Abu Hamzina pokćerka govori o svom najvećem podvigu

Do tridesete je istrčala maraton i završila IronMan triatlon, postavši tako jedna od prvih pokrivenih Europljanki kojoj je to pošlo za rukom. Ali ovo nije samo film o sportu. Ovo je mnogo više film o životu na ovim prostorima od rata do danas, o tome kako jedna obična želja mlade djevojke da bude amaterska trkačica može potaknuti val najnižih strasti.

Jer – jedni smatraju da se sport ne podudara s njezinom vjerom, drugi pak misle da bi joj na utrkama trebalo zabraniti da nosi hidžab, dok je treći jednostavno podržavaju. A odvažna protagonistica odlučila je živjeti i raditi po svom. Režiju filma potpisuje Slađana Lučić, a koproducenti su Tamara Babun i njezina kuća Wolfgang &Dolly LL iz Zagreba.

Film je svojom glazbom upotpunila Merima Ključo, sarajevska harmonikašica i skladateljica, koja danas živi i radi u SAD-u. Za postprodukciju ovog izvrsnog dokumentarca producenti novac upravo prikupljaju i putem Indiegogo kampanje, jer planiraju “Kuću male zvijezde” dovršiti do ljeta.

Jeste li ikad očekivali da bi vaš obični hobi mogao postati predmetom ostrašćenih političkih rasprava i kritika, i obeshrabruje li vas to?

Moja novogodišnja odluka svake godine je da se neću osvrtati na takve, i iz godine u godinu mi, moram priznati, sve bolje ide. I to je vrsta treninga, kao sve ostalo. Nisu loše reakcije mojih sunarodnjaka niti su dobre reakcije samo reakcije mojih sunarodnjaka. To su reakcije dobrih i loših ljudi, a proizlaze iz njihovih karaktera i shvaćanja života. Kad sam prihvatila da se njihovi karakteri i njihova shvaćanja tiču samo njih, počela sam se fokusirati na sebe i na ono što ja želim, primjećujući samo podršku. No zli su uvijek malo glasniji. Ipak, moram priznati da su mi često motivacija i veliki vjetar u leđa upravo takvi zli komentari, jer kad mi netko kaže da nešto ne mogu, tek onda mogu mnogo bolje nego što sam ikad mogla. Ta upornost i tvrdoglavost me dovode do discipline, a ta disciplina mi omogućuje da ostvarim sve što poželim.

Koliko vidim u filmu, najveći problem je hidžab, jer je on ujedno izvanjski simbol vjere kojoj pripadate. Komu je to veći problem, muslimanima ili kršćanima?

Mnogi su sebi davali za pravo da komentiraju moj hidžab koji bi, po njihovu shvaćanju i lošim interpretacijama moje vjere, trebao biti vezan samo za kuću, na što nisam pristala i nikad neću pristati. Svoju vjeru smatram izuzetno naprednom i vjerom koja jako brine o položaju žene u društvu. Osobe koje mene kao ženu vide samo u kući i kritiziraju ono što radim uvijek ću smatrati samo lošim interpretatorima islama. Ali nisam izložena samo njihovim kritikama. Istodobno me kritiziraju i svi mrzitelji islama i muslimana, kojima sam također na meti. O njima mislim jednako kao o ovim prvima, jer još nisam sigurna tko nanosi više štete. Moji su prijatelji svi dobri ljudi, a oni koji ismijavaju i kritiziraju sve što stignu su neostvareni i isfrustrirani ljudi kojima smeta jedna mala osoba koja čini dobre stvari i ispunjava svoje snove. A apsolutno svatko ima priliku biti poput mene, ali to podrazumijeva mnogo rada i zalaganja, a ljudi ne žele raditi ni na sebi, kao ni s drugima.

U EU već postoje zakoni koji ženama brane nikabe, a takav je zakon postojao i u Jugoslaviji. Kako gledate na takve zabrane i možete li objasniti tko nosi hidžab, a tko nikab, te što je burka?

