AKADEMIK ŽEPIĆ: S BiH kao federacijom tri republike i Bošnjaci bi dobili više nego što sada imaju

Da je Bosna i Hercegovina u Daytonu oblikovana kao tronožac, s tri federalne jedinice ona bi danas sigurno bila ekonomski razvijenija, politički stabilnija, etički pravednija, gospodarski i socijalno uređenija, društveno zdravija., kazao je u intervju za Hrvatski medijski Servis akademik Božo Žepić, profesor emeritus Sveučilišta u Mostaru i.član Hrvatske akademije nnanosti i umjetnosti u BiH.
Akademik Žepić iskazao je i svoje mišljenje o tome što nova Vlada Hrvatske može učiniti kako bi pomogla Hrvatima u BiH da se izbore za svoju ravnopravnost, zbog čega Sarajevo svaki takav zahtjev stigmatizira kao zahtijev za podjelom i udarom na državu, te kakva je perspektiva Bosne i Hercegovine i Hrvata u njoj.
Razgovarao: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
HMS: Kako komentirate reakcije sarajevskih medija i političara na obilježavanje obljetnicu HZHB – koje je okvalificirano kao fašizam i pokušaj reinkarnacije zločinačke paradržave?
ŽEPIĆ: U Dnevnom listu sam pročitao zahtjev Predsjedništva SDP-a, upućen Javnom tužiteljstvu BiH  da,  štoviše, treba uhititi i čak, kazneni progon primijeniti na sve, koji su sudjelovali u programu obilježavanja toga jubileja! Kvalificiranje Herceg Bosne na način opisan u vašem pitanju, u najmanju ruku je govor mržnje i uvreda prema cijelom hrvatskom narodu u BiH. Zahtjev vrha te bošnjačke političke stranke, koja se stalno pokušava predstaviti internacionalističkom, sam po sebi govori u kakvoj to mi državi živimo i što nam se piše ako oni ponovno dođu na vlast. Velika je sreća da tako ne misle u drugim narodnjačkim bošnjačkim strankama, a niti bošnjački narod u cjelini. Tako misle i djeluju samo ekstremni nacionalisti i radikali, kakvih ima u svim narodima i svim političkim strankama.
Ako se znade da Herceg Bosna nije ukinuta ni Daytonom, ni Odlukom svoga Sabora, već je Okvirnim sporazumom za mir u BiH navedeno da se teritorij pod kontrolom HVO i Armije BiH preoblikuje u hrvatsko-bošnjački entitet – Federaciju BiH, onda je jasno da su Hrvati posve naivno žrtvovali svoj uspostavljeni entitet za okončanje rata i uspostavu mira.
Za hrvatski narod i svakog njegova nacionalno svjesnog pripadnika, Herceg Bosna je bila legalna i legitimna organizacija, koja je dala veliki obol borbi za opstojnost BiH i Hrvata u njoj, te okončanje rata i međunarodno priznanje države BiH. Nažalost, naknadnim intervencijama visokih međunarodnih predstavnika ovdje, današnja BiH i Federacija u njoj, ali i Republika Srpska, nešto su sasvim drugo od onoga što je zapisano i potpisano, prvo u Vashingtonskom, a onda u Daytonsko- pariškom mirovnom sporazumu i njegovim aneksima.
HMS:  Bi li Bosna i Hercegovina danas bila stabilnija, pravednija, funkcionalnija i racionalnija država da je u Daytonu oblikovana kao tronožac, s tri federalne jedinice?
ŽEPIĆ: Svakako. I, ne samo to. Sigurno bi bila ekonomski razvijenija, politički stabilnija, etički pravednija, gospodarski i socijalno uređenija, društveno zdravija. Ruku na srce, takvu nisu željeli ni neki međunarodni, a niti domaći subjekti, koji su o tomu odlučivali. Zato je ona  danas bolesnik na vjetrovitom Balkanu, podijeljeno i konfliktno društvo, bez jasne vizije razvitka i bez izvjesne, mirne i sigurne budućnosti.
