Nakon što je Rusija 24. veljače napala Ukrajinu, mnogi analitičari i komentatori pokušali su dokučiti razloge za intenziviranje rata koji tinja još od ruskog pripajanja Krima i proglašenja neovisnosti ukrajinskih oblasti Donjeck i Luhansk 2014. godine, a koje su ovih dana – kao i Zaporižje te Herson – naposljetku pripojeni Rusiji. Razloge za rat neki su tražili u svjetovnim kategorijama, i one nedvojbeno igraju određenu ulogu u ovome ratu. Svjetovna slika tih uzroka suvremeni je koncept “ruskoga svijeta”. U njegovoj podlozi nalazi se imperijalni impuls – potreba za ponovnim obuhvaćanjem zemalja koje su bile dijelom Rusije; Carstva ili Sovjetskog Saveza, za rusku ratnu mašineriju – svejedno. No dublji uzroci ruske agresije mitske su i religijske, u osnovi duhovne naravi. Taj prividno sekularni, u realpolitičkom smislu imperijalni, a u supstancijalnom smislu duhovni narativ počiva na više slojeva. Prema jednomu, srednjovjekovna Kijevska Rus’, u čijemu je središtu današnja ukrajinska prijestolnica Kijev, simboličko je ishodište suvremenog ruskog identiteta, a u suvremenom ruskom imperijalnom imaginariju ujedno i izmješteni “sveti grad” nacionalne povijesti, neraskidivo povezan s ruskim pokrštavanjem u doba kijevskog kneza Vladimira.
Matija Štahan
Drugi mitski rukavac “svetim gradom” ne poima Kijev, nego Moskvu, a obično ga se karakterizira kao ruski mesijanizam. Prema uvjerenju koje je 1511. inaugurirao Filotej iz Pskova, nakon što je Vatikan, najkasnije do raskola 1054., za pravoslavne vjernike izgubio autoritet, a Carigrad 1453. pao pod Osmansko Carstvo, Moskva je postala “treći i konačni Rim”, dakle izabrano središte kršćanstva, zahvaljujući čemu Rusija ima posebnu ulogu u posljednjim vremenima. Iz takvog intelektualnog ozračja izrasta i zamisao koja plamti u pozadini recentnih zbivanja, a preciznije negoli mesijanizmom, moglo bi je se opisati pojmom katechonizam. Riječ je, naime, o ideji da Rusija nije “Mesija”, nego katechon, ili – u doslovnom prijevodu s grčkog izvornika – zadržavatelj.
Tko ili što je katechon? Upravo u neodređenosti katechonova identiteta leži njegova zanimljivost. U Drugoj poslanici Solunjanima, Pavao piše kako je katechon jedan od nekoliko aktera koji igraju odlučujuću ulogu u događajima predodređenima za odigravanje neposredno prije svršetka vremena. Drugi od tih aktera Sotoninim je djelovanjem potaknuti antikrist, u poslanici opisan riječima kao što su “Čovjek bezakonja”, “Sin propasti”, “Protivnik” ili “Bezakonik”, kojega – nakon što prigrabi ovozemaljsku vlast i proglasi se bogom – poražava treći akter, Krist. Katechon nije Mesija, nego “ono što [antikrista] zadržava da bi se pojavio tek u svoje vrijeme”, odnosno onaj “tko (…) ga sada zadržava dok ne bude uklonjen”. Drugim riječima, katechon je sila koja antikristovo djelovanje (“otajstvo bezakonja”), a ono je “već (…) na djelu” u Pavlovo doba, privremeno onemogućuje u postizanju ovozemaljske prevlasti. Katechon je, dakle, ono što antikristovu ovostranu, neizbježnu ali privremenu pobjedu sprječava i odgađa, u kontinuitetu, od Pavla do danas.
