AMERIČKA I EUROPSKA VOJSKA TREBAJU ZAJEDNIČKU SILU ‘Ako imamo jaku obranu, Rusija neće napasti’

Ako nekome na prvu možda zvuči dosadno, u velikoj je zabludi; profesor Ackerman jedan je od najaktivnijih američkih intelektualaca, profesor na Yaleu, kolumnist New York Timesa, Los Angeles Timesa i još čitavog niza uglednih svjetskih medija, njegova je intelektualna znatiželja snažna i motivira ga da puno piše i puno razmišlja o današnjem svjetskom poretku. A s obzirom na to da je izvanprosječni pravni i politološki znalac, njegove ideje i savjeti dopiru do donositelja odluka u Sjedinjenim Američkim Državama. Zato ne djeluje nimalo pretenciozno kada u jednom trenutku, dok sjedimo i razgovaramo, profesor Ackerman, spominjući Hillary Clinton i Baracka Obamu, sasvim usput dometne – mislim, to su ljudi koje ja poznajem.

Obitelj iz Bronxa

Rođen u Bronxu, u obitelji za koju će duhovito reći da je bila obitelj u kojoj nije bilo puno knjiga na policama vitrina – otac je bio krojač, a majka domaćica, Ackerman je “Bruce from the Bronx” koji je danas, kao ugledni američki intelektualac, dokaz da je državno školstvo u SAD-u funkcioniralo. Bio je talentiran i već s deset godina rekli su mu da “pregovara kao odvjetnik”. Svidjela mu se ta usporedba pa je sebe zamislio u pravnoj znanosti, a to ga je dovelo u konačnici i do Yalea, gdje je studirao, a dandanas i predaje.

Prijateljstvo s hrvatskim profesorom emeritusom i akademikom Mirjanom Damaškom počelo je sedamdesetih, kad su Ackerman i njegova supruga predavali na Sveučilištu Pennsylvania, kamo je došao i Damaška nakon što je odselio u SAD.

– Mi smo imali stvarno sjajno pravno obrazovanje na Yaleu, ali nismo znali ništa, i pritom stvarno mislim ništa, o europskom pravu. U razgovorima s Mirjanom postao sam svjestan toga da postoji i europsko pravo. Nas dvojica vodili smo duge i konstruktivne razgovore i na temelju toga svaki je napisao knjigu. Kroz moju knjigu protezala se zahvala Mirjanu. Prevedena je na španjolski i pozvan sam u jednu zemlju Latinske Amerike na njezinu prezentaciju, a domaćini su me pitali hoće li i Mirjan doći sa mnom jer su mislili da je on moja žena! To vam govori koliko sam učio od njega i koliko sam mu zahvalan i koliko je utjecao na moj rad. Ali, uvijek sam bio vjeran svojoj supruzi! – kaže kroz smijeh američki pravnik.

Profesor Ackerman u SAD-u vodi živu polemiku o zakonskoj utemeljenosti američkih vojnih intervencija.

Naime, rat protiv terorizma pokrenuo je još George W. Bush i za to dobio odobrenje Kongresa, ali za sve naknadne akcije, uključujući i one koje je kasnije poduzimao vrhovni zapovjednik Barack Obama, Bijela kuća smatrala je da ne treba tražiti dodatnu autorizaciju. Ali, zato je tu profesor Ackerman koji je napisao desetke članaka na tu temu.

Zaustaviti ratove

Pitam ga je li Obamin rat protiv terorizma i obračun sa stravično krvoločnim organizacijama poput ISIL-a legalan.

– Postoje različite vrste legalnosti – počinje profesor – i pisao sam o tome da se predsjednik Obama nelegalno odnosi prema američkom Ustavu u tom smislu. To razmišljanje dijele i ostali stručnjaci ustavnog prava bez obzira na njihova politička uvjerenja. S pozicije američkog ustavnog gledišta, riječ je zaista o tragičnim događajima. Tragedija je što predsjednik Obama, kojega poznajem i smatram vrlo inteligentnom osobom, i koji ima pravno obrazovanje, vrlo dobro zna što radi i to radi unatoč tome što je izabran i za to da zaustavi ratove. A na kraju je napravio ono što ni George W. Bush nije radio. George W. Bush je dobio pristanak Kongresa za svoje ratove. Ovo je vrlo ozbiljan trenutak za američku ustavnu povijest – objašnjava profesor.

Osim američkog Ustava, puno piše o potrebi stvaranja europske vojske. Njegov tekst koji je objavio u njemačkim medijima na tu temu, kasnije je inspirirao i predsjednika Europske komisije, flambojantnog Jean Clauda Junkera, prije nego li je šef europske vlade prešao u fazu šamaranja i tapšanja europskih državničkih kolega, da zavapi kako je Europi potrebna vojska.

