Segal Alzoaby je mladić iz Sirije. Danima bježeći od rata u svojoj zemlji, pješači s tisućama drugih sunarodnjaka, kroz Grčku, Srbiju, Bugarsku, Makedoniju, na putu za Njemačku.
foto: Aleksandar Trifunović, BUKA
Autor: Aleksandar Trifunović
Sreo sam ga u parku pokraj autobusne stanice u Beogradu.
Često sam, na proputovanju kroz Beograd, baš u ovom parku čekao naredni autobus.
Najčešće sam se, putujući kod bake i djeda u Vojvodinu, igrao upravo na ovoj livadi koja je sada puna sirijskih mališana. Bezbrižna djeca ne mare za loše, neljudske uvjete, igraju se loptom, prskaju se vodom, ganjaju se. Utrčavaju u kadar i traže da vide kako su ispali na fotografijama.
Drugi roditelji čvrsto drže svoju djecu u naručju, nepovjerljivi su. Javna česma i hladovina parka su kakva-takva zaštita od nesnosnih vrućina.
Beograd je samo usputna stanica većini s kojima sam razgovarao. Jedni čekaju prijatelje da dođu po njih, drugi nemaju koga da čekaju, kreću se u skupinama ka nepoznatom, u nadi da će se skrasiti negdje u Europi.
Ne dobivaju gotovo nikakvu podršku od stanovnika Beograda. Zaobilaze ih i izbjegavaju. Segal mi kaže da što god upita prolaznike, oni odmahuju rukom. Nitko ih ne obilazi, niti im nudu pomoć.
Dok smo razgovarali, pristizali su novi emigranti, stotine njih. Jedan od njih, Omar, pješači već deset dana kroz Bugarsku sa grupom mladića. Jednog od njih zove kapetan, kaže da on vodi brigu o njima. Zamolio me da ga ne fotografišem, njegovi su još uvijek u Siriji i ne bi da im pravi problem. Nisu se čuli od kada je krenuo na put. Čim odmore malo, kreću natrag.
Segal me pita me je li istina da su Mađari napravili zid. “Zašto to rade, pa i mi smo ljudi. Nisam pobjegao iz svoje zemlje zato što mi je dobro. “Pokazuje mi slike kampa u Makedoniji, gdje im je, kaže, bilo je prljavo, neuslovno. Pješačili su željezničkim tračnicama u nadi da će se ukrcati na neki teretni vlak. Kada su stigli u Beograd, legitimirani su više puta. Prsti mu se crne od uzimanja otisaka,
Policajci su neljubazni i viču na nas, žali mi se. Kažu da su čuli da će Mađarska za tri dana izaći iz EU. Pitaju me je li to istina. “Ako je to točno, neće nam biti dobro”, kaže zabrinuto.
Nemam srca da im kažem da oni imaju više vjere u Europu, nego što Europa ima razumijevanja za njih. Mađarska bagremova ograda najiskreniji je europski pogled na ove nesretne ljude.
Pozdravljam se sa Segal, a on mi se zahvaljuje što sam razgovarao s njim. Dodaje me za prijatelja na Facebook i kaže da će mi poslati fotografije i snimke s putovanja. Zamolio sam ga da mi se javi sa trase, dokle je stigao i da li ima problema. Poželio sam mu sreću, ma gdje god da je krenuo, mada i on i ja znamo da će mu trebati mnogo više od toga.
Kada bismo pokazali samo malo više ljudskosti i suosjećanja prema njima i njihovoj nesreći, ubijeđen sam, bilo bi im barem mrvicu bolje.
Često sam, na proputovanju kroz Beograd, baš u ovom parku čekao naredni autobus.
Najčešće sam se, putujući kod bake i djeda u Vojvodinu, igrao upravo na ovoj livadi koja je sada puna sirijskih mališana. Bezbrižna djeca ne mare za loše, neljudske uvjete, igraju se loptom, prskaju se vodom, ganjaju se. Utrčavaju u kadar i traže da vide kako su ispali na fotografijama.
Drugi roditelji čvrsto drže svoju djecu u naručju, nepovjerljivi su. Javna česma i hladovina parka su kakva-takva zaštita od nesnosnih vrućina.
Beograd je samo usputna stanica većini s kojima sam razgovarao. Jedni čekaju prijatelje da dođu po njih, drugi nemaju koga da čekaju, kreću se u skupinama ka nepoznatom, u nadi da će se skrasiti negdje u Europi.
Ne dobivaju gotovo nikakvu podršku od stanovnika Beograda. Zaobilaze ih i izbjegavaju. Segal mi kaže da što god upita prolaznike, oni odmahuju rukom. Nitko ih ne obilazi, niti im nudu pomoć.
Dok smo razgovarali, pristizali su novi emigranti, stotine njih. Jedan od njih, Omar, pješači već deset dana kroz Bugarsku sa grupom mladića. Jednog od njih zove kapetan, kaže da on vodi brigu o njima. Zamolio me da ga ne fotografišem, njegovi su još uvijek u Siriji i ne bi da im pravi problem. Nisu se čuli od kada je krenuo na put. Čim odmore malo, kreću natrag.
Segal me pita me je li istina da su Mađari napravili zid. “Zašto to rade, pa i mi smo ljudi. Nisam pobjegao iz svoje zemlje zato što mi je dobro. “Pokazuje mi slike kampa u Makedoniji, gdje im je, kaže, bilo je prljavo, neuslovno. Pješačili su željezničkim tračnicama u nadi da će se ukrcati na neki teretni vlak. Kada su stigli u Beograd, legitimirani su više puta. Prsti mu se crne od uzimanja otisaka,
Policajci su neljubazni i viču na nas, žali mi se. Kažu da su čuli da će Mađarska za tri dana izaći iz EU. Pitaju me je li to istina. “Ako je to točno, neće nam biti dobro”, kaže zabrinuto.
Nemam srca da im kažem da oni imaju više vjere u Europu, nego što Europa ima razumijevanja za njih. Mađarska bagremova ograda najiskreniji je europski pogled na ove nesretne ljude.
Pozdravljam se sa Segal, a on mi se zahvaljuje što sam razgovarao s njim. Dodaje me za prijatelja na Facebook i kaže da će mi poslati fotografije i snimke s putovanja. Zamolio sam ga da mi se javi sa trase, dokle je stigao i da li ima problema. Poželio sam mu sreću, ma gdje god da je krenuo, mada i on i ja znamo da će mu trebati mnogo više od toga.
Kada bismo pokazali samo malo više ljudskosti i suosjećanja prema njima i njihovoj nesreći, ubijeđen sam, bilo bi im barem mrvicu bolje.
wpDiscuz