HMS:  Bi li Hrvati u BiH opstali da nije bilo HVO-a i Herceg Bosne?
ŽEPIĆ: U BiH će uvijek biti Hrvata, ali oni bez navedenih institucija ne bi bili organizirani ni osposobljeni obraniti se. Međutim, i tamo gdje su opstali, ne bi bili „svoji na svome“, ne bi bili tvorbeni, što znači ustavotvoran, odnosno konstitutivan i autonoman – politički  narod. Bez obzira na golemi doprinos u borbi za obranu i, referendumom za osamostaljenje te međunarodno priznanje, danas su Hrvati na putu pretvorbe u nacionalnu manjinu, bez prava koje te zajednice imaju po međunarodnom pravu. Da nije bilo tih organiziranih struktura već odavno bi na status manjine bili svedeni. Nadam se, i optimističan sam, da se to ipak neće dogoditi. Ali, prvo moramo izgraditi vlastito jedinstvo i znati što želimo, hoćemo i možemo učiniti sami za sebe, a što od drugih ovdje i u svijetu, s pravom tražimo i očekujemo. Bez toga, upitna je teza koju stalno ponavljaju neki naši političari, ovdje i u Hrvatskoj, kako je BiH nemoguća bez Hrvata?
HMS: Od izbora nove Vlade Republike Hrvatske, premijer Andreja Plenkovića, vidljiv je njezin snažan angažman i fokusiranost na Bosnu i Hercegovinu, njezin euroatlanski put i položaj Hrvata u BiH. No, osim tog verbalnog angažmana može li, kako i hoće li državni vrh Hrvatske pomoći da se Hrvatima, kroz izmjene Izbornog zakona i eventualno Ustava, vrate oteti elementi konstitutivnosti, kroz intervencije visokih predstavnika?      
ŽEPIĆ: Ako konstitutivnost shvatite kao državotvornost i suvereno pravo sudjelovanja svakog tvorbenog naroda u ustavnom uređivanju države, onda se konstitutivnost može vratiti primarno temeljitom promjenom ustavnoga uređenja države i entiteta, a tek sporedno i sekundarno promjenama zakonske regulative . Izborni zakon je važan, ali nije dovoljan, jer je zakonodavstvo u odnosu na ustav sekundarno. Postojećim, Daytonskim državnim Ustavom Hrvati su ostali zakinuti i neravnopravni, jer nemaju ono što imaju drugi. Nametnuta im je sudbina institucionalno neravnopravnog subjekta. Taj se Ustav primjenjuje kao oktroirani dokument jer ga nije odobrila Parlamentarna skupština BiH, izuzev samo jednog amandmana koji se odnosi na Distrikt Brčko. Međutim, Daytonski Ustav Federacije BiH totalno je promijenjen na štetu Hrvata i njihove konstitutivnosti u ovom zajedničkom entitetu, upravo voljom visokih predstavnika i njima nadređenog Vijeća za implementaciju. Kada bi htjeli, oni bi oteto mogli vratiti, ali to je realno u istoj  mjeri kao kada bi nam ovi drugi svojevoljno vratili otetu Posavinu!? Nažalost, oteto se i njima vraća kao prokletstvo, jer narodna mudrost odavno poučava „što je oteto – to je prokleto“.
HMS: A hoće li, može li kako Hrvatima pomoći nova hrvatska vlada?
ŽEPIĆ: Slažem se s Vama da je nova Vlada RH pokazala veći stupanj angažiranosti, ali ni u njihovim nastojanjima ne vidim učinkovite elemente shvaćanja da se zakonima ne može vratiti sve ono što je državnim ustavom nametnuto, a onda entitetskim ustavom oteto i dokinuto. Ne vidim da za to postoji politička volja onih koji su to učinili. Te volje osobito nema kod domaćih politika, koje vode političari iz reda druga dva konstitutivna naroda. Nova hrvatska Vlada će nam moći pomoći samo ako se pred briselskim i vašingtonskim moćnicima izbori za promjenu Ustava BiH, tako što bi oni našli načina da na to privole domaće političare. Jedan dokaz da to oni neće jest da ulazak BiH u EU ne uvjetuju promjenom njezina nepravednog ustava, a drugi je da neće narediti aktualnom visokom predstavniku da vrati ono što su nam njegovi prethodnici oteli.
