Godinama već jedan dokument nastao sredinom petnaestoga stoljeća izaziva žestoke prijepore unutar bosanskohercegovačke javnosti. To se dogodilo i za prošlotjednoga posjeta pape Franje Sarajevu kada je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u pozdravnom govoru papi izjavio kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”.
Ta je rečenica potisnula sve drugo što je efendija Kavazović rekao i ponovno otvorila raspravu o katoličke-muslimanskim, odnosno hrvatsko-bošnjačkim odnosima u BiH. Problem je zapravo u razumijevanju i tumačenju sadržaja i simbolike spomenute ahdname, odnosno povelje ili jamstva, koju su bosanski franjevci dobili od sultana Mehmeda II. Osvajača (el Fatiha), najprije u Srebrenici 1462., a zatim u Fojnici (Milodiaž, danas općina Kiseljak) 28. svibnja 1463. godine.
Ivo Lučić l Obzor
Sultan je Fojničkom ahdnamom obećao franjevcima (a ne katolicima kako se to često pogrešno ističe) osobnu zaštitu kao i sigurnost njihove imovine. Bilo je to samo tri dana nakon što su Osmanlije uhitili “prokletog nevjernika” (kaür-i la’in› bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića i samo tjedan dana prije nego su nesretnoga kralja pogubili. Tako je Ahdnama, osim što je postala važan dokument za opstanak franjevaca u osmanskoj Bosni, bila i svojevrsna smrtna presuda bosanskom kralju i kraljevstvu.
Originalni dokument je izgubljen, a sačuvan je jedan od brojnih prijepisa za koji su znanstvenici još prije stotinjak godina ustvrdili da nije original, a kasnije su ustanovili da se radi o svojevrsnoj “rekonstrukciji” nastaloj najvjerojatnije u Dubrovniku ili u Veneciji.
Položaj franjevaca u Bosni
Uglavnom, radi se o dokumentu kojim je franjevcima određen položaj unutar Osmanskog Carstva odnosno o tipičnoj ispravi kojom je osmanska vlast uređivala pravni status štićenika (zimija) na osvojenom teritoriju. Sličan način uređenja položaja nemuslimana datira još od kalifa Omera el Khataba koji je 635. godine sačinio zbirku propisa nazvanu Kanun-i-ra-ja kojom je odredio status kršćana i Židova u osvojenom Damasku. Kršćani uz ostalo nisu smjeli graditi ni popravljati crkve i samostane, nisu smjeli glasno moliti ili zvoniti, ni jahati osedlana konja ili nositi oružje.
Povelje slične Fojničkoj ahdnami dodijeljene su Đenovežanima u Carigradu, građanima Dubrovnika, Skoplja, Bara te mnogim drugima, a njima su regulirane njihove pozicije u Carstvu. Legenda o “susretu” tra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. očito je nastala na temelju franjevačke tradicije, odnosno na predlošku susreta Franje Asiškog i sultana Malíka el-Kamila iz 1219. godine. U samome pak tekstu dokumenta sultan ističe kako su njegovi posjednici, bosanski redovnici, našli njegovu “veliku milost” te naređuje da im nitko ne pravi smetnje i da ih nitko ne uznemiruje, a sve to dokle god oni njemu “budu služili” i njegovoj se “naredbi pokoravali”.
O Ahdnami je vrlo studiozno i znanstveno pisao povjesničar Srećko Džaja, a napisan je i velik broj ideologiziranih i politiziraníh osvrta na nju. Sve to o dokumentu koji bi, osim za povjesničare, za sve druge trebao biti potpuno irelevantan. Međutim, njegova (zlo)upotreba daleko nadilazi interes povijesne struke i sve više se koristi u dnevnoj politici. Tako nastala konstrukcija izgledala bi otprilike ovako:
Današnja BiH je nefunkcionalna i neodrživa za što je krivo njezino ustavno uređenje odnosno nemoć središnje države. Svaka daljnja decentralizacija samo bi pogoršala stanje pa je umjesto toga potrebno dokinuti Republiku Srpsku i županije/kantone u Federaciji BiH, birati jednoga predsjednika BiH i uvesti izborno pravilo “jedan čovjek – jedan glas”. Time će BiH postati “normalna”, odnosno “građanska država”. Kako je svaka građanska država ujedno i nečija nacionalna država pojednastavljeno rečeno, država “onih kojih je najviše”, tako bi i na taj način zamišljena BiH odnosno “Bosna” (p)ostala nacionalna država Bosanaca/Bošnjaka.