Rani crkveni oci razmjerno su često promišljali što bi mogao biti katechonov identitet. Većina ih je zaključila kako je riječ o Rimskome Carstvu (Tertulijan, Jeronim i mnogi drugi), no nezanemariv dio, ne samo crkvenih otaca, nego i teologa – kako unutar, tako i izvan Crkve – bio je uvjerenja kako je upravo Crkva katechon. Iako je protokom vremena rasprava o katechonovu identitetu u zapadnom kršćanstvu pala u drugi plan, teorijska razmatranja o njegovoj naravi nastavila su se u druga dva konteksta, preživjevši u istočnom kršćanstvu od srednjovjekovlja sve do modernosti, ali i zaživjevši u uvelike ezoteričnim krugovima međuratne europske “konzervativne revolucije”, čije su unutar sebe pluralne, ali u glavnim crtama uglavnom podudarne silnice bile pretečom službene ideologije Trećega Reicha. Carl Schmitt je tako koncept katechona krajnje fleksibilizirao, ustvrdivši kako njegovu funkciju uvijek mora obavljati netko, ali kako je ta funkcija prenosiva. Katechon stoga nije uvijek jedan te isti entitet – Rimsko Carstvo ili Crkva – nego to danas može biti netko drugi u odnosu na jučer, kao što Moskva može smijeniti Carigrad na mjestu duhovne prijestolnice svijeta, o čemu su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisali, među ostalima, Vladimir Solovjov i Fjodor Dostojevski.
Te dvije, donedavno odvojene razvojne linije pojma katechon, u 21. stoljeću spojile su se u imperijalnoj ideologiji Putinove Rusije.
Po pitanju javne artikulacije te ideje, ključne su dvije figure. Prva je patrijarh Kiril, kao formalni vođa Ruske pravoslavne Crkve, a druga Aleksandar Dugin, ne kao oblikovatelj kremaljske geopolitike – što on, u doslovnom smislu, unatoč svojoj reputaciji nije – nego kao sustvaratelj koncepata pomoću kojih nezanemariv dio ruske intelektualne i političke elite poima stvarnost. I dok je Kiril baštinik sakralne ruske “trećerimske” tradicije – koju sada pretvara u eksplicitnu podršku službenoj ruskoj politici – Dugin je, kao ezoteričan mislilac, ponajprije baštinik “konzervativne revolucije”, na koju je kasnije nadogradio i pseudopravoslavni okvir navodne metafizičke predodređenosti Rusije za katechonsku ulogu u svjetskoj povijesti. Argumenti koje su od proljeća 2022. Kiril i Dugin rabili za razjašnjavanje i opravdavanje ruske agresije na Ukrajinu supstancijalno su jednaki, i mogu se sažeti u tri teze: ovo nije rat (samo) s Ukrajinom; Zapad je antikrist; i, dakako, Rusija je katechon. U svakoj od njih postoji zrnce istine, i to je ono što ih čini posebno opasnima.
Prema prvoj tezi, Rusija nije započela rat s Ukrajinom. Za Dugina, Rusija je pokrenula rat s čitavim Zapadom, svjesno se izdvajajući iz modernizacijskih i globalizacijskih procesa: “Ovo nije rat s Ukrajinom. Ovo je sukob s globalizmom kao cjelovitim planetarnim fenomenom.” U jednom od svojih napisa, Dugin odlazi i korak dalje, proglašavajući Rusiju “istinskim” Zapadom: ostatak Zapada odrekao se zapadnih vrijednosti, a Rusija je sada postala svojevrsnim spremnikom tih vrijednosti. Prema pogledima koje je Kiril tijekom proljeća iznosio u svojim propovijedima, rat nije započela Rusija nego Zapad, pa se pita: “Zašto su se strane sile okomile na rusku zemlju?” (pri čemu pod “ruskom zemljom” misli na Ukrajinu). U drugoj prilici, Kiril je rekao kako “već osam godina traju pokušaji da se uništi ono što postoji na Donbasu” – to jest, tobože neovisne republike koje su 2014. nastale na ukrajinskom tlu. Iza toga, prema Kirilu, stoje nositelji “moći svijeta” koji tom svijetu žele nametnuti svoje vrijednosti. “Ušli smo”, zaključuje Kiril, “u borbu koja nema fizički, nego metafizički značaj”, dakle – nije riječ o agresiji Rusije na Ukrajinu, nego o metafizičkom ratu dobra i zla.