Nisam siguran da su i u Zagrebu potpuno svjesni te činjenice, pa zato nisam veliki optimist da će samo verbalnom podrškom nešto učinkovito postići. Verbalnu podršku i papirnatu jednakopravnost zagovarale su i prošle vlade i njihovi premijeri, pa dobro znademo da ništa više od toga nisu postigli. Iz Zagreba su do sada ovdje mnogi dolazili i savjetovali – „sve možete tražiti, samo ne entitet“. Rekao bih da, slušajući njih, sada i imamo to što smo i tražili! Golemo je pitanje kada će politički Zagreb drukčije savjetovati?
HMS: Mislite li da će vladajuće političke elite u sarajevu pristati da se u izborni zakon bar ugrade mehanizmi koji bi u budućnosti onemogućavali majorizaciju Hrvata kako u izboru federalne izvršne vlasti, tako i u izboru hrvatskoga člana Predsjedništva BiH i Vijeća ministara?
ŽEPIĆ: Ne vidim da ta spremnost postoji, jer je višestruka korist od majorizacije na svim razinama vlasti političkom Sarajevu isplativija od hrvatske jednakopravnosti. Zašto bi oni na to pristali? Iz samilosti prema nama!? Majorizacija im je mnogo isplativija jer su do sada preko nje  profitirali na mnogo načina: raspodjelom proračunskih sredstava; razmještajem, promaknućem i  zapošljavanjem svojih kadrova; pomaganjem posrnulih tvrtki pod svojim nadzorom; izgradnjom komunikacija primarno tamo gdje su oni većinski; promicanjem vlastitih projekata, pa sve tako do upravljanja organizacijama civilnoga društva. Tko bi se svega nabrojenog i ne navedenog dragovoljno odrekao?
Jednakopravnost Hrvata je, međutim, po mom mišljenju, dugoročni interes političkoga Sarajeva, ali se iz sarajevske kotline taj interes, nažalost na političkom horizontu ne može jasno raspoznati. Kratkoročni interesi majorizacije zato su im daleko prihvatljiviji. Takav politički utilitarizam ima mnogo veću prođu u nedostatku političkog vizionarstva. Ta svijest i spremnost na popuštanje političkog Sarajeva, po svemu sudeći neće doći iznutra, ona se na neki demokratski način treba unijeti izvana.
HMS:  Kako komentirate to što najveći otpori ravnopravnosti Hrvata dolaze od takozvanih lijevih stranaka: SDP-a, DF-a…?
ŽEPIĆ: Tako što su to kao što rekoste „lijeve stranke“. To nisu tradicionalne socijaldemokratske organizacije, istinske demokratske orijentacije. Niti su prije bile, niti to sada jesu. A, poznato vam je čije naslijeđe baštine. Zar nisu osam godina u Predsjedništvu, preko Alijanse i Platforme, izabrali nam „svoga Hrvata“ da nas predstavlja? Što ostaje od istinske demokracije, ako netko tko sebe deklarira i naziva „demokratom“ cijelom jednom narodu osporava temeljno demokratsko pravo da sam bira svoje predstavnike, pa mu zloporabom lošeg izbornog zakonodavstva on bira onoga tko će ga predstavljati u najvišim tijelima državne vlasti? Zar nisu kasnije to isto pokušali i sa izborom Predsjedavajućeg Vijeća ministara!?  Propalo im je samo zahvaljujući izostanku podrške srpske politike, političara i zastupnika. Dakle, to nisu socijal-demokratske, a niti istinske „lijeve stranke“, već su to njihovi surogati.