A da sve to nije nemoguće, može potvrditi tom planu i takvom cilju prilagođena slika prošlosti. Odnosno, treba u prošlosti naći (izmisliti) primjer takve funkcionalne i održive “Bosne” u kojoj je vladalo blagostanje, tolerancija í u kojoj su poštivana ljudska prava na razini daleko većoj nego igdje na svijetu. A nigdje to nije bilo tako lijepo uređeno kao u osmanskoj Bosni – kada smo “mi” bili na vlasti i “o svemu se pitali”. Jedan od važnih “dokaza” visoke razine “zaštite ljudskih prava” u osmanskoj Bosni je i Ahdnama o kojoj su u bosanskohercegovačkim medijima razna čudesa pisana. Tako u jednome od tipičnih nadrihistoriografskih bisera kakvim obiluju sarajevski dnevni listovi piše kako nije zapadna Europa uvijek bila uzor europskom jugoistoku, nego je bilo razdoblja kada je taj jugoistok “davao svjetlost Europi, a ona mu uzvraćala mrakom”. U takve svijetle trenutke ubrojena je i Ahdnama Mehmeda II., koja je označena kao ‘najstariji, temeljni dokument o ljudskim pravima i Slobodana”, nastao “326 godina prije Francuske revolucije” i “485 godina prije Deklaracije o ljudskim pravima UN-a, koja je usvojena 1948.”
Ljudska prava u Fojnici u 15. st.
O kakvim se “ljudskim pravima” i njihovoj “zaštiti” tu i tada doista radilo najbolje se može prosuditi iz činjenice da su se u vrijeme kada je pisana Ahdnama na prostoru današnje BiH nalazile brojne katoličke župe, crkve (prema Andriji Zirdumu 463 srednjovjekovne crkve) i samostani, golema većina čega je, zajedno s vjemicima, tijekom osmanske vlasti uništena, što je najčešće bilo povezano s ratnim sukobima Osmanskog Carstva sa susjednim “kršćanskim” (“katoličkim državama, A sve da i nije bilo tako, nema nikakva razloga suvremene međuvjerske i međunacionalne odnose uređivati u duhu pravila koja su prije pet i pol stoljeća u porobljenu i opustjelu Bosnu uvezena iz Damaska. Da ne govorimo o “ljudskim pravima” muslimana u kršćanskim državama. No ostavimo povijest po strani jer će objektivan promatrač teško biti zadovoljan i današnjim (a kamo li nekadašnjim) stanjem ljudskih prava u Fojnici ili Kiseljaku ili drugdje diljem BiH. Još bi manje bili zadovoljni oni koji bi u višenacionalnoj državi, u skladu s nekadašnjim odnosima, morali drugoga “služiti”, njegovoj se naredbi „pokoravati” i o njegovoj milosti ovisiti. Daleko bi to bilo od ljudskih prava kako ih danas shvaćamo, a puno bliže situaciji kakva je sada u Damasku i njegovoj okolici.
Zato je važno čuti i prihvatiti papinu središnju poruku “mir vama”, ali i onu drugu, neodvojívu od nje, koja kaže da je “mir djelo pravde” (opus iustitiae pax). Uzajamno poštovanje i pravda temelj su izgradnje katoličko-muslimanskih, odnosno hrvatsko-bošnjačkih (i uopće međuvjerskihi međunacionalnih) odnosa, čemu zasigurno poseban doprinos može dati reisu-l-ulema Husein ei Kavazović, koji ima znatan ugled kod katolika/Hivata u BiH, pa i zato što ni prilikom papina posjeta nije (zlo)upotrijebio činjenicu da je i sam proveo pet i pol mjeseci u zarobljeništvu kod postrojbi HVO-a, koje su nakon ofenzive Armije BiH na hrvatska sela u općinama Konjic i Jablanica ostale u okruženju, u tri obranjena sela, Izgovorenu rečenicu ne treba uzeti za zlo niti joj treba pridavati preveliku važnost. Reisa se, pa i iz poštovanja prema njegovoj funkciji, ne smije stavljati u istu vrstu s isluženim političarima željnima pozornosti koji su na manifestacijama kojima se odnedavno obilježavaju godišnjice Ahdname uvijek sprenmi primiti povelju “Prijatelj Bosne” koliko god to Bosni i Hercegovini štete nanijelo.
Što se pak same Ahdname tiče, odnosno proslave godišnjice njezina primanja, o tome su pravorijek dali oni na koje je ona i adresirana. Detinitorij Franjevačke provincije Bosne Srebrene u izjavi donesenoj 28. svibnja 2013., uz ostalo, piše: “MI bosanski franjevci ne možemo u ovom povodu slaviti nikakvu obljetnicu, jer za nas ovo nije obljetnica za slavlje. Naime, prije 550 godina nekada slavno Bosansko Kraljevstvo je uništeno, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević vjerolomno je pogubljen 15. lipnja 1463.), bosanska kraljica Katarina Kotromanić-Kosaća je, doduše, uspjela pobjeći iz Bosne, ali se nikad više nije mogla vratiti u svoje kraljevstvo. Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije. Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama., ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru. Često je gažena i nije poštivana od mjesnih moćnika, iako je bila i ostala neka pravna podloga za franjevačka inzistiranje na osnovnim ljudskim pravima u Otomanskom carstvu.”
Nesporazumi s poviješću i s tim povezani aktualni društveni problemi nastaju onda kada povijesne događaje ne sagledavamo u cjelini, nego na njih gledamo iz partikulame (nacionalne, konfesionalne, klasne…) pozicije ocjenjujući dobrim ono što je “nama” i “našima” bilo dobro. Ako prema drugima nemamo obzira čak ni u interpretaciji prošlosti, teško je očekivati da ćemo ga imati u gradnji (zajedničke) budućnosti.
wpDiscuz