Hidžab je marama, ovo što ja nosim, gdje se lice vidi, i u mojoj vjeri on je obaveza koju, kao i sve ostale obaveze, svatko uzima koliko može i smatra da treba. Ja sam prihvatila da hidžab bude dio mene i mojeg identiteta, i uopće mi ne smeta u ispunjavanju svih mojih snova. Nikab je komad platna koji se nosi i preko lica, a to nije obaveza, nego veći stupanj predanosti Bogu, gdje se žene ne žele pokazivati vanjskom svijetu, nego samo pred drugim ženama i muškim osobama koje su im porodica. Ako mislite da je to jednostavno, nije uopće, počevši od toga da je teže disati, a da ne pričam o tome kakve komentare slušaju te žene i što im ljudi govore dok prolaze pored njih ulicom, kao da nemaju ni uši ni emocije ispod tog simboličnog komada platna. Moja mama nosi nikab, i moja mlađa sestra nosi nikab, i ja im se najiskrenije divim, iako ga sama nikad ne bih stavila. Ne želim se na taj način žrtvovati i smatram da ovim što radim mogu imati više utjecaja na društvo oko sebe, nego uz toliko odricanje i okrenutost samo sebi i svojem odnosu s Bogom. Međutim, to je osobni izbor i ne želim da njima netko zabrani nositi ono što žele, kao što ne želim da netko ženi u mini suknji ili s tetovažom zabrani da ih nosi. Najdublje vjerujem da svatko treba imati pravo izbora kako i što želi nositi te da ničiji izbor ne smije ugrožavati izbor onog drugog jer to jednostavno nije fer. Često mi navode kao primjer Saudijsku Arabiju, jer tamo žene moraju nositi nikab. Ni s tim se ne slažem i ni to ne podržavam. Ne smije biti prisile, naročito ne u vjeri. Naravno, kad kažem da podržavam, kažem za one žene čiji je to samostalni izbor, a ne prisila. Burka je tradicionalna odjeća u nekim arapskim zemljama koja pokriva cijelo tijelo i vrlo često nema nikakve veze s vjerom. Više pripada tradiciji određenog područja, koja u nekim segmentima može biti povezana s vjerom i nikabom, ali ne isključivo.

Osnovali ste grupu amaterskih trkača triatlonaca koja se zove #TiTo. Kako ste došli do tog imena i imate li zbog toga problema?

Naša grupa se zove ‘Trčanje i to’, a #TiTo je skraćeni naziv. ‘Trčanje i to’ zato što radimo i sve drugo osim samog trčanja – družimo se, putujemo, motiviramo, inspiriramo, učimo, pomažemo, rastemo zajedno i radujemo se svakom novom danu. Ta skraćenica nema veze s drugom Titom ni u kojoj varijanti, ali je lako pamtljiva i bila je pun pogodak. Problema nismo imali, a zanimljivo sigurno jest, jer ljudi često ne mogu povezati moj hidžab i Tita. Međutim, to smo upravo mi – rušitelji predrasuda. Ne samo ja, nego apsolutno svi članovi naše grupe, u svim svojim različitostima.

Imali ste četiri godine kad su vam ubili oca, koji je bio imam, te kad ste morali s majkom i sestrama napustiti rodno mjesto i otići u izbjeglištvo. Kako bi izgledao vaš život da nije bilo rata i da je otac ostao živ?

Ne razmišljam o tome jer mislim da je u životu sve baš onako kako mora biti. Naše je da dajemo svoj maksimum u svemu što radimo, a ono što se u konačnici dogodilo više ne možemo promijeniti te što prije to shvatimo i počnemo gledati u budućnost, bit će nam svima lakše. Meni je prijatelj jednom rekao da mi je život dao limun, a da ja nisam napravila limunadu, nego sam ga šutnula nogom i zasadila naranču. Sad uživam u njezinim plodovima.

Koliko dugo ste bili u izgnanstvu i gdje točno?

