Anica Jurić ove je godine s unukom Ivom koji je došao iz inozemstva gdje živi i radi, uspjela otići na katoličko groblje i upaliti svijeće za supruga Juru i sinove Stjepana, Ljubomira i Dragana. Svi su ubijeni na isti dan – 13. lipnja 1993. godine, na kućnom pragu u Kovačima, a nitko od njih nije bio naoružan niti je pružao otpor.
Anica koja je i sama ranjena kao i snaha joj Antonija, gledala je svojim očima kako joj krvnici s maskama na licu ubijaju svu djecu. “Kao da je jučer bilo, sjećam se svakog detalja, ali i dalje ne vjerujem da to čovjek može preživjeti. Ja sam uspjela samo zahvaljujući snazi koju mi je Bog dao i radosti koju sam pronašla u svojih dvoje unučadi i troje praunučadi koje su mi kasnije podarili.”
Ovi dani uoči 13. lipnja su mi najteži’
Unatoč zdravstvenim problemima, Anica je uspjela obići grobove svojih najbližih. “Ovi dani uoči 13. lipnja su mi najteži. Teško nam je svima koji smo izgubili nekoga, ali kad vam ubiju svu djecu, onda je ta tuga ogromna”, ispričala je Anica za artinfo.
Progon kakanjskih Hrvata i danas je bolna tema. U samo nekoliko dana mjeseca lipnja 1993. godine, počevši od 8. lipnja kada je počela otvorena agresija postrojbi Armije BiH na hrvatska sela u općini Kakanj i progon hrvatskog i srpskog stanovništva. Protjerano je više od 11.000 Hrvata.
direktno.hr