Dobar dio nacije jako se uzbudio zbog najave, pazi, tek najave mogućeg ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka. Sve skupa mi izgleda kao scena iz nekog trećerazrednog holivudskog filma o velikoj katastrofi koja će dovesti do smaka svijeta. Mame vrište po društvenim mrežama da neće dati svoje sinove, što me toliko i ne čudi, koliko činjenica da se u cijeloj ovoj priči očevi uopće ne oglašavaju. Stoga i ne treba čuditi to što je jako mali broj onih koji brane obvezu uvođenja vojnog roka. Izgleda da je vrag odnio šalu davno ranije. Sinovi su ipak samo odraz svojih očeva.
Kad malo bolje razmislim i sjetim se koliko su bile brojne one minhenske, frankufurtske i sve ine brigade za vrijeme Domovinskog rata, ostaje mi samo zaključak da baš i nismo tako ratnička nacija kako se volimo kurčiti. Opet, netko je i obranio ovu zemlju. Što je onda istina?
Kao i obično, ona je negdje u kombinaciji onoga što je na stolu za raspravu. Dok su muškarci branili Lijepu našu, dezerteri su zarađivali, oni su učili pravila liberalne demokracije, pohađali seminare o vođenju nevladinih udruga, postajali treneri za isto, stjecali veze i poznanstva…. Ukratko, dok branitelji nastavljaju svoju borbu, nakon četnika s raznim nedaćama i bolestima od kojih je PTSP ona najmanja, jurišnici minhenskih i inih brigada su ovladali javnim prostorom. Oni danas kreiraju mišljenje. Oni danas određuju što jest, a što nije in. Biti spreman za obranu domovine nije in. Ali da muškarci idu van sa sjenilom na okicama, to očito jest in.
Kažem opet, ne čudi me što mamicama ne smeta to što nemaju kćerke, a nestaje im šminka iz toaletnih torbica. Čudno mi je što očevi ne reagiraju na to. Kako je to moguće? Moram se pomiriti s činjenicom da ne znam odgovore na sva pitanja, ali očito je, ponavljam to, vrag već ranije odnio šalu. Nije problem u klincima kojima se ne ide u vojsku. Nije problem niti u mamicama, jer i moja je plakala kad sam prvi put išao u vojsku, a drugi put pojma nije imala, a ja bih volio da jest. Problem je što je premalo očeva poput mog starog koji je staroj namrgođeno rekao: „A zar bi ti bilo draže da je nesposoban?“ – a onda otišao u drugu prostoriju i prvi put u životu, barem koliko sam ja vidio, zaplakao.
I da ne bude sad da svu odgovornost svaljujem na očeve, moram priznati da mi je fascinantno kako žene šutke prelaze preko bezobraznih i bezobzirnih napada na Predsjednicu Republike nakon što je rekla da ponovno uvođenje vojnog roka smatra prihvatljivim. Gdje je odjednom nestala ta ženska i majčinska solidarnost?
Kad sve skupa malo bolje pogledam, žene i ne možemo kriviti za stav kakav imaju. One su majke i to je očekivano. Zato ću ponoviti pitanje – gdje su nestali očevi. Ma ne moraju ni oni braniti uvođenje vojnog roka. Mene zanima kako im se dogodilo da im sinovi odrastu i dopuštaju da majke galame u njihovo ime. Nebitno je li riječ o vojnom roku ili ne. To mi je sad bio samo povod.
Ante Gugo/Kamenjar.com