HMS: A kako tumačite to što svaki, makar i nagovještaj, omogućavanja ravnopravnosti Hrvata u bilo kojem segmentu, oni tumače „davanjem ustupaka Čoviću i, ili, kao  povratak Herceg Bosne?
ŽEPIĆ: Tako što je Čović već dugo najistureniji, najsposobniji i najodgovorniji hrvatski politički lider u BiH. U njihovim medijima prikazan je kao najveći kočničar politike koja bi od BiH htjela napraviti takozvanu „građansku“, a u stvari unitarnu i strogo centraliziranu državu, s dominacijom najbrojnijeg, nad druga dva malobrojnija naroda. Prvo, pretvaranjem Federacije u vlastiti entitet, a onda i države BiH u državu „temeljnog“ naroda. Čović im je dobar kada pomiruje njihove posvađane lidere, prvo između sebe a onda i sa srpskim političarima. Ili, kada napravi vidne pomake na europskom putu BiH. Ni tada ga ne hvale, ali barem šute. Međutim,  kada se on zauzme za „hrvatsko pitanje“ i svoj hrvatski narod, onda ga preko svojih medija  javno napadaju i u dijelu javnosti nastoje omalovažiti. Nije im to teško, jer za to imaju uvijek spremne vlastite medije.
HMS: Hoće li se takav pristup vremenom promijeniti?
ŽEPIĆ: Ne. Naprotiv. Herceg Bosna i HVO   bili su im „trn u oku“, čak i onda kada su branili BiH od agresije. Odbojnost prema hrvatskoj jednakopravnost biti će i u budućnosti sve veća, što više bude rasla njihova brojčana superiornost, koja će kulminirati kada budu znatno brojniji od druga dva naroda zajedno. Tada se može očekivati njihov zahtjev za uspostavu BiH kao „države nacije“ jednog – „bosanskog naroda“ i nepriznavanja drugih. Taj zahtjev može se smatrati legitimnim, ali njegovo ispunjavanje neminovno ih vodi u sukob interesa s druga dva naroda, čiji  su logični, a također i legitimni interesi, ujedinjavanje s vlastitim matičnim narodima i državama. Prije nego što do toga dođe, za sve bi bilo mnogo razboritije i bolje sklopiti novi društveni ugovor o dugoročnom suživotu u zajedničkoj, složenoj i demokratski uređenoj državi BiH – zemlji jednakopravnih naroda, nacionalnih manjina i građana.
HMS:  Koliko su održive teze sarajevskih političara i medija da bi treći entitet značio raspad BiH, da bi Bošnjaci tada ostali u getu, da bi došli u položaj Palestinaca i da bi s trećim entitetom, onda oni dobili kako kažu, „džamahiriju“?                 
ŽEPIĆ: Nisam zagovornik nikakva trećeg entiteta, jer nitko nije definirao koji i čiji su prvi i drugi. To što navodite kao „argumente“ onih koji se tomu protive, također su samo otrcane politikantske floskule.  Pojam „treći entitet“ izmišljena je, raširena i zlorabljena propagandna floskula u cilju optuživanja Hrvata za rušenje Daytonske BiH.  Na to se najbolje može odgovoriti logičkim  protupitanjem, kako to da država od dva, potpuno različita entiteta nije podijeljena, a ako bi se uspostavila tri istovrsna i jednaka, ona bi se podijelila. Uostalom, zar vam ovakva Federacija BiH ne sliči svakim danom i sve više na „džamahiriju“? Očito je da politika nekih bošnjačkih stranaka i njihovih političara nije za bilo kakav oblik uređenja BiH, kao složene države – unije, konfederacije, federacije, i slično. To bi trebao biti istinski interes Bošnjaka, jer bi jamčio jednakopravnost, jer bi značio rješenje nacionalnog pitanja i jer bi pogodovao dugotrajnoj opstojnosti zajedničke države. Suprotno od toga, težnja ka bilo čijoj unitarizaciji, centralizaciji i dominaciji, sve više razara temelje i ovako nestabilne, nefunkcionalne i neučinkovite države, kojom upravljaju stranci.
