Sva su zagrebačka jutra jednaka. Iz magle izranjaju kumice zamotane šalovima i maramama, noseći torbe s mokrim zeljem, žutim žgancima, sirom i vrhnjem iz Turopolja i Podravine, na kolodvoru se, nakon dvadeset tri godine izbivanja iz rodnog grada, iskrcava Filip Latinovicz, dva konduktera iz Azrine pjesme piju rakiju na Remizi, a jedna mlada lijepa žena smeđe kose prođe u polupraznoj jedanaestici što zavija iz Draškovićeve u Vlašku ulicu, zamišljeno zagledana kroz orošeno tramvajsko staklo. To je, prepoznajete je, Milena.
Premda priča kaže da je ona u stvarnosti bila Makedonka, medicinska sestra koju je autor upoznao jedne noći nakon koncerta u Herceg Novom, za nas je naslovna junakinja velikog hita Novih fosila uvijek bila i bit će zagrebačka djevojka, blagajnica u Konzumu, kuharica u studentskoj menzi ili čistačica u Petrovoj, nekakva sirotinja koja je u glavni grad doselila iz Križevaca ili Josipdola i s cimericom živi u vlažnom podstanarskom kućerku na Trešnjevci. Dečko iz srednje bez objašnjenja ju je ostavio i oženio drugu, a ona se godinama kasnije od toga udarca nije oporavila.
Istina, ima ih da, slušajući tužnu pjesmu o radničkoj ženi koja krije smežurane dlanove i ispucani lak na noktima, pred očima imaju drugačiju sudbinu, zamišljaju neku Milenu iz Tuzle, Kavadaraca ili Škofje Loke, ali za većinu nas sve što je pokojni Rajko Dujmić napisao naprosto se nekako ne može odvojiti od jednog grada. Medene pop pjesme na Yamahinom sintesajzeru, koje izvode plava pjevačica i četiri muškarca u široko raskopčanim košuljama od lamea, svi ozareno se smiješeći bijelim zubima, to je nama Zagreb. Ili, preciznije, Zagreb osamdesetih.
Novi fosili zauvijek su nam ostali zarobljeni u vremenskoj kapsuli, u zadnjoj deceniji socijalizma u jednoj manjoj istočnoeuropskoj metropoli. I svaki put kad zasviraju u autu, kafiću ili u tri u noći na benzinskoj pumpi na autoputu, nama se vrati to mjesto i to doba, Milka Planinc, redukcije struje, nestašice goriva, Mimarina zbirka, Univerzijada, Ćirin šampionski Dinamo, neukrotiva griva Ive Pogorelića i Grlićevi filmovi. Milena je najbolja prijateljica Štefice Cvek, njih dvije popodne zajedno piju švercanu kavu. Prođete li Zelenim valom u gluhi noćni sat i danas ćete čuti kako Marko Mlinarić, Cico Kranjčar i Tomislav Židak u Karaki zagrljeni urlaju “za ona dobra, dobra, dobra stara vremena”.
Bile su to teške godine, godine kriza, inflacija, prvih štrajkova koje su još sramežljivo zvali “obustava rada” i poznate “hrvatske šutnje”, potisnutog, frustriranog nacionalizma koji će na kraju decenije provaliti kao crna voda iz kanalizacije i otplaviti nas u rat. Ako se strašnih osamdesetih nečega po lijepom sjećamo, bilo je to zbog Novih fosila. Jedna sumorna epoha osvijetljena je, kao oštrom zrakom blistavog sunčevog svjetla između sivih oblaka, vedrim akordima Rajka Dujmića, melodijama koje je on jednostavno i lako gradio oko stihova splitskog pisca i novinara Momčila Popadića zvanog Pope.
Dobro, ima i drugih koji su pisali za Nove fosile. Pa i sama “Milena” je, napokon, iz suradnje sa Zrinkom Tutićem, ali s Popadićem je Dujmić, neka se nitko ne naljuti, ipak bio najbolji. Perfektno su se poklapali. Dvije nježne duše, dva osjećajna, ranjiva muškarca, odrasla uz hladne i nepristupačne očeve, ispunjeni strahovitom žudnjom za ljubavlju, nepogrešivo su gađali publiku. Prišuljali bi se nečujno i ščepali za srce, koji put samo jednom, genijalno pogođenom notom i dva stiha, i baš bi se svima, i gimnazijalkama i njihovim profesoricama, i inženjerima i advokatima i šoferima, suze slile niz obraze.
“U mraku se žari jedna cigareta kao svjetionik na kraju svijeta” – jebi ga, narode, tako se piše ljubavna pjesma.
Nije, nažalost, dugo trajalo. Novi fosili zapravo jedva i da postoje prije i poslije osamdesetih, izvan decenije koju su muzički snažno obilježili. U studenom hiljadu devetsto devedesete od teške i šokantno kratke bolesti je prvo umro Pope, a i Dujmić je zatim nestao, izgubio se u ovisnostima, odlutao u neke maglovite i mračne šume, među zvijeri i duhove. Bio je pomalo kao Shane McGowan iz The Poguesa.
Obojica su nekako u isto vrijeme, osamdeset druge, treće bljesnuli i obojica se ugasili kao repatice. Devedesetih su kao autori prestali postojati. Kao što alkoholom razoreni McGowan odavno više nije onaj čudesni pjesnik koji je jednom napisao “Rainy Night In Soho”, ni u Dujmiću nije bilo snage za ljepote kao što su “Skitnica” ili “Ključ je ispod otirača”.
Ali, onda opet, bilo je trenutaka, istina, sasvim rijetkih, kad bi se vidjelo kakav je veličanstveni talent jednom ključao u tome malešnom muzičaru. Bila je prije nekoliko godina, sjećam se, jedna večer posvećena Popadiću, gdje su različite pjevačice i autori pjevali “Oprosti mi pape” i “Laku noć Luiđi, laku noć Bepina”, i sve je bilo, hja, onako, uredno i pod konac, bez greške otpjevano, ali bez žara. Nije tu bilo iskre ni da zapali suhu travu i makiju u kolovozu u šibenskom zaleđu, sve dok se na pozornicu nije popeo Dujmić i vidljivo nesabran krenuo štrapati po klavijaturi.
Na trenutak smo se svi malo ukočili od nelagode, ali samo trenutak kasnije, kad je počeo pjevati “Tonku”, nama je bila gvalja u grlu. Tip je jednostavno rasturio.
Uzeli ste vjerojatno, kao i ja, posljednjih dana slušati sve one slatke tužne pjesme koje je on napisao i složit ćemo se oko jednoga. Ispratili smo i veće autore od njega, ali ni za jednim nije bilo više suza, piše Ante Tomić I Jutarnji list.
wpDiscuz
