Turski čelnici kategorički odbijaju svaku pomisao na priznanje genocida te umjesto toga vode agresivnu međunarodnu kampanju kako bi zaustavili val priznanja od drugih država
Ako je u Hrvatskoj ili BIH bilo nekoga tko je 24. travnja poželio izraziti sućut Armencima na stotu obljetnicu Agheta – katastrofe koja ih je zadesila između 1915. i 1918., kada su mladoturske vlasti pobile više od jedan milijun pripadnika tog naroda – to nije mogao učiniti u počasnom konzulatu Republike Armenije na Starčevićevu trgu u Zagrebu niti bilo kome u BIH.
Naime, počasni konzul u RH Vedran Buratović je nedostupan, Ministarstvo vanjskih poslova čak nema ni ispravan broj telefona tog diplomatskog predstavništva, a sa zgrade konzulata na elitnoj zagrebačkoj adresi visi potrgana krpa od armenske trobojnice. Armenske zastave nema ni u BIH. Erdogan koji “pazi na Bosnu” bi se mozda i naljutio. Nema je ni u Srbiji. A svi smo mi nekad bili braća pod istim okupatorom. Samo su Armenci najgore prošli.
Taj otužni prizor zorno dočarava odnos institucija u regiji prema jednom od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti u dokumentiranoj povijesti.
U posljednjim godinama Osmanskog Carstva stvarnu vlast u državi obnašao je trijumvirat Talat paše, Enver paše i Džemal paše.
Navedeni trojac do izbijanja Prvog svjetskog rata pristaje uz ideologiju panturcizma, odnosno velikoturskog nacionalizma koji mašta o turkijskom carstvu od Egejskog mora do Kine.
Jedan od problema koji se ispriječio na putu ostvarenja toga megalomanskog cilja predstavljala je činjenica da je turkofono područje u istočnoj Anatoliji bilo prekinuto životnim prostorom kršćanskih Armenaca i muslimanskih Kurda, čiji jezik spada u obitelj indoiranskih jezika.
No, dok su se paše nadale da će Kurde zbog njihove vjeroispovijesti moći asimilirati, armensko pitanje moglo se riješiti jedino njihovim nestankom.
Pod okriljem rata i izlikom navodne rusko-armenske urote protiv Carigrada, mladoturci su 24. travnja 1915. započeli s masovnim deportacijama Armenaca iz osmanske metropole i Anatolije u pustinje Sirije i Iraka.
Stotine tisuća ljudi odvedeno je na marševe smrti, bez hrane, vode i lijekova, te pod stalnim udarima posebnih postrojbi sastavljenih s jedinom svrhom ubijanja armenskih prognanika.
Povjesničari su iz europskih i američkih arhiva izvukli potresna svjedočanstva zapadnih diplomata, časnika za vezu, liječnika, stranih učitelja i misionara koji detaljno opisuju strahote kojima su bili podvrgnuti armenski civili.
Muškarci su okrutno ubijani, žene silovane i odvođene u roblje, dok su starci i djeca bili prepušteni polaganoj smrti od gladi i iznemoglosti.
Američki veleposlanik u Konstantinopolu Henry Morgenthau izvještava tada još uvijek neutralni Washington o razgovoru s Talat pašom u kojem mu je turski de facto vladar otvoreno rekao da su Armenci kolektivna prijetnja carstvu te da ju on namjerava eliminirati.
Konačni broj žrtava varira između milijun i milijun i pol stradalih, čime su Armenci zauvijek nestali iz Anatolije, a preživjeli su nastanili malenu armensku republiku u Zakavkazju ili se pridružili brojnoj armenskoj dijaspori diljem svijeta.
U godinama previranja između završetka Prvog svjetskog rata i uspostave Republike Turske, provizorne vlasti u Istanbulu zbog ratnih zločina trojicu paša u odsustvu osudile su na smrt.
Međutim, Ataturk je nakon dolaska na vlast poništio ove presude, a novo suđenje nikada nije održano.
No kazna je paše ipak sustigla.
Armenski osvetnici ubili su Talat pašu 1921. u Berlinu, a Džemal pašu sljedeće godine u Tbilisiju.
Enver paša stradao je 1922. u napadu Crvene armije na njegove trupe u Tadžikistanu.
U jeku Drugog svjetskog rata poljski pravnik Raphael Lemkin kreirao je pojam genocida, a njegova je definicija ubojstva naroda korištena pri izradi UN-ove Konvencije o genocidu,u svojene 1948.
Upitan što ga je izvorno nagnalo da se bavi izučavanjem genocida, Lemkin je odgovorio da je to bio masakr Armenaca u Osmanskom Carstvu – prvi primjer takvog zločina.
Otada, dvadesetak nacionalnih parlamenata (među njima jedanaest iz EU) donijelo je rezolucije kojima se zločin nad Armencima priznaje kao genocid, a Europski parlament je priznanje i osudu genocida nad armenskim narodom postavio kao uvjet turskog pristupanja Uniji.
U tom smislu pristanak Kolinde Grabar Kitarović da položi cvijeće na Ataturkov grob predstavlja svojevrstan anticivilizacijski, antieuropcki i antiarmenski čin. To Macron ili Trump nikada ne bi uradili. Grabar Kitarović , očito ima loše savjetnike.
https://twitter.com/nikollayzhird/status/1085679759969918977?s=19