Mi smo inače iz Kozarca nedaleko od Prijedora, vrlo blizu granice s Hrvatskom, iz mjesta koje je jedno od prvih zahvaćenih ratom u Bosni i Hercegovini, koje je preživjelo strašne gubitke. Po broju izgubljenih života grad Prijedor je odmah iza Srebrenice. Nismo bili pod okupacijom kao Sarajevo, na nas su krenuli direktno na početku rata 1992. godine i moja prva sjećanja iz djetinjstva su od tada kad sam imala četiri godine i hodala pred tenkovima bosa, jer su nas tako na brzinu istjerali iz podruma u kojima smo se skrivali i gdje sam posljednji put vidjela oca. Moja mama je bila u drugom stanju i sve što joj je ostalo bili smo moja starija sestra i ja. Jednu je držala za jednu, a drugu za drugu ruku. Odatle su nas utjerali u vagon za stoku. Bili smo i u logoru jedno vrijeme, a nakon toga su nas protjerali za Hrvatsku. Jedno kratko vrijeme bili smo kod moje sjajne ujne u Poreču, koja je primila 14 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine te se brinula za nas koliko i dokle je mogla. Nakon toga smo dobili smještaj u izbjegličkom kampu u Savudriji. Tu je moja mama upoznala mojeg sadašnjeg oca, koji je tu dolazio kao humanitarac i udala se za njega. Svi zajedno živjeli smo jedno vrijeme u Rijeci, a onda smo se preselili u Crikvenicu i u Dramlju smo živjeli sve do kraja rata u BiH. Tu sam završila i prvi razred osnovne škole. U Crikvenicu sam se vratila krajem 2017. godine na Advent maraton zajedno sa svojim prijateljima trkačima i trkačicama, i to je za mene bila izuzetno emotivna trka.

Vjerujete li da je u BiH moguće vratiti mir i toleranciju među ljude, stvoriti bolju budućnost novim generacijama i što je za to potrebno?

Naravno da vjerujem. To i sad postoji, nije BiH baš tako zatucana zemlja, samo su oni loši mnogo glasniji jer se ovi bolji ne žele izlagati. Međutim, neko će to morati mijenjati te ako želimo bolju budućnost, morat ćemo biti jači i morat ćemo raditi. Na maratonima susrećem gotovo samo takve ljude i dijelimo uglavnom iste vrijednosti. Kad na trideset i nekom kilometru gledaš kako ćeš izgurati do kraja, nije te briga je li pored tebe Hrvat iz BiH ili iz Hrvatske, Srbin odavde ili odande, kako su odjeveni, u što vjeruju i kojem se Bogu mole ili ne mole. Ne zanima te to. Kad te uhvati grč, zanima te hoće li ti netko pored tebe dati magnezij ili će samo proći, jer mu je od tuđeg života bitnije vrijeme koje će postići kad prođe kroz cilj, što je u konačnici bitno samo njemu samom i nikog drugog nije briga za to. Tu se ljudi pokazuju. Da se mene pita, BiH bi bila Švicarska, koja ne bi fokus stavljala ni na vjeru ni na nacionalnost, nego na stručnost ljudi, koji bi njezine prirodne ljepote izgurali u prvi plan i to dobro naplaćivali na radost svih nas. Prestala bi zapošljavanja, posebno u vlasti, po obiteljskim i stranačkim linijama. Zapošljavalo bi se po stručnosti onih koji imaju kapacitet da od ove divne države naprave zemlju za koju bi se znalo u cijelom svijetu. Ukinuli bismo entitete i u predsjedništvu imali jednog zajedničkog predsjednika ili, još bolje, predsjednicu, koja bi – ali zaista – radila u interesu boljeg života svih građana ove države. A čitav taj proces počela bih uvođenjem kazni za svako, pa i najmanje javno vrijeđanje, da naučimo bonton te da cijenimo druge i drugačije. Da naše bude ne bošnjačko, ili hrvatsko ili srpsko, nego naše zajedničko sa svim svojim različitostima.