Da ovaj rat nije samo sukob Rusije i Ukrajine misli i papa Franjo, ustanovljujući kako se Treći svjetski rat, za koji je pri početku pontifikata rekao kako već traje, ali se vodi “u dijelovima”, sada više nije “u dijelovima”, nego je cjelovit. Hoćemo li za nekoliko godina ovaj rat i sve što iz njega proiziđe klasificirati Trećim svjetskim ratom, otvoreno je pitanje. No izbijanje rata, suprotno službenoj ruskoj propagandi koju u svojim propovijedima replicira i Kiril, bilo da ga datiramo u 2014. ili 2022. godinu, logički je neodrživo pripisivati Zapadu. Sve što ruska propagandistička mašinerija pripisuje Zapadu, ili konkretnije SAD-u – poticanje na majdanske prosvjede u Kijevu koji su doveli do eskalacije 2014. ili isprepletenost s ukrajinskom državnom vrhuškom – više negoli na Zapad primijeniti se može na samu Rusiju, koja je od raspada Sovjetskog Saveza, a posebice u Putinovoj eri, pomoću svojega kapitala, ruskog pravoslavlja i proruskih političara nastojala vanjskopolitički ovladati Ukrajinom.
Ključno pitanje ovdje glasi: što je Ukrajina? Je li ona, kao što sugerira službena ruska politika, objekt lišen autonomije na koji netko drugi polaže pravo, ili država čiji narod se vlastitom voljom ima pravo opredijeliti hoće li se svrstati uz Rusiju ili će se, pomoću Zapada, od nje pokušati emancipirati? Ukrajinski narod ima pravo odabrati svoje vanjskopolitičko opredjeljenje. I kao što je Rusija, uz suradnju i volju proruski orijentiranih Ukrajinaca, godinama utjecala na ukrajinsku politiku, tako ni Zapad nije mogao ex nihilo proizvesti prozapadne sentimente u Ukrajini; preduvjeti za njih postojali su u ukrajinskom narodu, velikim dijelom upravo zbog imperijalnih tendencija susjedne im Rusije. Naposljetku, svaka argumentacija o tome tko je isprovocirao rat blijedi kada netko rat doista i započne, što je u etičkom smislu neusporedivo teži grijeh. Pa iako u ratu neizravno sudjeluje niz zapadnih zemalja, kako kroz sankcije Rusiji, tako i kroz naoružavanje Ukrajine, te se može govoriti o ratu koji je u sekundarnom smislu sukob Rusije i Zapada, u primarnom je smislu riječ o ratu Rusije i Ukrajine. Borbe se vode na ukrajinskom teritoriju, i zaključiti – kako to čine Dugin i Kiril – da pucanj u ukrajinske civile znači pucanj u srce NATO-ova imperijalizma vrhunaravni je cinizam.
Nakon relativizacije agresorskog čina vlastite zemlje, sljedeći korak je u definiranju – ili, u doslovnom smislu, demoniziranju – protivnika, kako bi se agresiju opravdalo i kroz degradaciju percipiranog neprijatelja. Kao u nekadašnjim govorima ajatolaha Homeinija, koji je SAD zvao “velikim Sotonom” – ili pak Ronalda Reagana, koji je Sovjetski Savez oslovljavao “carstvom zla”, ili Georgea Walkera Busha, koji je neprijateljske države prozvao “osovinom zla” – za Dugina i Kirila Zapad predstavlja Kristu suprotstavljeno carstvo. “SAD je antikrist”, ustvrdio je Dugin još i prije rata, dok je u knjizi Četvrta politička teorija moderne ideologije i vrijednosti (postmodernu, globalizam, postliberalizam i postindustrijsko društvo) – a čiji je epicentar ispravno smjestio u Ameriku – proglasio “kraljevstvom antikrista”. Kiril je u definiranju Zapada “kraljevstvom antikrista” malko neizravniji, ali podjednako jasan. Prije nekoliko godina, ruski je patrijarh suvremenu tehnologiju, od interneta do pametnih telefona, proglasio pretečom antikrista: “Kontrola iz jednog središta je nagovještaj antikrista. Antikrist je osoba koja je na čelu svjetske mreže koja nadzire cijeli ljudski rod.” Antikrista je Kiril izravno spomenuo i nakon početka invazije, u propovijedi koja – bez imenovanja tog koncepta – govori upravo o katechonu:
“Sveto pismo spominje određenu silu koja zadržava antikristov dolazak u svijet. Apostol ne govori koja je to moć, a neki su mislili kako je riječ o rimskoj državi, koja je, iako poganska, ipak održavala određeni red. Neki su vjerovali kako je riječ o Crkvi, da je ona ta zadržavajuća sila. To je doista tako – Crkva čuva čovjeka od gubitka životnog smjera. Ali to su također svi pobožni ljudi iz svih vremena i naroda, to je pravoslavna vjera, koja živi i djeluje u Pravoslavnoj Crkvi.”
