Atrur Mas, predsjednik katalonskog Generaliteta i vođa najjače stranke, biračima obećava referendum bez obzira na zabranu centralne vlasti u Madridu
Oblasni izbori u Kataloniji u nedjelju odlučuju o sastavu oblasnog parlamenta, ali oni su istodobno i presudan ogled o neovisnosti te španjolske povijesne zemlje: ako pobijede stranke koje se sada zauzimaju za istupanje Katalonije iz Kraljevine Španjolske, Generalitet će raspisati referendum o neovisnosti.
Hrvatski presedan
Katalonska vlada je od centralne rezervne blagajne u Madridu zahtijevala izvanrednu pomoć od 5 milijardi eura, a katalonski Parlament od madridskog Kongresa fiskalnu autonomiju. Parlamentarna većina premijera Mariana Rajoya u Madridu je 24. rujna ponovo odbila zahtjev za fiskalnom autonomijom, dan kasnije je Artur Mas, predsjednik Generaliteta i vođa većinske katalonske nacional-liberalne centrističke federacije Konvergencija i jedinstvo (CiU), raspisao oblasne izbore u Kataloniji za 25. studenoga, a još dan kasnije je najavio referendum o neovisnosti Katalonije čak i bez (Ustavom zahtijevane) suglasnosti španjolske Vlade.
Rajoy je, leden kao i vazda, najavio da referendum neće dopustiti. Pitanje je hoće li ga moći spriječiti. Vjerojatno neće.
Po španjolskom Ustavu, doduše, oblast ne može raspisati referendum bez odobrenja španjolske Vlade – ali je Mas sasvim decidirano najavio da će referendum biti proveden, suglasio se Madrid ili ne. Iskustvo Slovenije i Hrvatske pokazuje da Evropska unija priznaje (makar nerado) rezultate takva referenduma, bez obzira na stav federalne vlasti – a Španjolska je faktički federacija, iako ima centralizirani državni proračun.
Ako stranke koje podupiru izdvajanje Katalonije iz Španjolske prikupe više od 55 posto glasova (to je donja granica koju je Evropska unija postavila Crnoj Gori), to će zahtjevu za referendum dati veliku snagu.
Na preklanjskim katalonskim izborima izrazito separatističke stranke – Republikanska ljevica Katalonije i Katalonska solidarnost za neovisnost – dobile su usve 11,6 posto glasova. Protiv izdvajanja iz Španjolske su Socijalistička stranka Katalonije (drugoplasirana s 18,6 posto, dotad u vladajućoj koaliciji), Pučka stranka Katalonije (12,2 posto) i Građani za promjenu (3,4 posto). Pobjednička CiU osvojila je 38,5 posto glasova, izjašnjavajući se, uz ostalo, za jačanje autonomije, a ponajprije za fiskalnu autonomiju, budući da iz Katalonije (za razliku od Baskije) svi porezi idu u središnju madridsku blagajnu, odakle se samo manji dio vraća u Kataloniju, a oko 16 milijardi eura godišnje ubranih u Kataloniji odlazi u siromašnije dijelove Španjolske.
Najvažniji prosvjedi
Posljednje predizborne ankete – provedene u nedjelju – kažu da bi CiU (sada i sama za neovisnost) dobio oko 37 posto glasova, Republikanska ljevica oko 10 posto, a Katalonska solidarnost oko 9 posto. To bi bilo malo više od 55 posto.
Presudan moment po zaokret CiU prema neovisnosti, a time i Katalonije put referenduma, bio je, barem izvana gledano, 12. rujna, kada se središtem Barcelone razlilo nepregledno mnoštvo – oko milijun i pô građana – zahtijevajući neovisnost Katalonije kao nove članice Evropske unije. Dominirale su parole: “Neovisnost sada!”, “Katalonija – nova evropska država”, “Goodbay Spain” itd. Taj porast podrške neovisnosti izravna je posljedica krize i politike vladajućih španjolskih nacionalista pod vodstvom Mariana Rajoya. Manifestacija je zaista bila opća a ne samo stranačka. Sudjelovao je i Jordi Pujol (predsjednik Generaliteta 1980. – 2003.). Carme Forcadell, predsjednica katalonskog Parlamenta, tvrdi da je to bila “najvažnija manifestacija u katalonskoj povijesti”.
Podrška veća od 50 %
Nekoliko dana ranije objavljeni su rezultati ispitivanja javnog mnijenja koje je proveo mjerodavni Centre d’Estudis d’Opinió (CEO), po kojemu je za neovisnost od Španjolske većina katalonskog stanovništva – 51,1 posto (8 posto više nego lani).
Katalonija (7,5 milijuna stanovnika) najbogatiji je dio Španjolskog Kraljevstva (40 milijuna): proizvodi oko 20 posto španjolskoga društvenoga brutoproizvoda. Smatraju je – zajedno s Badenom i Würtembergom u Njemačkoj, Rhônsko-alpskom oblašću u Francuskoj te Lombardijom u Italiji, jednim od četiriju “ekonomskih motora” Evropske unije. Društveni brutoproizvod po stanovniku bio je 2009. godine 26.500 eura (16 posto viši od španjolskog prosjeka). Ima ograničenu političku i upravnu autonomiju.
Ni razlike, ni separacionizam, nisu samo rezultati krize u eurozoni – ali kriza im je dala snažan “spin”.
Kataloniju od ostatka Španjolske dijeli i povijest do 1492., i još više jezik: ono što obično zovemo španjolskim je kastiljski jezik iz ibero-romanske grane, dok je katalonski srodan, ali različit romanski jezik iz okcitansko-romanske grane. Katalonskim govore Valencia, Baleari i Katalonija (uključivši i dio danas u Francuskoj, kao posljedica rata za neovisnost Katalonske Republike 1640. – 1652.), te Andora.
Sve to je pridonijelo da se Katalonci osjećaju nacijom, a ne dijelom španjolske nacije. Pojedina glasila citiraju Osvalda Calzadu, koji efektno kaže: “Katalonija je krava koju konstantno muzu, dajući joj samo onoliko trave koliko je dovoljno da preživi”.
Više od drugih?
Sada mnogi u Kataloniji ocjenjuju da ona u ovoj krizi plaća ceh ostalima u Španjolskoj. Iako je najbogatija regija u Španjolskoj, ona je i najzaduženija: 44 milijarde eura. Ne bi bila toliko dužna da Madrid nije, mjerama žestoke štednje na koje je bio obavezan, zatvorio i njoj pipu. U Barceloni tvrde: više nego drugima. Da sve bude gore, Standard&Poor’s procjenjuju da se španjolska kriza intenzivira, da ni 2013. neće biti godina oporavka (kao ni u Hrvatskoj). To bi moglo presuditi.