislamizma, a koji se u mnogo čemu uvelike ostvaruje. Primjerice, na uvođenju desetina tisuća islamskih migranata na područje Federacije.
U BiH, Hrvati i Bošnjaci, većinom dijele Federaciju, ali su im odnosi daleko lošiji nego s Republikom Srpskom. Kako to komentirate?
–Rješenje je u političkom pojmu – nacionalni suverenitet. Suverenost počiva na tri temeljna elementa: zemlja ili teritorij, narod i vlast. S tim se rješavaju sva pitanja, pa i pitanje opstanka BiH. Bez punog suvereniteta sva tri naroda nema BiH u današnjim granicama, a s punim suverenitetom BiH može biti trajno stabilna zajednička država, sastavljena od tri državne cjeline svojih naroda. Hrvatima je s civilizacijskog stajališta važan opstanak BiH, ali u političkom smislu to ne smije biti nimalo važnije nego ostalima, jer u suprotnom postajemo talac iluzija ili tuđih skrivenih interesa. To smo danas. Podređeni realno jesmo, no razlog tome nisu srpske i muslimanske politike, nego činjenica da mi kao narod još nismo jasno definirali što hoćemo.
Na što točno mislite?
–Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani. Jedina razina ravnopravnosti s bilo kim među državotvornim nacijama današnjice je moguća sa svoga teritorija, sa svojim narodom i vlašću. Ne želim biti ravnopravan s muslimanima i Srbima, oni mene ne zanimaju. Ja samo želim suverenost moga naroda, a ako će nam biti u interesu neki zajednički državni savez sa Srbima i muslimanima, ako će taj savez ojačati suverenost i interese Hrvata, onda – da. Ili izraz konstitutivnost. Ukratko, Hrvati kao integralni politički narod, bez obzira na granice, moraju kao nulti politički prag postaviti hrvatsku republiku na prostorima BiH. Tek tada se može govoriti o mogućoj BiH, a tek tako prihvaćena savezna tronacionalna država, s nacionalnim državnim sastavnicama, može biti dobar temelj procvatu ljudskih, manjinskih pa i građanskih prava.
Što je sporno s konstitutivnošću?
–Sve je sporno. Kad ističemo da se zalažemo za ” konstitutivnost”, mi a priori i bezuvjetno prihvaćamo neki postojeći okvir i tome okviru prilagođavamo pravo na suverenost. Konstitutivnost nije političko pravo naroda, to je izmišljotina kojom se drži Hrvate u bilo kakvoj BiH. Nema nikakve konstitutivnosti bez primarne prethodne suverenosti. Tek suveren narod samostalno, na temelju svojih interesa može odlučiti hoće li prihvatiti zajednički okvir s drugima i kakav će taj okvir, ili konstitucija biti. Ako se prihvati, tada se i tako može govoriti i o konstitutivnosti.
Aktualni član Predsjedništva BiH Željko Komšić, već treći mandat izabran je na tu dužnost. Vaš stav o tome?
–Komšićev izbor nije ni demokracija, ni obična manipulacija. To je islamistička agresija na hrvatski narod. Za početak na Hrvate u BiH, a u drugoj organski povezanoj fazi, na svakog živućeg Hrvata i njegov politički identitet. To se ne može suzbiti fokusirajući se na Komšića ili rasprave o tome kakav je on Hrvat. On je politički islamist po svome izbornom legitimitetu, a protiv takvih pojava se efikasno bori uništenjem islamističkih temelja agresije i stvaranjem moćne, odlučne i države spremne u svakom trenutku na uništenje tih zametaka. Nama uzor u tom smislu mora biti Izrael.
Većina hrvatskih stranaka okupljena je u HNS. Brojna su stajališta da to omogućava homogeniziranje oko najjače stranke, HDZ BiH, te nepostojanje hrvatskog pluralizma. Kako to komentirate?
–Uvijek je tako, u svemu, kad se radi okupljanje. I planeti su okupljeni oko sunca, elektroni oko jezgre atoma. To je zato što je princip svakog uspješnog okupljanja, okupljanje oko najvećeg i najmoćnijeg. To je i normalno, i dobro u određenim okolnostima, ali i opasno. Dobro je ako se tako definira i štiti minimum nacionalnih interesa, a opasno je jer se upravo pod tom deklaracijom, najlakše mogu i uništiti nacionalni interesi. Hrvati u BiH su ovom trenutku, a bit će tako sve dok nemamo svoju republiku, nemaju optimalne preduvjete poticanju političkog pluralizma. To najviše odgovara HDZ -u i može biti, a vjerojatno i jest, izvorište čitavoga niza devijacija. HDZ bi baš zbog toga, ako već nema državno-političkih preduvjeta za razvoj političkog pluralizma, morao u procesima predpolitičkog ili prethodnog odlučivanja okupiti svu hrvatsku pamet te omogućiti pluralizam mišljenja o metodama ostvarivanja nacionalnog suvereniteta.
Stranke desnice u BiH su rascjepkane te malog političkog dometa. Kako ih pomiriti i imate li njihovu zajedničku podršku?
–Među Hrvatima u BiH ne može oko temeljnih nacionalnih pitanja biti ljevice i desnice. Ne može biti nikakvog centra, jer je centar politička izmišljotina globalističkih oligarhija. Svi ljudi znaju što im je intimno i osobno blisko, no, na žalost opredjeljuju se na izborima na različite načine i zbog refleksa priklanjanja ili jačemu, ili u nedostatku dobrih ponuda, manjemu zlu. Uvjet za razvoj autentičnih desnih politika u hrvatskom narodu je, ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. To je esencija misli Ante Starčevića o državnom pravu. Dakle, u BiH bi sve što hrvatski diše moralo biti na tim pozicijama, jer to nije pitanje slobode mišljenja ili demokratske kulture, to je pitanje opstanka naroda. Na toj paradigmi se jedino može ujedinjavati desnica.
Slično je u Hrvatskoj gdje desnice skoro uopće nema. Kako se dogodilo?
–Dogodilo se metastaziranjem zloćudnih naslijeđenih komunističko-jugoslavenskih ostataka kroz politički poredak, afirmacijom antifašističke paradigme kao službenog društvenog okvira vrijednosti, infiltracijom političkog srpstva u državni poredak, te osmišljenom višeslojnom ubitačnom kampanjom protiv jačanja pravaštva dok sam mu ja bio na čelu. Mislite da je slučajna suluda javna kriminalizacija mene osobno, koja ne prestaje već 15 godina, a dobije silovite obrise kad god progovorim o nacionalnim problemima? I s navodne desnice najhisteričnije.To govori da su na sve tzv. nacionalne, prokršćanske i suverenističke pozicije zasađeni virusi razaranja iznutra. Zato od postojećih strančica i liderčića ni ne treba očekivati nekakvo nacionalno jedinstvo, niti su oni rješenje.
Što biste poručili Hrvatima u BiH?
–Dragi Hrvati BiH, poduprite moj politički program, oslonite se na razum i vjerujte sami sebi. Moj politički program je jedino svenacionalno hrvatsko rješenje, bez toga nitko ne može osigurati snažnu državnost i procvat hrvatskog naroda. Bez takvih politika nije moguće biti slobodan. Ja bih bio sretan da ovaj program zastupaju puno jači od mene, tada se ne bih ni kandidirao. Ali, ne samo da ne zastupaju, da ne znaju, mnogi od njih ni neće, a mnogi promiču suprotne politike.
Razgovarala: V. Herceg, [email protected]
wpDiscuz