Iz konteksta čitave propovijedi i Kirilova djelovanja od ratne eskalacije jasno je kako ove riječi znače da se Rusija, ratujući sa Zapadom, postavila antikristu nasuprot. Katechon zadržava antikrista, a Rusija – u Kirilovoj paraleli – poprimajući katechonski identitet zadržava prevlast Zapada, ili globalizaciju i tehnologizaciju, koji su poprimili antikristov identitet. Dugin je opet izravniji, pa je tako prije nekoliko godina za agenciju Catholic News Service izjavio: “Putin je naš katechon.” U drugim istupima ipak je nijansiranije formulirao sličnu misao, ustanovivši, primjerice, u razgovoru objavljenom početkom godine na YouTubeu, kako je “Putin obnovio katechonski identitet Rusije”. Dugin se pojmom katechon služi već desetljećima, pa ga tako još 1990-ih u knjizi Metafizika evanđelja opsežno raščlanjuje, izravno s njim povezujući tradiciju poimanja Moskve “trećim Rimom”, tumačeći usput Bizant kao apokaliptičko “tisućugodišnje kraljevstvo” i nazivajući poput Kirila Rusiju “svetom”, navodeći pritom kao uzor upravljanja državom klasični pravoslavni koncept “simfonije” između svjetovnih i duhovnih vlasti, dakle ono što Putin prakticira s Kirilom. Naposljetku, na dan početka ruske agresije, 24. veljače, Dugin je na Facebooku, referirajući se, osim na zadržavatelja, i na antikrista, odnosno onoga koji, prema Drugoj poslanici Solunjanima, sebe postavlja na mjesto Boga, napisao: “Sada smo u Ratu Duhova. Katechon vs. Antekeimenos.”
Ova tri argumenta – naime, kako se rat ne vodi protiv Ukrajine, nego cjelokupnog Zapada; kako je taj Zapad k tome antikrist, i kako je Rusija katechon – zajedno pletu apokaliptički duh vremena u kojemu se kreće i živi suvremena ruska intelektualna i politička elita. Uostalom, Kiril je još prije nekoliko godina upozoravao kako se nalazimo na pragu posljednjih vremena, dok je Dugin pak isticao kako dolazak apokalipse valja ubrzati (iako je dvojbeno kako to misli postići ako je katechonova uloga upravo suprotna). Niz ruskih oblikovatelja javnog mnijenja, na tom tragu, vjeruje kako o suvremenoj ruskoj politici izravno ovisi kraj povijesti – i to ne onaj metaforički Fukuyamin po kojemu liberalno-demokratski model postupno uspostavlja svjetsku dominaciju, nego doslovni, biblijski, apokaliptički kraj povijesti. Iz te vizure, Rusija se, kao kolektivistički katechon, hrva s kolektivističkim antikristom, sprječavajući i do daljnjega odgađajući njegovu ovozemaljsku prevlast. O dubokoj ukorijenjenosti ideje o katechonu u suvremenu rusku imperijalnu misao, gdje ona predstavlja svojevrsnu neizrečenu dogmu, govori i činjenica da se ruski državni dužnosnici, od Sergeja Lavrova do samog Putina, u obraćanjima svjetskoj javnosti zapravo služe sekulariziranim varijantama argumentacije o katechonskoj naravi “svete Rusije”.
Putin je tako u govoru na proslavi pripojenja dijela ukrajinskog teritorija rekao kako je istinska misija Rusije radikalno raskinuti sa Zapadom, ne samo zbog mnogobrojnih političkih razloga kao što su imperijalni “izvoz demokracije” i nametanje dvostrukih kriterija za saveznike i suparnike, nego i zbog etičkih razloga, kao što su zapadno “poricanje moralnih normi, religije i obitelji”, zamjene majke i oca “roditeljem 1, 2 i 3”, obmane da “osim žena i muškaraca tobože postoje i drugi spolovi”, i tako dalje. Slična zapažanja Putin je iznosio i ranije, ali sada je otišao korak dalje, preuzimajući rječnik vrlo blizak Kirilovu i Duginovu: “Negiranje čovjeka, rušenje vjere i tradicionalnih vrijednosti te gušenje slobode poprima obrise antireligije – otvorenog sotonizma.” Nakon što je u govoru fokus s Ukrajine preusmjerio na cjelokupni Zapad te ga potom definirao postojbinom sotonizma, Putin ipak, očekivano, nije upotrijebio za širu javnost odveć opskuran koncept katechona, nego ga samo šutke afirmirao ističući posebnost ruske povijesne uloge, uz groteskno ponavljanje Kristova upozorenja o “lažnim prorocima”: “Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati” (Mt 7, 20).