HMS: Zbog čega su, po Vašem mišljenju, Bošnjaci protiv toga da se BiH uredi kao simetrična federacija s tri entiteta, ili tri federalne jedinice, ili s tri republike, za što se Vi zalažete?
ŽEPIĆ: Na to sam djelomično već odgovorio. Toliko sam puta već rekao, i ponoviti ću opet, da sam za svaki koncept koji jamči jednakopravnost i konstitutivnost svih naroda i samo-održivost države BiH. Međutim, Srbi već imaju svoju Republiku Srpsku, Hrvati su svoju Republiku Harceg Bosnu žrtvovali za Daytonski mirovni sporazum i okončanje rata, te su je unijeli u Federaciju BiH. Jedino Bošnjaci neće svoju republiku, a misle i uvjereni su da mogu Hrvatima je nikada ne dati. Makar je svakom, pa i njima,  posve jasno i očito da ni ovako nikom nije dobro!? Koncept „tri republike“ jedini ne dovodi u pitanje Republiku Srpsku, niti pravo bilo kojeg naroda da ima ono što Srbi u njoj već imaju i, po svaku cijenu žele očuvati. To je najmanje konfliktan koncept, jer Bošnjacima i Hrvatima daje više od onoga što sada imaju, a Srbima ne oduzima potpisanim Daytonskim mirovnim ugovorom stečena prava.
HMS: Zašto se onda takav koncept „dočekuje na nož“?
ŽEPIĆ: Očito je da slabo učimo od povijesti kao „učiteljice života“ i da nismo ništa naučili iz nedavne sudbine bivše zajedničke države. Ona se raspala na neriješenu nacionalnom pitanju, a ova sadašnja ostaje nefunkcionalna, nepravedna i upitna, sve dok se to pitanje ne riješi na načelima pravde, pravednosti i jednakopravnosti, na temeljima  međunarodnog prava. Sve dok ne bude tako da se u BiH ukinu oba postojeća entiteta, sada pod upravom dva brojnija naroda, ili se ne uspostave tri republike, neće biti jednakopravnosti, stabilnosti ni funkcionalnosti države. Ipak, nikada ne treba zaboraviti da ovakvom stanju i odbojnosti prema logičnom i pravednom uređenju, pridonosi i sukob interesa velikih sila na tlu Balkana i države BiH.
HMS:  Kakva je budućnost Hrvata u BiH? Ima li izlaza iz ove luđačke košulje i od čega to ovisi?
ŽEPIĆ: Budućnost Hrvata u BiH je neizvjesna, upitna i zabrinjavajuća. Ne samo zbog izrazitog demografskog slabljenja i neriješena nacionalnog pitanja, već i nedefiniranog vlastitog nacionalnog programa. Hrvatska politika, ovdje i u Hrvatskoj, uglavnom je prihvatila pogrješnu tezu da je izlaz iz ovakvog stanja prijam BiH u Europsku Uniju. Zato gotovo svu energiju troši u nastojanju da sama pokreće zarđale kotače, te da bude lokomotiva i lider na tom putu. Vjerojatno zato, odlučno ne zagovara ustavne promjene, državne i entitetske: zajedno, usporedno i sinkronizirano, već se zadovoljava samo promjenama izbornoga zakonodavstva. Izlaz uvijek postoji, ali ne postoji politička volja da ga se pronađe. Dakako, uz pomoć znanosti i uz posredovanje međunarodne zajednice, kao medijatora. Teško je, i gotovo nemoguće pronaći rješenje koje bi sve zadovoljilo u istoj mjeri, zbog dijametralno suprotstavljenih teritorijalnih, ekonomskih, političkih i inih drugih interesa. Međutim, ljudi se o svemu mogu dogovoriti, a neljudi ne mogu ni oko najmanjih i beznačajnih sitnica. Kada se uspostavi takva volja i za to stvori povoljno međunarodno i domaće ozračje, tada će se pronaći izlaz i za sve prihvatljivo rješenje. To neće biti lako, ali nije nemoguće. /HMS/