Dodikov posljednji istup, u kojem najavljuje uvjetno zamrzavanje zakona usvojenih u NSRS, predstavlja najsofisticiraniji suverenistički diplomatski manevar jednog domaćeg aktera od uvođenja Bonskih ovlasti kada je i formalno Daytonski ustav stavljen ad acta.
I to nije floskula nego dijagnoza stvarnosti, jer suprotno površnim tumačenjima analitičara sa sarajevskog medija Klix, da se radi o pokušaju izbjegavanja kazne, ovaj istup je jasno ciljan prema međunarodnoj areni i ima trostruku funkciju.
Prije svega on simbolički nudi žrtvu u ovoj šahovskoj igri. Dodik naoko žrtvuje figuru znajući da ništa realno ne gubi, ali pozicionira sebe kao konstruktivnog pregovarača i nameće dojam da nije on taj koji blokira dijalog.
Uzrok je međunarodni faktor koji više ne zna gdje mu je čelo a gdje pozicija kraljice, jer u toj igri šaha, žrtva pijuna otvara napad na kralja, a kralj nije Schmidt, kralj su same Bonske ovlasti i koncept međunarodne vlasti u BiH.
Koncept koji se raspada pod teretom vlastite besmislenosti.
Dodik zatim, drugim udarcem, preusmjerava fokus s presude na princip, ta presuda je trenutno njegova najveća snaga, sredstvo kojim ga je OHR u svom egoizmu i nasilju pretvorio u političkog osuđenika. Iako su mu godinama gradili imidž diktatora i kriminalca, preko presude on konačno postaje žrtva političkog neslaganja, a ne pravde.
Dodik ovim potezom mudro konstruira sliku legitimnog vođe kojeg se progoni zbog političkog stava za koji ima i međunarodno pravno uporište. Koje leti do Vijeća sigurnosti. I s kojim se slažu i velike sile poput Rusije i Kine.
U propagandi sarajevskih medija, koji su se prošlih dana posvetili isključivo obmani bošnjačke publike, na te sile kao da se zaboravilo. A one , i jedna i druga, i dalje tvrde da je Srpska u pravu i da ima njihovu potporu u obrani BIH Ustava od protuustavnog djelovanja neimenovane persone porijeklom iz Njemačke.
Zahvaljujući toj personi Dodik se sada etablira kao mirotvorac koji ipak ne ruši državu, a mogao bi, jer je na čelu entiteta, institucija je kojoj je presuđeno jer se usudio reći ono što drugi šute.
On pažnju međunarodnih aktera vješto preusmjerava od bizarnog sadržaja zakona na pitanje legalnosti samog Schmidta i njegovih odluka.
Pojašnjava im da takva presuda, donešena prema zakonu koji nije i nikada ne bi mogao proći pravnu proceduru, ne smije biti razlog za povlačenje u jednoj europskoj državi. Ona je za njega najsnažnija poluga za udarac u temelje međunarodne pozicije OHR-a.
Zatim, najdubljim slojem, Dodik šalje signal Velikim Silama, on više ni ne govori Sarajevu, ni javnosti u RS-u, on se obraća Španjolskoj, Italiji, Izraelu, naročito Parizu koji postaje sve nervozniji zbog Schmidtove pozicije, Budimpešti, koja ga već javno podržava, Washingtonu, koji se priprema za povratak na Balkan, i u konačnici Moskvi, koja nikad nije priznala Schmidta, i čije nepriznavanje sada dobiva unutarnju potvrdu krize iz BiH.
Jer ovaj istup nije unutarnjopolitički potez, ovo je geopolitički poziv velikim silama da završe posao, da zatvore knjigu protektorata i otvore novo poglavlje, u kojem će BiH morati redefinirati unutarnji suverenitet bez kolonijalne rukavice.
U suprotnom nakon priznanja da su zajednica slabih, a što je svijet mogao vidjeti u Ukrajini prijeti im slom autoriteta i na Balkanu u slučaju da se odluče na primjenu sile i izazovu Rusiju. U slučaju da ponove narandžastu revoluciju i u BIH.
Za neupućene u šah, Dodik je upravio okrenuo situaciju na ploči. Do sada je on bio sredstvo. A sada je Schmidt. Naglašavam, Schmidt nije cilj, on je sredstvo.
Dodik ne ruši Schmidta iz osobne netrpeljivosti, on ruši princip koji Schmidt predstavlja – nametanje bez mandata, zakonodavstvo bez izbora, suverenitet bez naroda.
I zato ova izjava nije slabost, niti molba da se poništi presuda, ona ostaje kao trajni doprinos stvarnoj promjeni u BIH ali i ljaga na duši BH pravosuđa, koje hitno mora na remont jer je palo na testu, presudivši 50% svog teritorija i 30% svojih građana koji ne priznaju stranog kolonizatora.
Dodikova objava zapravo je mrtvačko zvono za Kolonijalizam u BIH. Poziv na kraj jedne epohe, poziv koji nije namijenjen čaršiji, jer ga ona i ne rezumije.
Ovo je javni testament.
Napisan kao opomena onima koji odlučuju tko će ostati, a tko otići iz geopolitičke partije zvane Bosna i Hercegovina.
Ujedno signal Rusiji da se konačni dan odluke bliži. Rusija je jednom pristala da joj Njemačka i Austrija ponište SanStefanski mir. Bilo je to 1878. godine. Bila je to kobna ruska greška, koju smo platili kasnije, zahvaljujući Austriji s par balkanskih ratova i s dva svjetska. I svaki put Rusija je morala gasiti požar.
Ovaj put, Rusija neće pristati ne da se Dayton poništi, nego i da zemlje koje su se usudile dirati u njega, prođu nekažnjeno.
Ne zamo koliko je Klix tog svjestan, ali Njemačka i Austrija nisu jamci Daytona. Rusija jeste.
A stav SAD-a je čisto da ih podsjetimo, da je doba intervencionizma prošlost, da bi bilo najbolje da mali narodi sami odlučuju o svojim državama i da je čika Soroš pretjerao.
wpDiscuz