Upravo te Isusove riječi, koliko god apsurdno zvučale iz Putinovih usta, ponajbolji su ključ razumijevanja kako Zapada, tako i Rusije.
Jer, ruske optužbe uvelike su točne: Zapad je doista u akutnoj fazi moralne dekadencije, a različite njegove silnice doista čine sve što su Kiril, Dugin i Putin naveli, podmećući pod globalizacijom vlastite imperijalne interese, iskorištavajući visoku tehnologiju za posvemašnji nadzor nad pučanstvom, relativizirajući spolnost i samu ljudskost kroz rodnu teoriju, transrodnu praksu i druge derivate seksualne revolucije. Ali to ni na koji način ne znači da je Rusija primjer uzornog kršćanskog društva ili instrument rekristijanizacije svijeta. Naprotiv! Iako zbog industrijske i tehnološke zaostalosti te političke i općedruštvene neslobode za pojedinim zapadnim zastranjenjima kaska, Rusiju obilježuju neki problemi istovjetni zapadnjačkima, manifestirajući se u njoj i gore nego u Europi i SAD-u (primjerice, stope pobačaja i razvoda u Rusiji značajno nadvisuju one na Zapadu), dok se neki drugi ruski nedostaci u odnosu na Zapad pred našim očima očituju na znatno arhaičniji, barbarski način. Rusijom više negoli Zapadom prevladava mitska svijest: dok zapadne države zemlje “trećeg svijeta” nerijetko tek eksploatiraju, Rusija ovaj rat nije započela zbog resursa, već zbog nemogućnosti da svijet poima kao mjesto u kojemu Ukrajina na ovaj ili onaj način nije dijelom sfere ruskog utjecaja ili, dakako, same Rusije.
Pojednostavljeno rečeno: ako je Zapad postkršćansko društvo, rusko je društvo još uvijek pretkršćansko. Zapad danas nudi jednu, a Rusija drugu vrstu kulture smrti. Ali kritika jedne vrste kulture smrti ne opravdava podržavanje druge kulture smrti; obje treba, s jednakom odlučnošću, odbaciti. Dakle, kao što Joe Biden, deklarirajući se katolikom, zagovara politike pobačaja i transrodnosti, tako i Putin, nastupajući kao branitelj pravoslavlja, ne vrednujući svetost života izravno krši Božje zapovijedi, preferirajući nad kristovskim pravilom o okretanju drugog obraza – iz istog onog Isusova obraćanja odakle je u nedavnom govoru posegnuo za upozorenjem o “lažnim prorocima” – ono oprečno pravilo, koje glasi: “Oko za oko, zub za zub”. Ako Zapad do apsurdne razine inzistira na “pravu” pojedinca da se definira pripadnikom ovog ili onog spola ili “rodnog identiteta”, Rusija do jednako apsurdne razine inzistira na kolektivističkom “pravu” na ovladavanje Ukrajinom. “Sveta Rusija” za Kirila je, Dugina i Putina božanski pomazana za nasilno nametanje svojih interesa drugima. No, kako je promišljajući povijest Europe zapisao Joseph Ratzinger:
“Bog ili božanstvo može postati sredstvo apsolutiziranja vlastite moći i vlastitih interesa. Takva slika Boga, toliko djelomična da se Božja apsolutnost poistovjećuje s vlastitom zajednicom ili s njezinim interesima i da se ono što je empirijsko i relativno uzdiže na apsolutno, ne može a da ne uništi pravo i moral.”
Pa iako su mnogi konzervativci, primjerice Jordan Peterson, zbog svojega otpora prema zapadnjačkim moralnim devijacijama skloni relativizirati rusku agresiju, iz kršćanske perspektive, u rusko-ukrajinskom ratu stati na rusku stranu jednostavno nije moguće. Iako se predstavlja zaštitnikom kršćanstva, Putin zapravo djeluje poganski, a ono što Kiril i Dugin u ovome kontekstu proglašuju kršćanstvom zapravo je poganstvo zaodjeveno u privid kršćanstva. Agresijom na Ukrajinu iznevjereni su visoki etički standardi koje su pred Rusiju postavljali nekadašnji zagovornici ruske posebnosti poput spomenutog Solovjova ili Nikolaja Berdjajeva; suvremena Rusija, dakle, nije iznevjerila samo univerzalne kršćanske vrijednosti, nego čak i vrijednosti onih koji su je također vidjeli “trećim Rimom” i svojevrsnim katechonom, ali s posve drukčijim sadržajem. Ako pak neki zapadnjaci neskloni moralnom rasapu suvremenih Europe i SAD-a drže da će Rusija ovim ratom nekako izgnati postkršćanske tendencije današnjeg Zapada, odgovoriti im treba Isusovim riječima: “Kako može Sotona Sotonu izgoniti?” (Mk 3, 23).
