Puna implementacija Dejtonskog sporazuma s ciljem stvaranja multietničke države po uzoru na prijeratnu BiH u kojoj bi Muslimani, Srbi i Hrvati zajedno živjeli nije moguća, ocijenio je Norman Šindler, zamjenik direktora CIA, u memorandumu od 27. listopada 1996. godine.
Na naslovnoj stranici ovog memoranduma stoji bilješka rukom s nečitkim i nerazgovijetno potpisom da je memorandum “jedna od najboljih stvari koju sam ikad pročitao”, te u nastavku stoji da bi “ova pitanja želio raspraviti s njim”, ne navodeći na koga misli, ali s obzirom na to da je naslov “Bijela kuća”, vrlo je moguće da se odnosi na tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona ili na Sendija Bergera, njegovog savjetnika za sigurnost, čije ime se također navodi.
U memorandumu se nalazi nekoliko zanimljivih stvari koje bacaju novo svjetlo na postdejtonsku BiH.Primjera radi, memorandum ističe da Hrvati trebaju dobiti svoj entitet.
“Moglo bi biti moguće stvoriti trajnu ‘multietničku državu’ ako bi Srbi, Hrvati i Bošnjaci imali odvojene entitete”, ističe se u memorandumu, i to tako da, kako piše, hrvatski i bošnjački entitet tvore labavu federaciju. Zanimljiva je zabilješka da je takav razvoj događaja “nešto što trenutno postoji kao dio implementacije Dejtona”.
Kao jedan od izazova navodi se da Srbi i Hrvati i dalje nastoje se otcijepe od BiH, a da Muslimani jačaju svoje vojne kapacitete.
Vrlo zanimljiva je i zabilješka da podjele između rukovodstva RS i Miloševića “međunarodnoj zajednici pružaju izvanrednu priliku”.
“Bosanski Srbi možda misle da bi se eventualno ujedinili sa Srbijom, ali podjele njihovih lidera eliminiraju takvu mogućnost barem u dogledno vrijeme, i povećavaju njihovu kooperativnost sa bosanskim centralnim vlastima, pa makar u početku u minimalnom opsegu”, navodi se u izvještaju.
Na samom početku dokumenta navedeno je da je autor optimista u vezi s budućnošću BiH, unatoč što je većina kreatora politika u Washingtonu pesimistična. Memorandum, također, otkriva podjele između različitih agencija. Povod za podjele je pitanje da li SFOR, koji je naslijedio IFOR, treba da se uključi u dio provizija Daytonskog sporazuma o povratku izbjeglica i slobodi kretanja.
“Svi shvaćaju da bi potpuna provedba ovih odredaba zahtijevala slanje puno većih vojnih snaga od onoga što je bilo tko u američkoj vladi spreman prihvatiti. Rasprava se vodi o tome treba li ove provizije napustiti”, ističe se u memorandumu.
Jedna skupina donositelja odluka koji zagovaraju provedbu ovih odredaba smatra da je sloboda kretanja i povratak izbjeglica od suštinskog značaja za stvaranje multietničke države.
“Drugi smatraju da bi slobodu kretanja i povratak izbjeglica bilo teško ostvariti u praksi, i da bi, u stvarnosti, to raspirilo etničke tenzije, čime bismo poništili sve dosad urađeno”, navodi se u dokumentu. Autor se nada da bi ekonomski razvoj i jačanje osjećaja nadmoćnosti Srba u njihovom entitetu do ovih ciljeva mogli dovesti sami po sebi.
“Što su više Srbi sigurniji u njihovom osjećaju dominacije u RS, možda bi pristali da dozvole da se dio izbjeglih i raseljenih vrati. To bi bilo nešto najbolje čemu bismo se mogli nadati. Mislim da je to ostvarivo u narednih nekoliko godina ako srpski rukovoditelji ostanu podijeljeni, međunarodna zajednica ostane aktivno uključena u BiH, a da se Dejton implementira fleksibilno “, navodi se u dokumentu.
Ističući da je “fleksibilno tumačenje Dejtona” ključno, naveo je da mu je sužen prostor zbog pesimizma glavnih donositelje odluka u Washingtonu u vezi s činjenicom da, iako je vojni dio sporazuma u potpunosti implementran, problemi postoje u civilnom dijelu.
Ponovo napomenuvši da bi vojno nametanje povratka izbjeglica i slobode kretanja bilo teško ostvarivo, istaknuo je da treba nastaviti koristiti podjele među Srbima.
Dogovor Holbrooke – Karadžić ipak postoji?
Nakon misije Richarda Holbrookea u BiH polovinom srpnja 1996. godine u BiH, Radovan Karadžić je prestao sa javnim pojavljivanjima, svjedoči John Ganon, zamjenik direktora CIA, pred Odborom za sigurnost Američkog kongresa 23. srpnja 1996. godine.
“Nakon misije Dika (Richarda) Holbruka prošle sedmice, Karadžić je 19. srpnja najavio da će napustiti pozicije predsjednika stranke i vlasti i prestati s javnim pojavljivanjima. Sa 22. srpnjem, od 19. srpnja nijedan medij više nije izvještavao o Karadžiću”, navodi se u dokumentu.
Pojašnjava se da je za dalji razvoj BiH bilo potrebno isključiti iz javnog života osobe koja se dovode u vezu s ratnim zločinima, koja, unatoč zabranama iz Dejtona, ne žele prepuste svoje pozicije.
U dokumentima koje smo pronašli, ipak, ne postoje dokazi da je bilo tko Karadžiću obećao imunitet od kaznenog progona, kako je Karadžić tvrdio nakon trasfera u Haški tribunal.
Dejtonska BiH
I – Unsko-sanski kanton
II – Posavski kanton
III – Tuzlanski kanton
IV – Zeničko-dobojski kanton
V – Bosansko-podrinjski kanton
VI – Srednjobosanski kanton
VII – Hercegovačko-neretvanski kanton
VIII – Zapadnohercegovački kanton
IX – Kanton Sarajevo
X – Kanton 10