Politika prema BiH, prije svega prema Hrvatima u njoj, zadnjih dvadeset godina bila je stalni predmet dnevnopolitičkih prepucavanja u Hrvatskoj.
U vezi s tom temom zadavani su niski udarci, sunarodnjaci iz susjedne zemlje iskorištavani su kao odana glasačka masa od strane HDZ-a i u pravilu zaboravljani odmah nakon izbora, a ljevica ih je, posebno od prve Mesićeve predsjedničke kampanje, koristila kao dežurne krivce za sve nedaće na koje se mogao projicirati dozvoljeni, unutarnacionalni šovinizam. Paradoksalno, taj nekadašnji kamen spoticanja danas je postao jedino pitanje u kojem se bitni politički akteri u Hrvatskoj slažu, i to u vrijeme kada je u vezi sa svim drugim politička scena podijeljena kao nikada prije.
Ekonomska kriza u Hrvatskoj traje već punih pet godina, pri čemu se niti ne nazire svjetlo na kraju tunela. Toliko žuđeni ulazak u EU, koji se dogodio lani, nije donio nikakvu novu gospodarsku dinamiku. Štoviše, raširenom osjećaju depresije na svim razinama dodatnu notu dao je gubitak iluzije da se ostvarenjem tog cilja automatski kreće prema boljem životu.
Nino Raspudić l nezavisne.com
Izbori za Parlament EU, koji će biti održani 25. maja, opet su na zajedničku listu okupili vladajuću Kukuriku koaliciju, koja je u zadnje dvije godine koliko je na vlasti prilično očerupana. Iz ekipe je u međuvremenu otpao kapitalac, bivši prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, koji je bio motor Vladine gospodarske politike u vrijeme kada se činilo da je ona još ima. Njegova stranka HNS, iako se realno vrtjela oko pet posto podrške birača, a danas je i ispod toga, zahvaljujući povoljnom koalicijskom sporazumu, ima gotovo polovicu vlasti u zemlji. Zbog prometne nesreće u Mađarskoj, kojom je prouzročio smrt dvije osobe, Čačić je preklani osuđen na zatvorsku kaznu i ispao je iz Vlade.
Prema uobičajenom scenariju, vrlo brzo je odstrijeljen iz stranke. Ali neće se predati lako i već najavljuje osnivanje nove stranke po izlasku iz zatvora. Sa drugim po snazi koalicijskim partnerom IDS-om, SDP je na lanjskim lokalnim izborima bio u izravnom sukobu. SDP je na izborima za istarskog župana podržao odmetnutog ideesovca Damira Kajina. Nakon što je IDS u Istri opet premoćno pobijedio, naivni Kajin je otpao iz igre, a IDS opet otkrio koalicijsku ljubav sa SDP-om pa idu zajedno na predstojeće europske izbore. Barem na formalnoj razini jedinstvo koalicije je održano, ali Vlada je sve klimavija. Što zbog afera, a što zbog unutarpartijskih obračuna, otpalo je nekoliko ministara. Nevolje bi bivšoj stranci najviše, nakon ranijeg disidenta Milana Bandića, koji ih je teško porazio na lokalnim izborima u Zagrebu, mogla zadati i bivša ministrica okoliša Mirala Holly, koja je nakon smjene izašla iz SDP-a i osnovala stranku Orah, lijevu zelenu stranku koja će SDP-u sigurno odlomiti dio glasača.
Korupcijske afera zbog kojih se istražuju i neki ključni lokalni SDP-ovi igrači, poput sisačke županice Lovrić-Merzel ili vukovarskog gradonačelnika Sabe, vladajućima izbijaju argument “poštenja”, kojim su opravdavali zašto bi ipak trebalo da ostanu na vlasti, jer sposobnost i rezultate definitivno nisu pokazali. Vladi ne ide, nezaposlenost i dalje raste, gospodarstvo pada i jedina izborna strategija koja im preostaje je uvjeravati javnost kako su oporebnjaci još gori.
U takvoj situaciji višegodišnje krize, slabe vlasti, oporbe bez vizije i sve elektriziranije javnosti, ne iznenađuje da je po gotovo svim temama došlo do krajnje polarizacije društva. Nema sredine, nema konsenzusa ni oko čega. U takvoj atmosferi pred europske izbore kuriozitet predstavlja kvalitetna suradnja i javno iskazivano međusobno poštovanje dvojice hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, ezdepeovca Tonina Picule i hadezeovca Davora Stiera. Sličnog habitusa, odgovorni i odmjereni, iako pripadaju različitim klubovima, pučanima i socijalistima, na zajedničkom poslu u Bruxellesu, postali su saveznici u vezi s pitanjem bosanskohercegovačkih Hrvata i počeli uporan rad na promjeni politike Europskog parlamenta prema BiH. Zahvaljujući toj dvojici donesena je prijelomna rezolucija Europskog parlamenta o BiH, koja prvi put uz separatizam osuđuje i unitarističku politiku, kao pogubnu za zemlju, te ukazuje na potrebu federaliziranja BiH, što se poklapa s hrvatskim interesom.
Za razliku od javnosti, koja je, pomalo začuđeno, pozitivno primila tu suradnju, kao primjer da se Hrvatska konačno počinje profilirati kao nacija, tj. definirati konsenzus u vezi s nekim stvarima koje se ne potežu u međustranačkim prepucavanjima, Picula i Stier su izazvali sumnjičenja u svojim strankama. Postavljeni su neopravdano nisko na listama za europske izbore, pogotovo Picula.
No, da se ne radi o fenomenu dvojice ljudi koji su, eto slučajno, kliknuli na temu BiH, svjedoči i činjenica da je jedni potez premijera Milanovića u zadnje dvije godine kojeg je pozdravio i podržao predsjednik najveće oporbene stranke, Karamarko, bio posjet Mostaru nakon crnog petka, u kojem su spaljivane zgrade institucija. Paradoksalno, jedino oko čega se slažu je ono oko čega su se nekada najviše sporili. “Zasluga” za to pripada unitarističkoj platformaškoj politici, koja je razotkrila do kraja pseudograđansku politiku, koja je otvorila oči i zadnjim ljudima u Hrvatskoj, kojima nije bilo jasno što se događa. Nasilje u pozadini prosvjeda i šovinistički ispad Jasmile Žbanić bili su prijelomni događaji, nakon kojih su i “lijevi” mediji, inače skloni građanskoj magli, počeli uviđati bit problema u BiH. Put koji su u Europskom parlamentu trasirali Stier i Picula, kako god prošli na europskim izborima, ostat će kao mainstream hrvatske politike u Bruxellessu – podrška opstanku i europskom putu BiH uz ukazivanje na nužnost da ubuduće ne dolazi do anomalija poput one da brojniji narod malobrojnijem bira političke predstavnike. Umjesto što pobožno slušaju Mesićeve nebuloze, političkom Sarajevu bi bilo bolje da se upita zašto više nema saveznika među bitnim akterima hrvatske politike, a Banjaluka je, ako doista želi europskim putem, valjda shvatila da on ide preko Zagreba. Hrvatska politička elita u BiH mora odgovoriti na ove, za nju konačno izrazito pozitivne, tendencije iz Bruxellesa, prije svega izradom nacionalne strategije. Jer ni najbolja klima nije dovoljna ako jasno ne znaš što hoćeš, a to je u BiH bila stara hrvatska boljka.
wpDiscuz