Je li na pomolu stvaranje novog NATO-a koji bi gospodarski, politički i vojno objedinio Europu i Sjedinjene Američke Države? Takvo pitanje izranja iz pregovora o Transatlanskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP) između Europske unije (EU) i Sjedninjenih Američkih Država (SAD) koji bi, kako se najavljuje, mogli biti završeni do kraja ove godine a njegova primjena se očekuje već u 2016. godini. Dogovori o ovom sporazumu počeli su u ljeto 2013. godine i do sada je orgamizirano osam pregovaračkih rundi. Prem šturim informacijama koje prodiru u javnost, može se procjenjivati kako se radi o geopolitičkom projektu najvišeg globalnog dometa.
Piše: Pejo Gašparević, Hrvatski Medijski Servis
Prošlog sam tjedna u Splitu nazočio iznimno zanimljivoj panel diskusiji na kojoj se raspravljalo o Transatlanskom sporazumu o trgovini i investicijama između EU-a i SADA-a. Na moje pitanje je li TTIP geopolitički odgovor euroatlantizma na jačanje azijskog gospodarstva-Kine, Indije, i Rusije koje prati i porast političkog utjecaja i vojne snage azijskih zemalja, direktorica Američke gospodarske komore u Hrvatskoj Andrea Doko-Jurišić mi je odgvorila kako Transatlanski sporazumu o trgovini i investicijama između EU-a i SAD- neki nazivaju „novim NATO-paktom“.
„Ovaj se sporazum po svojem utjecaju doista vidi kao velika mogućnost za EU i SAD da ojačaju svoju konkurentnost“, istaknula je ona.
Osnaživanje savezništva između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država događa se u uzavrelim geopolitičkim okolnostima u kojima veliki azijski divovi stupaju na svjetsku, ne samo gospodarsku, nego i geopolitičku pozornicu, želeći proširiti svoju moć.
U ovom analitičkom uratku usredotočujem se na područje Balkana. Taj se prostor trenutačno može smatrati bačenim u geopolitički vakum, te je postao meta oživjelih ruskih pretenzija za obnavljanje svojeg utjecaja posebice u Srbiji a posljedično tomu i u Republici Srpskoj u BiH. Izvore ruskih geopolitičkih ambicija na Balkanu treba tražiti u nedojmljivoj Europskoj uniji koja (još) nije razvila geopolitičke navike, ali i u višegodišnjem diplomatsko-političkom povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz balkanskog grotla. Čini se kako su kreatori „novog NATO-a“, odnosno Transatlanskog sporazuma o trgovini i investicijama između EU-a i SAD-a, primjetili kako je Balkan jedno od onih neuralgičnih područja koje odiše potrebom da ga se ambicioznije situira u eruoatlanske geopolitičke horizonte. U protivnom, Balkana bi se mogli dokopati geopolitčki pretendenti koji su s onu stranu euroatlantizma, među koje se ubraja i arhitekte kalifatstva.
Shvatimo li „novi NATO“ i kao metaforu novog zajedničkog europsko-američkog globalnog angažmana, onda to baca i novo svjetlo na političku dinamiku u BiH. Znakovito je kako su nakon višemjesečnih nepomirljivosti Stranka demoklratske akcije (SDA), Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH i Demokrartska fronta (DF) Željka Komšića krajem prošlog tjedna uspjeli postići dogovor o formiranju Vlade Federacije BiH.
Neposredno nakon što je javnost saznala za taj dogovor zvali su me s Radio Slobodne Europe, zamolivši me za viđenje tog dogovora. U prvi sam plan istaknuo važnost uloge međunarodnog čimbenika za postizanje dogovora o fomriranju federalne izvršne vlasti. Evo što sam rekao za taj ugledni medij: „Oni (međunarodni čimbenici) nisu, prema mojim spoznajama, željeli da se stvori nova politička kriza ili reprizira nečega što bi ličilo na krizu u Federaciji od prije četiri godine. Sada su drugačije političke i geopolitičke okolnosti tako da bi neformiranje vlasti od BiH stvorilo ranjiv plijen koji bio mogao biti, kolokvijalno rečeno, poklopljen od onoga tko nije za euroatlanske integracije. Znamo za problem Rusije i Ukrajine koji se reflektira na Europu, pa i na područje Balkana a samim tim i na BiH. Čini se da su ovaj put briselsko-washingtonske strukture signalizirale da se formira vlast kako se ne bi stvorila nova neizvjesnost koja ne bi išla u prilog europskom putu BiH“.
Dogovorom o formiranju federalne izvršne vlasti, zapravo, spriječen je pokušaj repriziranja instaliranja nove verzije platformaške vlasti u BiH. Indikativna je rečenica Žaljka Komšića koji je nakon dogovora o formiranju vlasti u Federaciji BiH rekao kako je „svatko morao progutati neku gorku pilulu, jer drukčije jednostavno nije išlo“.
Ove Komšićeva dijagnoza postignutog dogovora točna je, ali samo djelomično, jer se ne može primjeniti na Hrvate koji ovaj puta nisu progutali „gorku pilulu“ pošto je priznata njihova većinska glasačka volja i u vlast ulaze oni koji imaju njihov izborni legitimitet .
Očigledno su Komšić i njegovi politički mentori ovaj puta progutali „gorku pilulu“ pošto su morali priznati izborni rezulatat i Hrvata, a ne kao prije čeitiri godine kada su Hrvati bili prinuđeni „gutati piluje“ gaženjem njihove većinske glasačke volje. Komšićeve riječi kako „drukčije jednostavno nije išlo“, zapravo signaliziraju da su i ovaj put postojale drukčije zamisli, ali su se izjalovile.
Sada je posve očigledno kako su plaformaška vlast i Komšićevo osmogodišnje stolovenje u Predsjedništvu BiH na dužnosti člana najvišeg državnog tijela iz reda hrvatskog naroda ali bez glasačke potpore tog naroda, zapravo bili proizvođači političke nestabilnost koja je ugrožavala euroatlansku putanju Bosne i Hercegovine. Kreatori „platformaštva“ i „komšićizma“, te „vlajkizma“ u RS-u, i njihovi međuanrodni (zapadni) sufleri radili su u korist vlastite štete.
Geopolitički tragovi, metaforički rečeno, „novog NATO-a“ razgrću magluštinu koja onemogućava bistrije gledanje Bosne i Hercegovine u smjeru Zapada./HMS/
wpDiscuz