“Po plodovima ćete ih njihovima prepoznati.” Kakvi su, onda, Putinovi – pa i Kirilovi, kao i Duginovi – plodovi? Laž, smrt i obmana, sukladno, između ostalog, različitim biblijskim opisima đavoljih osobina. Laž se očituje u “službenim” uzrocima ruske invazije, a đavao je “otac laži” (Iv 8, 44). Smrt se očituje u proizvoljnim masakrima diljem Ukrajine, a đavao je “čovjekoubojica od početka” (Iv 8, 44). Obmana se očituje u samopredstavljanju Putina zaštitnikom kršćanstva dok djeluje krajnje protukršćanski – a Sotona se “prerušuje u anđela svjetla” (2 Kor 11, 14). I Putin i Dugin, ali i Kiril, propagirajući tri teze koje objedinjuje katechon, ispostavljaju se, dakle, “lažnim prorocima”. Svaka od tih teza napola je istinita, pa njihova opsjenarska narav leži u onome što se prešućuje: da, ovaj rat ima i globalnu dimenziju, ali je primarno rat Rusije i Ukrajine. Da, suvremeni Zapad pokazuje antikristovske tendencije, ali riječ je samo o dijelu duboko podijeljenog Zapada, a ne o vrijednosnom monolitu – i, s druge strane, antikristovske tendencije osim Zapada demonstrira i sama Rusija. No kakvo onda zrnce istine postoji u tezi o Rusiji kao katechonu?
Naizgled paradoksalno, uvjerenje o posebnoj ulozi Rusije u svjetskoj povijesti nisu kultivirali samo ruski duhovnici, filozofi i političari, nego i sȃm Vatikan, pa tako i papa Franjo, legitimirajući svojom ovogodišnjom posvetom Rusije (i Ukrajine) Bezgrješnomu Srcu Marijinu riječi koje je Gospa, ukazavši se troma malenim pastirima u Fatimi, uputila o Rusiji, zatraživši posvećivanje te zemlje svome Bezgrješnom Srcu: “Ako se moji zahtjevi ispune, Rusija će se preobratiti i vladat će mir; ako ne, ona će širiti svoje zablude širom svijeta, uzrokujući ratove i progone Crkve.” Pa iako se Gospine riječi ponajprije odnose na 20. stoljeće te ih najprije valja tumačiti pojavom globalnog komunizma i izbijanjem Drugoga svjetskog rata – štoviše, eksplicitno se spominje kako će sljedeći rat izbiti za pontifikata Pija XI. – njezina se poruka ne iscrpljuje samo u prošlostoljetnom kontekstu, jer događaji iz 20. stoljeća uvjetuju i našu sadašnjost. Smisao Gospinih riječi stoga je da povijesna uloga Rusije pod određenim uvjetima može biti pozitivna, ali jednako tako i negativna. S obzirom na sve što se dogodilo od 24. veljače, bjelodano je koja silnica zasad prevladava.
Međutim, ipak postoji jedan način na koji Rusija može biti katechon; onaj prema kojemu – a zagovara ga, primjerice, Giorgio Agamben – katechon nije eksponent dobra koji zauzdava zlo, nego element svojevrsnog pluralizma zla koji onemogućuje uobličenje zla u samo jednom od svojih pojavnih oblika. Prema takvom tumačenju, Duginova protuslovna želja za pobjedom onoga u čemu vidi katechona s jedne, te ubrzavanjem apokalipse, s druge strane, postaje manje protuslovnom. Ako katechon nije Kristova, već antikristova sila, tada su Dugin, Kiril i Putin doista zauzeli katechonsku stranu – bježeći od Zapada kao “kraljevstva antikrista”, pobjegli su antikristu Istoka u zagrljaj.