Azija i Južna Amerika

– Pozivam SAD na promjenu stajališta o američkoj vanjskoj politici. Američka administracija, Barack Obama i John Kerry najviše se trenutačno bavi Bliskim istokom. Svi su na tome angažirani. Tema broj dva je Azija. A ja mislim da bi temeljni cilj Amerike za idućih četvrt do pola stoljeća trebao biti taj da pokaže kako prosvjetiteljske stečevine i liberalna demokracija funkcioniraju u njihovoj domovini – Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. To bi trebao biti naš prioritet.

Na drugom mjestu bi trebala biti Azija i odnos prema osjetljivom pitanju rasta kineske moći, a tek onda Bliski istok. Ako Hillary Clinton postane predsjednica, to bi se i moglo dogoditi – objašnjava.

Kad je riječ o europskoj vojsci, dodaje da je posve jasno i to iz vrlo očitih razloga, da Njemačka ne može voditi europsku vojsku.

– S druge strane, ona je europska ekonomska tvornica i ima najveći interes u tome da istočnu granicu Europe drži što je moguće dalje. SAD nema interes u tome da bude jedini jamac članka 5. NATO-ova sporazuma (članak koji je ključan, a govori o tome da je napad na jednu NATO-ovu članicu napad na sve) i zato trebamo imati europsku vojsku pod NATO-om i Europskom unijom, s glavnim zadatkom da štiti svoje članice. SAD može biti podrška, ali ne i jedini jamac. Moj praktični plan je prijedlog reorganizacije NATO-a u sljedećih deset godina i onda ćemo 2025. godine imati europsku i američku vojsku koje zajedno surađuju. Rusija nije Sovjetski Savez. Rusija je zemlja od 140 milijuna ljudi s populacijom koja stari i ako imamo jaku obranu, oni neće napasti. Ovako se Europljani uzdaju u Amerikance da će oni obaviti sav posao, a Amerikance kriza odvede negdje drugdje i nastaju problemi.

Hillary u Bijeloj kući

– Ako do ovih promjena ne dođe, bojim se da ćemo imati rast nacionalizama u Europi dok istovremeno Amerika u svijetu, u nekim drugim područjima, bude vodila neke sulude ratove, a sve je to kontraproduktivno – objašnjava profesor.

Ne misli da su njegovi prijedlozi uzaludni jer je i smanjenje nadzora koje je odredio američki Kongres nastalo nakon njegovih zapaženih izlaganja i javnih prijedloga da se to učini. Profesor Ackerman je čovjek kojega stanovnici Capitol Hilla i Bijele kuće itekako slušaju.

Hillary Clinton, za koju očekuje da će biti nova američka predsjednica, podržava njegovu ideju da svaki američki državljanin treba dobiti deset tisuća dolara “nasljedstva za državljanstvo” i taj je prijedlog imala na dnevnom redu u svojoj prvoj kampanji, mada profesor Ackerman zagovara svotu od 80 tisuća dolara. Taj bi se novac lako prikupio iz poreza i pritom profesor uračunava izbjegavanje plaćanja poreza u iznosu od 30 posto.

Slaže se s tim da je SAD već odavno zanemario Europu. Kad ga pitam zašto, kaže da je George Bush stariji bio posljednji američki predsjednik koji je imao doista aktivnu proeuropsku politiku. Posljednji američki pozitivan doprinos Europi bio je u projektu ujedinjenja Njemačke, smatra.

– Međutim, onda se dogodio prvi Zaljevski rat i Sadam Husein preusmjerio je američku pozornost s Europe prema Bliskom istoku i Iraku. S bivšom Jugoslavijom bila je to drukčija vrsta pomoći. Bilo je bombardiranje iz zraka, pred-dronska faza,Holbrooke koji je jurio ovamo-onamo, nije to bila neka strateška vizija nego su to bile ljudske tragedije i to su Amerikanci mogli razumjeti. Da nije bilo Sadama Huseina, i kasnije 11. rujna, pozornost bi ostala na Europi… Drugi George Bush, mlađi, upustio se u glupu invaziju na Irak pa nije samo Obama za sve ovo kriv. Međutim, on nije uspio u tome da zaustavi ono što je George W. Bush pokrenuo, iako je to htio napraviti – dodaje.

Mudrije stajalište

Kao veliki ljubitelj Europe, profesor Ackerman ugostio je Jürgena Habermasa u SAD-u, međutim, Habermas u njemu nije mogao pronaći oponenta za svoja europska stajališta jer mu je Ackerman jasno rekao da je i on sam vrlo kritičan prema invaziji na Irak, a osim toga, američki profesor zagovara ideju stvaranja američko-europske federacije kao logičan idući korak transatlantskog partnerstva.

– Mi trebamo jedni druge. Vi imate mudrije stajalište o socijaldemokraciji, mi imamo mudrije stajalište o pojedinačnim slobodama, i u čemu su neke naše razlike? Nema ih. Mislite li da sam ja, liberal s američkog sjeveroistoka, bliži nekome u Teksasu nego li nekome u Hrvatskoj? Ne! A ionako svi govorimo engleski!